Odnosi među standardnim jezicima

04.06.2010

Mijo Lončarić, 05.12.2007.

 

 

Rasprava s osvrtom na stavove relevantnih autora (1). Pri tipologiji standardnih jezika potrebno je uzeti u obzir tri sastavnice: genetsku, tipološku i sociološku. Uzima se u obzir složeni identitet svakoga entiteta, idioma. Tako se može govoriti i o crnogorskom, kao i o bosanskom, hrvatskom i srpskom književnom (standardnom) jeziku, bez obzira na njegovu (ne)istost || (ne)različitost prema drugim bliskim idiomima, njegovu kodificiranost i normiranost.




Česta su tema rasprava, više od pola stoljeća, a posebno zadnjih desetljeća, u zbornicima, na simpozijima i konferencijama (v. Literaturu) odnosi među standardnim jezicima općenito i posebno s obzirom na standardne jezike koji su nastali na temelju srednjojužnoslavenskoga dijasistema, odnosno koji se katkad svrstavaju u okvir tzv. standardne novoštokavštine. Iznijet ću svoje mišljenje o tom pitanju, s općega i posebno kroatističkoga gledišta, i osvrnuti se na gledišta relevantnih autora o toj temi.



Na početku navodim kao podsjetnik samo nekoliko natuknica, uglavnom poznatih činjenica, kako se govorilo o bošnjačkom (bosanskom), crnogorskom, hrvatskom i srpskom književnom jeziku kroz prošlo stoljeće.



Maretić piše Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika (1899) , objavljuje i Gramatiku hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola (1899), s više izdanja, a Broz i Iveković objavljuju Rječnik hrvatskoga jezika (1901) (2).



U Bosni prije dolaska Austro-Ugarske službeni je naziv jezika u javnoj upotrebi bio bosanski jezik, ali pojedini autori govorili su i o hrvatskom i srpskom jeziku (Okuka 1998 : 47).



Za unitarističkih nastojanja između dvaju ratova službeno se govorilo o srpskohrvatskoslovenačkom jeziku (3). Poznata je epizoda prelaska nekih hrvatskih pisaca na srpski književni jezik, odnosno na ekavštinu, i njihova vraćanja 1929. godine na hrvatski jezik (uz rijetke iznimke, I. Andrić).



Godine 1940. Guberina i Krstić objavljuju Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika.

Poznate su i često citirane odredbe Avnoja i Ustava FNRJ, gdje se navode četiri jezika, među njima srpski i hrvatski (4). (Bošnjaci nisu bili među narodima, a Crnogorci jesu.)



Nakon II. svjetskoga rata, unitaristička nastojanja dovode do Novosadskoga sporazuma (1954), dopušta se govoriti o varijantama, a ne o posebnim književnim jezicima.



Intrigantno je bilo u tim raspravama razmišljanje vodećega hrvatskoga političara Vladimira Bakarića o jeziku Crnogoraca 1978. godine. On pita: “Govore li Crnogorci srpski?” Na to sam i odgovara: “Crnogorci govore isto ijekavicom. Imaju svoj način izražavanja. Do sada smo mi svi znali da Crnogorci govore srpski, međutim, pokazuje se da govore crnogorski. Jer, taj se razlikuje od književnog srpskoga književnog jezika. I po mom mišljenju, tu treba pustiti punu slobodu.” (5)



U novijem djelu Lexikon der Sprachen des europäischen Ostens postoji natuknica Montenegrinisch, uz: Bosnissch, Kroatisch, Serbisch, Serbokroatisch. (6)



Da bi se mogla razriješiti svojevrsna situacija s književnim (standardnim) jezikom Crnogoraca, Bošnjaka, Hrvata i Srba, trebalo je odgovoriti na važno teoretsko pitanje: kakav je status književnih jezika koji su se razvili na temelju istih ili vrlo bliskih srodnih dijalektnih idioma, kakav je upravo bio slučaj s hrvatskim i srpskim književnim jezikom.

Poznato je Jedličkino upozorenje o teškoćama pri utvrđivanju standardnih književnih jezika: “Problem razgraničenja književnih jezika u najopćenitijem smislu, tj. razgraničenja s univerzalnom vrijednošću kompliciran je s obzirom na sadašnjost, glede raznovrsnosti suvremenih jezičnih situacija u raznim političkim, ekonomskim i kulturnim sferama. A isto vrijedi i za prošlost jer se povijesni realiteti

od današnjih bitno razlikuju, iako su često označeni istim terminom.” (7)



Osnove za teoretsko rješenje pitanja postavio je Saussusre u svojem Tečaju, i to u četvrtom dijelu – Zemljopisna lingvistika. Iako je to u “dijalektološkom” dijelu, značenje je općejezično. On uvodi naziv i pojam idiom, koji veže za zajednicu: “Termin idiom vrlo točno označava jezik kao nešto što odražava crte svojstvene nekoj zajednici (u grčkom je idíôma značilo “poseban običaj”).” (Sausure 2000 : 279). Naziv i pojam idiom označava svaki jezični sustav, bez obzira na njegovu konkretnost || nekonkretnost, odnosno apstraktnost, tj. je li neki idiom sustav ili sustav sustava, dijasistem (Weinreich; Avanjesov: supersistem). Prema tome, kako su društvene zajednice, “društvene skupine (grupe)” različite, različitih značajki, tako su različitih karaktera, različiti i idiomi. To Saussure sam nije dalje razrađivao. U Hrvatskoj je pojam idiom razradio Brozović (1970).



Dobro su poznate glavne definicije standardnih jezika, pa se na njima ne bih zadržavao. Osvrnut ću se samo na neka posebna mišljenja.



Specifično je mišljenje Isačenkovo (1974), koji pravi razliku između književnoga i pisanoga jezika, tj. književni jezici u prednacionalnom periodu za njega nisu (pravi) književni jezici, jer nemaju sve značajke standardnoga jezika, i njih on naziva pisanim jezicima (Schriftsprache). Rehder iznosi slično mišljenje; govoreći o “čakavskom”, “kajkavskom” i “štokavskom” književnom jeziku prije 19. stoljeća naziva ih jezičnim oblicima (Sprachformen), što odgovara terminologiji koja se upotrebljavala u Jugoslaviji, kada se o književnim jezicima govorilo kao o književnojezičnim izrazima. I u najnovije vrijeme on se upotrebljava, npr. naslov je referata B. Ostojića na bečkom simpoziju Crnogorski književnojezični izraz u procesu.



Za Guchmana (1973) književni je jezik svaki jezik koji je uobličen, bez obzira na to primjenjuje li se u usmenoj ili pisanoj komunikaciji.



Funkcionalnu dimenziju jezika, upravo književnoga jezika, razradila je praška škola. Kako je jezik društveni fenomen, u obzir se u jezičnoj tipologiji uzimaju i sociološki čimbenici, i to ne samo u tiplogiji književnih jezika nego i jezika uopće. Rasprava, s različitim stavovima o standardnom jeziku, njihovoj tiplogiji i razgraničenju (čime se bavi jezikoslovna disciplina tipologija književnih jezika), vodi se do danas.



***



Važno je pitanje razgraničenja s obzirom na izuzetno samosvojnu, vrlo zanimljivu, a neki kažu i kompliciranu situaciju s književnim jezicima koji su nastali u okviru srednjojužnoslavenskoga (genetskoga) dijasistema.



U toj problematici mogu se izdvojiti dva stava koja nas ovdje posebno zanimaju, a to su:

<equot>

1. idiomi koji su nastali na temelju istoga dijalekta, a u određenoj zajednici (etničkoj, nacionalnoj) služe kao književni jezici – nisu posebni književni jezici nego su samo varijante istoga književnog jezika

2. takvi su idiomi posebni književni jezici, iako nisu, ne moraju biti u većoj mjeri različiti.</equot>



Navodim samo nekoliko relevantnih mišljenja. Više je autora koji polaze od prvoga stava.



B. Havránek kaže da se književni jezici mogu razviti: (a) iz jednoga jedinog centra (češki), ili iz jednoga centra koji je s vremenom zamijenjen drugim centrom (poljski); (b) moguć je razvoj jednoga književnog jezika iz više paralelnih centara (za taj slučaj navodi kao primjer “Serbokroatisch”, misleći vjerojatno na standardnu novoštokavštinu u 19. stoljeću).



To mišljenje prihvaćaju, između ostaloga, Daneš (1988) i Ammon (1995), koji govore o monocentričnim (a) i policentričnim (b) jezicima.



S obzirom na funkcionalnu, sociološku stranu književnoga idioma, Jonke je još šezdesetih godina prošloga stoljeća pisao: “Važna je pri svemu tomu spoznaja da su obadvije varijante punopravne i po svojem podrijetlu i po svojem razvoju i po svojoj funkciji i da po svojoj konstituciji imaju sve osnovne elemente književnoga jezika.”(8) Tada se govori o varijantama, jer se i nije moglo drukčije, s jedne strane, a s druge strane, kako Brozović kaže u današnje vrijeme, to se u određenom smislu može reći: “U profesionalnim sociolingvističkim istraživanjima možemo dakle varijante nazivati tim kabinetskim terminom, u praktičnom životu, u svim njegovim manifestacijama, zakonito ih je nazivati standardnim jezicima, jer za svoje nositeljske kolektive funkcioniraju, kako je već rečeno, jednako kao konkretni standardni jezici za svoje kolektive. To sve, naravno, vrijedi i za standardnu novoštokavštinu i njezine konkretne varijante, bošnjačku, crnogorsku, hrvatsku srpsku.”(9)



Katičić također znatno ranije (1972) ističe sociološku stranu jezika, govori o tri “identiteta” jezika: genetskom, tipološkom i sociološkom, odnosno kako ga on naziva vrijednosnom: “Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili kao tuđ, kao lijep ili kao ružan, kao njegovan ili kao zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tome što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnoga identiteta.” (: 44) I dalje: “Po tom modelu (složenog identiteta M. L.) identitet jezika nije globalna cjelina neposredno dana svojom iskustvenom predmetnošću, nego je to spoj najmanje triju različitih identiteta: tipološkog, rodoslovnog i vijednosnog.” (: 55) “Gdje god da ima razlike u identitetu, univerzalna će klasifikacija uzeti u obzir i na njezinu temelju uvesti u popis poseban jezik.”(10) (: 62)



Kordić u najnovije vrijeme zastupa Danešova i Ammonova gledišta i zamjera Pranjkoviću da ne razumije, odnosno da krivo govori kada se osvrće na Danešove tipove o monocentričnosti i policentričnosti standardnih jezika. S obzirom na hrvatski, srpski i “srpskohrvatski” jezik. Ona kaže: “Ovdje također pokazuje (tj. Pranjković, M. L.) neupućenost u literaturu o varijantama policentričnih jezika, jer u njoj piše da je za varijante tipična standarizacija u različitim državama (…) što je suprotno od shvaćanja I. Pranjkovića, koji misli da se varijante moraju nalaziti u istoj državi. U literaturi piše i da je srpskohrvatski naspram brojnih drugih policentričnih jezika bio jedini s varijantama unutar iste države (…). Tako da je upravo činom nastanka različitih država postao i po tom svojstvu tipičan policentrični jezik.”



Iako Pranjković o tome govori, to zapravo nije bitno. Bitan je karakter nastanka književnoga jezika. Hrvatski i srpski književni jezik nastali su samostalno u raznim vremenima i na raznim mjestima i u okviru raznih zajednica. Prema tome, to su od početka bila dva posebna književna jezika. Pranjković (: 185) dobro zaključuje:

“Ono što je s tim u vezi takoder odmah važno naglasiti jest činjenica da standardizacija nikako nije (samo) lingvističko, nego čak u većoj mjeri društveno i/ili političko pitanje (o tome hoće li se neki idiom uopće standardizirati ili neće, nikad ne odlučuju jezikoslovci, nego odlučuje politika odnosno »šire zajednice«, tj. države, pokrajine, narodi i sl.). Ako dakle različite društvene zajednice na različit način standardiziraju neki idiom, postavlja se ozbiljno metodaloško pitanje po čemu to ne bi bili posebni standardni jezici. Osim toga standardizacija pretpostavlja i kodifikaciju, čiji su rezultat konkretni pisani normativni priručnici (pravopis, pravogovor, normativna gramatika, normativni rječnik), a oni su takoder u našem slučaju različiti.”



Pri razgraničenju književnih jezika, često se kao važan kriterij uzima (ne)različitost || (ne)istost, odnosno razumljivost || nerazumljivost. O tome postoje također različita mišljenja.



Ovdje nije dobro upotrijebiti riječ različit, jer je ta riječ ovdje najmanje dvoznačna, tj. može značiti (1) ‘drukčiji, ne takav’, a može značiti (2) ‘drugi, poseban, ne taj’. Nije bitno jesu li i koliko različiti idiomi, nego njihova funkcija, njihov sociološki identitet. Dva su mjesna narodna govora – dva govora, bez obzira koliko su isti ili različiti, bez obzira na njihovu djelomčinu sličnost ili različitost (Stankiewicz). Kordić ima o tome drukčije mišljenje, odnosno polazi od drukčijih jezikoslovnih stavova, i piše:



“Međutim bitno je u kojoj mjeri su različiti. Nije dovoljno konstatirati da razlike postoje, nego je potrebno pogledati i kolika je količina tih razlika, koliki je njihov unos naspram svega onoga što je jednako u jeziku.

(…) Zbog svega toga ne može se govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednoga te istoga standardnog jezika. Takva situacija nije neobična ni nepoznata: u lingvistici se standardni jezici i klasificiraju s obzirom na to imaju li jedinstveni standard pa se radi o monocentričnim standardnim jezicima kakav je slovenski ili mađarski, ili imaju standarizirane varijante koje koristi nekoliko nacija pa se radi o policentričnim jezicima kakav je engleski, njemački, srpskohrvatski (v. npr. Daneš l988, 1507).”



Međutim, upravo u tome Daneš i Kordić nisu u pravu, jer je stvarnost (bila) drukčija, što možda Daneš ne zna, a Kordić bi, u najmanju ruku, trebala znati. Dakle nije postojao jedan idiom, koji je policentričan, ili se kasnije raspada, nego se u početku radilo o dvama književnim idiomima, koji se samostalno i posebno razvijaju, dakle postoje kao dva posebna entiteta, dvije posebne jedinice. Dakle, ne kažem različite, jer su one dijelom različite, kao što su velikim dijelom jednake, nego kažem posebne, bez obzira na njihove različitosti i istosti [11].



Važan je u tome stav G. Ineichena (1991), koji kaže: “Kriterij međusobne razumljivosti govornika lingvistički gotovo nije primjenjiv. Važnijim se čini njihov odnos prema standardu opisan intuitivno. (…) Ima dijalekata – npr. u talijanskom –, koji razumijevanje više ne omogućuju, a ima, s druge strane, “jezika” koji razumljivost ne ometaju puno, npr. Plattdeutsch i nizozemski, okcitanski i katalonski.”[12]



Ovdje se može, analogno talijanskim dijalektima, navesti i primjer iz hrvatskoga jezika, upravo kajkavskoga narječja, gdje je na sjeverozapadu Hrvatske gotovo općepoznato da ni drugi, malo udaljeniji kajkavci ne mogu razumjeti Bednjance.



Slično mišljenje kao Ineichen zastupa i J. Scharnhorst, koji je rekao:”S drugim jezikoslovcima mišljenja sam da je povijesno uvjetovana vlastita ocjena nositelja jezika odlučujući kriterij za razgraničenje dijalekata jednoga jezika i blisko srodnih jezika. Obavljanje komunikacijske funkcije doduše nužan je, ali nedovoljan uvjet za određivanje pojma “samostalan jezik”, jer i između govornika blisko srodnih jezika većinom je moguća komunikacija.”[13]



U najnovije vrijeme takav stav iznosi S. Monnesland: “Umjesto kriterija zajedničke supstancije ili međusobne razumljivosti predlažem sociolingvistički kriterij. Pitanje pripadnosti određenom jeziku zavisi od socioloških uvjeta: osjećaj identiteta i, prije svega, odnos prema određenom standardnom jeziku. Zato govori s vrlo različitim lingvističkim sustavima, čak toliko različitim da bi se mogli nazvati posebnim jezicima po kriteriju međusobne razumljivosti, ipak mogu pripadati istom jeziku (u sociolingvističkom smislu), što je slučaj i na srednjojužnoslavenskom jezičnom području.U svijetu su poznati primjeri da govornici potpuno različitih jezika smatraju da govore istim jezikom, jer se služe istim standardnim jezikom. Nisu svjesni da im govorni jezik u lingvističkom smislu pripada drugom jeziku, a ne hindskom.” [14]





***



Ako se za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski književni jezik u nekom općejezičnom smislu može govoriti o varijantama [15] jednoga te istoga entiteta, više nadređene jedinice, dijasistema (Brozović: standardna novoštokavština), ali te su varijante imale, odnosno imaju funkciju standardnoga jezika, to su posebne jedinice, iako su više ili manje jednake, odnosno različite. Isto kao što se za mjesne narodne govore može reći da su neki vrlo slični, ili čak jednaki, a drugi su različitiji, ali svaki je od njih poseban entitet. Oni čine idiome viših rangova, koji su apstraktni sustavi (skupine, dijalekti, narječja, jezik).



U početku se termin dijasistem upotrebljavao obično za prirodne, organske entitete – narječja (Dialektgruppe), dijalekte i jezike. U novije vrijeme koristi se i u opisima genetski srodnih književnih jezika. Možda je najbolje citirati Rehdera u Lexikonu, u članku Serbokroatisch, točki 6. Soziolinguistisches Beschreibungsmode:



“Srpskohrvatski je (odnosno bio je) zajednički standardni jezik navedenih naroda, i to na višoj metarazini, tj. kao apstraktni dijasistem na osnovi vrlo opsežnoga ijekavsko-novoštokavskoga dijalektnoga kontinuuma, zajedničkoga u bitnom svima trima narodima (…).”[16] Slično G. Schubert upravo u članku Montenegrinisch u Lexikonu kaže: “Kada su s raspadom jugoslavenske federacije i stvaranjem država sljednica na mjesto dijasistema “srpskohrvatski” stupili bosanski, hrvatski i srpski (…).”[17] Ipak, Schubert ne postavalja dovoljno dobro stvari. I danas govorimo da crnogorski, bošnjački, hrvatski i srpski čine svojevrstan dijasistem književnih jezika, koji je Brozović nazvao standardna novoštokavština. (U taj dijasistem ne ulazi gradišćanskohrvatski književni jezik, jer njegova osnovica nije novoštokavska, nego čakavska, tako da se za književne jezike koji su nastali na temelju srednjojužnoslavenskih organskih idioma može govoriti i o dijasistemu višega ranga, koji se uvjetno može nazvati srednjojužnoslavenski dijasistem književnih jezika,odnosno dijasistem srednjojužnoslavenskih književnih jezika. Međutim, bitno je drugo, a to je da oni smatraju tzv. “Serbokroatisch” – dijasistemom književnih jezika, a ne jednim književnim jezikom.



Lj. Vasiljeva govori o “štokavskim književnim jezicima”, to joj je i naslov knjige, u kojoj kaže (313): “Sve dokle jedan jezični sustav može imati nekoliko jezičnih standarda, različite nacionalne i društveno-političke zajednice mogu oblikovati vlastiti standard unutar bilo kojeg jezičnog sustava pod pogodnim lingvističkim, sociolingvističkim i izvanlingvističkim uvjetima. U vezi s tim hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski standardni jezici imaju sve temelje za postojanje kao zasebni. Odnosno, što je normativno za jedan standardni jezik, nije normativno za drugi i što je dijalektalno ili arhaično za jedan standardni jezik, nije dijalektalno ili u aktvnoj uporabi u drugome.



Dakle poseban karakter društveno-funkcionalnog ustroja jezičnih činjenica srpskoga, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog standardnog jezika prije svega znači da svaka nacionalna jezična zajednica na svoj način distribuira varijacije koje štokavski sustav dopušta, oba u rasporedu slojeva i funkcionalno-stilističkom poštovanju.”[18]



Osvrnuo bih se i na to što Rehder završno kaže o srpskohrvatskom: =”Srpskohrvatski” označava danas dakle jezik koji više ne postoji, iako se još primjenjuje izvan jugoslavenskih država sljednica, u emigraciji i dijelom također u znanstvenim područjima (npr. lektorat za srpskohrvatski jezik i dr.) [19]. Naime, ako je do 1990. godine jedan jezik postojao, onda on postoji i danas, teoretski, a i praktično znamo da se nije nešto bitno i presudno dogodilo sa srednjojužnoslavenskim dijasistemom u materijalijama. Dogodile su se važne stvari politički i pravno s obzirom na jezik. S političkoga i pravnoga gledišta može se reći da “srpskohrvatski” više ne postoji. Međutim, kao jedinstven književni jezik on nikad nije ni postojao, postojao je “apstraktni dijasistem” književnih jezika, a taj postoji i danas. (Drugo je pitanje postojanje srednjojužnoslavenskoga jezičnoga dijasistema, koji je postojao i postoji.) Stvar je samo u nazivu toga književnojezičnoga dijasistema, koji je nazivan “srpskohrvatski”, a danas se taj naziv sve rjeđe upotrebljava i treba ga napustiti.



Drugo je pitanje normiranja crnogorskoga književnoga jezika, koji ima svoju fizionomiju, prepoznatljivu između drugih književnih jezika srednjojužno slavenskoga književnog dijasistema. Time se bave drugi prilozi [20].









Sažetak





Važno je pitanje razgraničenja s obzirom na izuzetno samosvojnu, vrlo zanimljivu, a neki kažu i kompliciranu, situaciju s književnim jezicima koji su nastali u okviru srednjojužnoslavenskoga (genetskoga) dijasistema.



U toj problematici mogu se izdvojiti dva stava koja nas ovdje posebno zanimaju, a to su:

1. idiomi koji su nastali na temelju istoga dijalekta, a u određenoj zajednici (etničkoj, nacionalnoj) služe kao književni jezici – nisu posebni književni jezici nego su samo varijante istoga književnog jezika

2. takvi su idiomi posebni književni jezici, iako nisu, ne moraju biti u većoj mjeri različiti.





Ako se za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski književni jezik u nekoj općejezičnom smislu može govoriti o varijantama jednoga te istoga entiteta, više nadređene jedinice, dijasistema (standardne novoštokavštine), ali te su varijante imale, odnosno imaju funkciju standardnoga jezika, to su posebne jedinice, iako su više ili manje jednake, odnosno različite. Isto kao što se za mjesne narodne govore može reći da su neki vrlo slični, ili čak jednaki, a drugi su različitiji, ali svaki je od njih poseban entitet. Oni čine idiome viših rangova, koji su apstraktni sustavi (skupine, dijalekti, narječja, jezik).



Pri tipologiji standardnih jezika potrebno je uzeti u obzir tri sastavnice: genetsku, tipološku i sociološku. Uzima se u obzir složeni identitet svakoga entiteta, idioma. Tako se može govoriti i o crnogorskom, kao i o bosanskom, hrvatskom i srpskom književnom (standardnom) jeziku, bez obzira na njegovu (ne)istost || (ne)različitost prema drugim bliskim idiomima, njegovu kodificiranost i normiranost.

Crnogorski, bošnjački, hrvatski, i srpski čine svojevrstan dijasistem književnih jezika. U taj dijasistem ne ulazi gradišćanskohrvatski književni jezik, jer njegova osnovica nije novoštokavska, nego čakavska, tako da se za književne jezike koji su nastali na temelju srednjojužnoslavenskih organskih idioma može govoriti i o dijasistemu višega ranga, koji se uvjetno može nazvati srednjojužnoslavenski dijasistem književnih jezika,odnosno dijasistem srednjojužnoslavenskih književnih jezika.







LITERATURA



Ammon, Ulrich: Die deutsche Sprache in Deutschland, Österreich und der Schweiz. Das Problem der nationalen Varietäten. Berlin/New York: de Gruyter, 1995.

Ammon, Ulrich, Dittmar, Norbert et Mattheier, Klaus J. (ur.): Sociolinguistics /

Soziolinguistik. An International Handbook of Science of Language and Society. Vol. 2.
Berlin/New York 1987.

Avanjesov, Ruben I.: Lingvističeskaja geografija i struktura jazyka. Voprosy teorii lingvističeskoj geografii. Moskva l962.

Broz, Ivan, Iveković Franjo: Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb 1902.

Brozović, Dalibor – 1970: Standardni jezik. Teorija /usporedbe/ geneza/ povijest/ suvremena zbilja. Zagreb : Matica hrvatska, 1970, 180 str.

Brozović, Dalibor– l978: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti. Dalibor Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb : Liber – Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 1978, str. 9-83 + 4 karte.

Daneš, František. 1988. “Herausbildung und Reform von Schriftsprachen”.

Ammon i dr.: Sociolinguistics. Vol. 2 : 1506-1516.

Grčević, Mario: Die Entstehung der kroatischen Schriftsprache. Köln 1997.

Havránek, Bohuslav: Die Aufgaben der Literatursprache und die Sprachkultur. Prag 1932.

Ivić, Pavle: Srpski narod i njegov jezik. Beograd 1971.

Jedlička, Alois: Theorie der Literatursprache. Grundlagen der Sprachkultur. Berlin 1982 : 40-91.

Kordić, Snježana: Autizam hrvatske filologije (odgovor I. Pranjkoviću). Književna republika, II (2004), 7-8 : 254-281.

Jonke, Ljudevit: Književni jezik u teoriji praksi. Zagreb 1965.

Katičić, Radoslav – 1974: Nešto napomena o postanku složenoga

suvremenog jezičnog standarda hrvatskoga ili srpskoga. Zbornik

Zagrebačke slavističke škole 2
(1974) 225-257.

Katičić, Radoslav– 1986. Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb 1986.

Kunzmann-Müller, Barbara: Sprachliche Wende und Sprachwendel im Kroatischen/Serbischen. – Kunzmann-Müller Barbara (Hrsg.): Die Sprachen Südosteuropas heute. – Wiesbaden: Harrassowitz Verlag. – S. 42-65.

Lexikon der Sprachen des europäischen Ostens. Wieser Enzyklopedie des europäischen Ostens. Band 10. Klagenfurt/Celovec, Wien, Ljubljana 2002.

Lončarić, Mijo – 1996: Glavne tendencije u razvoju hrvatskoga književnog jezika u 20. st., posebno od 1945. godine. Socjolingwistyka, Krakow, 1996 : 13-20.

Lončarić, Mijo – 1998 (ur.): Hrvatski jezik (Najnowsze dzieje jęziköw slowianskih). Redaktor naukowy Mijo Lončarić. Opole 1998.

Maretić, Tomo – l899a: Gramatika i stililstika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb

“”” – 1899b: Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola. Zagreb.

Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb 1993, 205 str.,

2. prošireno izdanje Zagreb 1995, 233.

Monnesland, Svein (ur): Jezik i demokratizacija. Zbornik radova. Institut za jezik u Sarajevu, Posebna izdanja, knj. 12. Sarajevo 2001.

Neweklowsky, Gerhard (ur.): Bosanski-Hrvatski-Srpski / Bosnisch-Kroatisch- Serbisch. Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca.

(=Wiener Slawistischer Almanach 57).
Institut für Slawistik der Universität Wien, Wien 2003. 326 str. + karte

Nikčević, Vojislav: Piši kao što zaboriš, glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika. Podgorica 1993.

Okuka, Miloš: Eine Sprache viele Erben. Celovec 1998.

Ostojić, Branislav: Crnogorski književnojezički izraz u procesu standardizacije

Vukov modela književnog jezika i danas.. Bosanski … :179-192.

Pranjković, Ivo: “Prevaziđeni srpskohrvatski Snježane Kordić”. Književna

republika,
II (2004), 1-2 : 183-191.

Radovanović, Milorad – 1994: Inventar tema važnih za prikazivanje

sociolingvističkih prilika u slovenskim zemljama. Zbornik za lingvistiku i filologiju Matice Srpske (Novi Sad), 37/1-2 : 529-532.

Radovanović, Milorad – 1998: Planiranje jezika i i jezička politika: Principi i tendencije. (Na primeru

srpsko-hrvatske relacije). Jazykovedny časopis 49/1-2 : 57-74.

Samardžija, Marko: Deideologizacija kao uzrok nekim promjenama u leksiku

hrvatskoga standardnog jezika potkraj XX. stoljeća. Jezik i demokratizacija, 319-322.

Saussure, Ferdinand de: Tečaj opće lingvistike. Zagreb 2000. (Citira se to izdanje.)

Stankiewicz, Edward.: On discreteness and continuity in structural dialectology. ¸ Word 13 (1957) : 44-59.

Vasil?eva, Ljudmila: Štokavs?ki literaturni movi: problemi stanovlennja, rozvitky, sučasnnij stan. L?viv 2002.

Weinreich, Ulrich: Is a Structural Dialectology Possible. Word 10 (l954) : 388-400