ŽIVOTOPIS MARTINA BORENIĆA

04.06.2010

Sabina Pavišić

Martin Borenić se je narodio 1850. ljeta u Cogrštofu u obitelji čižmara. Školu je pohodio prvo u rodnom selu Cogrštofu, kade je Mihovil Naković bio školnik. Naković je imao velik uticaj na Borenića. On mu nije bio samo učitelj, nego i bermanski kum i dobrovoljno ga je podučavao da je mogao Šoproni kašnje pojti u realku i u učiteljsku školu, u koj je načinio diplomu za učitelja za glavne škole. Ončas je preparandija bila po nimšku. Da bi mogao Šoproni u školu pojti, mu je Naković morao preskrbiti smješćaj i tepao objed kod svojih poznancev. Borenićev otac si kot čižmar nije sazluživao dost, ali mogao je svojemu sinu bar platiti stanarinu od 3 forintov. Za ručenje je jedan čas, kako Borenić sam piše, pio samo staklo obićne vode, objed je svaki dan dostao besplatno kod druge obitelji, kod Nakovićevih tovarušev u Šopronu, a za vičeru je jio ča su mu njegovi starji poslali. Naković je rano spoznao koga je poslao u grad da se uči. Borenić je naime bio najbolji školar cijele preparandije. Kako on sam piše: «…pri prvom semestru sam med 44 tovarušev prvi nastal, ko mesto sam vas čas i obdržal.» (KRPAN 1988: 69) A pred tim u «Kommunal-Unter-Schule» je 1866./67. ljeta imao «Vorzug», a 1867./68. «Ausgezeichnet». Vrijeda si je mogao sam kot privatni učitelj Šoproni toliko zaslužit, da ga ni njegovi starji već nisu morali financijelno podupirati.
1870. je zgotovio učiteljsku školu u Šopronu i vrijeda potom si je našao i djelatno mjesto i to naime u Orbuhu, kade je kot kantor zadnjega Hrvata u tom selu po hrvatsku sprohodio. Jur po trimi miseci, naime u maju 1871. ljeta, je odibran za kantoručitelja (školnika odn. Oberlehrer) u Pajngrtu. Istoga ljeta se je za prvi put oženio za 14 ljetnu Julijanu Stagl iz Pajngrta, s kom je imao četvero dice. U pajngrčanskoj školi je 45 ljet dugo podučavao med 80 do 100 školarov u jednoj učionici po hrvatsku, a od toga 30 ljet kot jedini učitelj u toj školi. 1916. ljeta je kot ugarski učitelj išao u mirovinu, a kantor je ostao još do 1919. ljeta.
Na školi u Pajngrtu je bio dvojezičan natpis, jer je ončas Pajngrt bio još u Ugarskoj. 1879. se je upeljao ugarski kot nastavni jezik, ali nekadašnje ugarsko manjinsko pravo je odredilo da se moredu dica i na materinskom jeziku podučavati, ako ta drugi jezik govoru već nego 70% školarov, ča je bio slučaj u Pajngrtu. Za Borenića je to značilo da je morao sljedeće predmete podučavati po hrvatsku: vjeronauk, pisanje, jezikoznanje, računanje, zemljopis, povijest i prirodopis. Za to je potribno čuda materijala, podloge za školare, školske knjige itd. 1873. su se u Koljnofu prvi put strefili svi zapadnougarski hrvatski učitelji. S tim je počela borba za hrvatski jezik i novu, ne-ugarsku ortografiju. Borenić se ončas zeo za Početnicu za katoličanske hervatske škole va Ugrskom kraljevstvu, ka je doživila 11 izdanj (VI. Izdanje je izišlo 1894. u Juri). Njegov mentor Naković je bio nadležan za Drugu štanku za katoličanske hervatske škole ugarskoga kraljevstva, zvana toga i za prirodopis i zemljopis a niki drugi za povijest i fiziku.
Poznato je da su se Hrvati iz Hrvatske jur u 19. stoljeću zanimali za kulturno jerbinstvo gradišćanskih Hrvatov i da su pohodili hrvatska sela u tadašnjoj zapadnoj Ugarskoj. Zapisali su jačke, povidajke i drugo. Borenić dopisivaose je s Franjom Kuhačem i s Jankom Barlé-om. Barlé je bio stručnjak za crikvenu glazbu, a Kuhač je zapisao narodne jačke s notami. S njimi je Borenić prik pisam diskutirao o školski knjiga, kih je dost bilo u Hrvatskoj, ali ne u Gradišću. Borenić je svenek i spomenuo da se u Gradišću ne moredu hasnovati hrvatski udžbeniki, ar se u naši seli drugo narječje govori. On piše: «Vas poslanoj jački neće biti ča to po Vašem jeziku pravo izrečeno, ali pri nas se zizma otakovo naričje.» (JEMBRIH 1986: 71/72) Hrvatom je i pisao da hrvatski u Gradišću stoji pod uticajem nimškoga i ugarskoga jezika, iz čega se vidi koliko se je bavio s jezikom i s jezičnimi problemi med gh Hrvati. On sam piše: «Naši preotci su, kad su se ovamo preselili, svoju materinsku rič neg s usti doprimili, a ne va knjiga i tako se je za nas va ovom dugom času mnogo riči zgubilo – pozabilo. Mi zgora Šoprona si s nimškimi, a zdola Šoprona s ugarskimi ričami (mesto pozabljeni) pomažemo.» (JEMBRIH 1986: 71). Borenić je i čuda čega prevodio da bi ljudi imali dost zanimljivoga štiva. Pri ovom djelu je u pamet zeo, da mu sfalu riči za dobar prijevod i prosio je Barlé-a da mu pošalje rječnik iz Zagreba, ki je vrijeda potom i dostao. Nažalost ne znamo o kom rječniku je govor. Kontakt med Borenićem i Hrvatom u Hrvatskoj je bio dost intenzivan. Njegovi tovaruši su se na početku 20. stoljeća skrbili za to da se gradišćanski školari moru školovati u Zagrebu. Borenić je svako ljeto po ovom dogovoru poslao jednoga vridnoga školara u Hrvatsku, prvi put 1903. Zadnji i najpoznatiji med njimi je bio Mate Feržin, ki je bio kašnje urednik Naših Novin u Beču. Ugri su ga za njegov angažman za hrvatstvo skeptično gledali. Borenić u jednom pismu piše kako ga je jednoč jedan ugarski činovnik zaustavio i mu je rekao da je izdajica domovine i pitao ga je li u Ugarskoj nij dost škol. Nač je Borenić odgovorio da ne ide za škole nego već za to da se dičaki moru besplatno školovati u gimnazija i na fakulteti. Iz ove izjave nastane ali jasno da je jur onda egzistirala politika asimilacije. Borenić je med zapadnougarskimi Hrvati jedan od najvažnijih učiteljev.
Kako mu je išlo kot učitelj piše Borenić Barlé-u u jednom pismu iz 1927. ljeta: «Mimo vsega ovoga posla mi je kumaj moguće, da s mojom hižnicom ne gladim, ar imam kumaj polovicu penzije od onih tovarušev, ki sada va penziju stanu. Od leta do leta nam se – nam starim penzijnistom – , ki smo oš pod ugarskom vladom va penziju stali, poboljšanje penzije obiće, ali do sada je neg pri običanju ostalo! … a vindar nam se puna penzija ku drugi tovaruši po 35 let služenju dostaju, zakrati. Oprostite mi tugivanje!» (JEMBRIH 1986: 74) Znamo da je cio žitak živio u siromaštvu.
Žitak Martina Borenića je bio vrlo dužičak – bilo je lipših i težih ljet. Ovde piše …s mojom hižnicom… Borenić se je tri put oženio – prvi put kot sam jur rekla s 21nimi ljeti, drugi put s trideset i trimi ljeti, jer mu je prva žena umrla. Druga žena mu je nažalost isto preminula, tako da se je u starosti još jednoč oženio za vorištansku poštaricu, ka se je za njega skrbila do smrti 1939. Ako je mogao imati tri žene bez preveć pinez, morao je zaistinu biti jako zanimljiv i snažan. A da je točno bio takav, moremo viditi u bilješka Ivana Milčetića, ki se je pred priklučenjem Gradišća k Austriji počeo baviti s gradišćanskimi Hrvati i povodom toga poiskao i Borenića. Milčetić piša ada: «…čovjeku pune a prosijede brade, čovjeku u opće tako karakteristične vanjštine te bi njegova glava mogla služiti kao model slikaru ili kiparu.» (KRPAN 1986: 69). Milčetić opisuje Borenića kot jako karizmatičnoga človika i veli dalje prik njega, da te tri ure, va ki su se vidili, slišu med najlipše va njegovom cijelom žitku.
Drugi poznanik Borenićev ga opiše ovako: «Star va letih, ali njegova ćut je mlada. Njegovo ljubavi puno srce još i danas samo za hrvatski narod tuca i tucati će, dokle živi. Bog daj, da još jako dugo tucalo bude!» (KRPAN 1986: 72)
Koliko je bio obljubljen u Pajngrtu nam pokaže članak iz HN iz 1939. ljeta: «Pokop našega poštovanoga kulturnoga delača, starešine učiteljev, je bil sredu 24. maja otpodne. Na zadnji put ga je sprohodio celo naše selo, već duhovnikov, množina učiteljev i mnogi njegovi pretelji, poštovatelji i poznanci iz bliza i daleka.» (HN, 1939/21,1)
Razlog za dobre veze med Borenićem i odrašćenih Pajngrčanov je ta, da se nije samo skrbio za odgoj najmladjih, nego i za starije. 1891. ljeta je osnovao ognjobransko društvo i utemeljio potrošno društvo. 1903. je bio otvorio Raiffeisen banku u Pajngrtu, posadio je kot stručnjak i inspektor škol za sadovno stabalje u matrštofskom i šopronskom kotaru različnoga sadovnoga stabalja i bavio se je s pčelarstvom.
Svi su ga cijenili zbog njegovoga angažmana za hrvatstvo, iako su ga Ugri kot sam jur rekla skeptično gledali. Za Borenića je njegov politički angažman imao jače posljedice, njega su zbog toga skoro umorili. On tu situaciju opiše u jednom pismu iz 1928. ljeta: «21. marc. (1914.) su dospili komunisti k vladi. Jedan (…) im je uznanil, da sam im ja suprotivnik i da sam ja po hrvatski seli suprot njih agiteral – pravoga uzroka nisu znali – i tako je došal jedan kapitan s šestimi obaruženimi črljenimi vojaki na automobili po me i me u Šoproni zatvorili. Sudstvo se je stoper zibiralo pod jednim židovom, koga su iz Bpešte poslali bili. Ja sam prvi bil, koga je ota «direktorium» imenovana sklata sudila. Predsednik – jedan podvornik iz Bpešte imenom Keller, me j pital, jeli sam ja suprot komunistom delal, nač sam mu odgovoril, da kako ću ja suprot njimi biti, kad ji onda, kad sam po hrvatski seli neg hrvate na složnost skupa spravljal, oš nij bilo? (…) Nekoliko uri pred mojim sudjenjem se je 39 muži iz moga sela Šoprona (čim misli Šopron-Kertes, ada Pajngrt) dovezlo i potribovalo, da mene nekrivoga odpustu. Krezavo uplašen, me je predsednik va prehod, kade su moji ljudi stali s ričami: «Hier gebe ich euch eueren Oberlehrer in eure Mitte und verehret s ihn weiter!» Ja sam bil slobodan. Dvi noći i dva dni sam bil zatvoren. Doma va selu se je glas razširil, da čedu me ustrijlit i dica i žene su se za me plakale. Kad smo se kasno večer va selo dovezli, je bila ulica puna ljudi, ki su me čekali.» (JEMBRIH 1986: 79)
Zvana na školskom, društvenom i na privrednom području bio je aktivan i na jezikoslovnom, crikvenom i novinarskom polju. Nije samo važno ča je sve djelao, nego i kako. Borenićeva pisma su puna jur zaboravljenih riči, svidočbe su za jezičnu praksu toga vrimena, za položaj učiteljev i Hrvatov na početku 20. stoljeća. Nisu samo manjkale školske knjige, nego i kantorska knjiga, da bi se u svi hrvatski seli jačile iste jačke. Novin nij bilo i s tim je i sfalilo zanimljivoga štiva. Neumorni Borenić se je vezano uz ove teme 1909. strefio s drugimi Hrvati u Šopronu. Rezultat toga sastanka je bio početak izdanja novin na gh jeziku, a to su bile onda Naše Novine, današnje HN, ke su se 1910. prvi put tiskale.
Zadnji skup u Šopronu na ki je Borenić još išao se je bio organizirao 1921. ljeta. Ta put se je osnivalo Hrvatsko kulturno društvo, u kom je on dostao mjesto potpredsjednika.
Kot kantor se je zalagao za štampanje Crikvenoga jačkara. Kot školar gospodina Nakovića se je trsio da se hrvatski kalendar, koga je Naković pokrenuo 1880. ljeta i po njegovoj smrti dalje van dava.
Zviranjki
Hrvatske Novine, 1939/21,1; 1972/42, 43, 44, 46, 47; 1973/1, 3; 1979/20; 2009/29.5.2009.
JEMBRIH, Alojz: 1986. Ein Beitrag zur Kenntnis der kulturellen Beziehungen bedeutender burgenländischer Kroaten mit dem Mutterland zu Beginn des 20. Jahrhunderts. In: Burgenländische Heimatblätter, 48. Jahrgang, Heft Nr.2. Eisenstadt. S. 57-80.
JEMBRICH, Alojz: 1997. Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti/Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten. Biblioteka Gradišćanskohrvatske studije I., Borta.
KRPAN, Stjepan: 1988. Gradišćanski portreti. Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
TOBLER, Felix: 1994. Die Kroaten im Bezirk Matterburg. Benua-Verlag, Großpetersdorf.
VUKOVITS, Karl: 1950. Die Besiedlung meines Schulortes und das Schicksal der Siedler im Rahmen des allgemeinen historischen Geschehens. (Hausarbeit)