NORMIRANJE GRADIŠĆANSKOHRVATSKOGA KNIJŽEVNOGA JEZIKA U RJEČNIKU, GRAMATIKI I PRAVOPISU (23.11.2008.)

04.06.2010

Ivo Sučić

Referat prilikom 25. obljetnice”Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika”.

U svojem kratkom izlaganju kanio bi pokazati, kako se je odrazio Rječnik na normu gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika i kako se te tendencije nastavljaju u Gramatiki gradišćanskohrvatskoga jezika i u Pravopisu.

Svim nam je poznato, da svaki narod, a i svaka jezična grupa s već dijalektov u interesu općerazumljive komunikacije mora složno najti skupni književno-jezični oblik, ki je svim kotrigom te grupe razumljiv. Zato se takov nadregionalni književni jezik ne more u potpunosti poklapati s nekim od govorov. Takov jezik ima svoje vlašće zakonitosti, norme, ke su se razvijale postepeno i ke priznaju svi nositelji toga književnoga jezika. No pokidob da su te norme posljedica konvencije, moru se tokom povijesti većputi minjati. Na zakonitosti takovoga minjanja književnih jezikov je jako uočljivo pokazo poznati česki slavist Bohuslav Havránek.[1] No prekoraknulo bi okvire zadane teme, da se podrobnije bavimo tim pitanjem ili da bi si točnije pogledali povijest gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika. Reći bi se vjerojatno moralo samo toliko, da mu je temelj ikavkso-ekavski govor sjevernoga i sridnjega Gradišća, da se je u svojem razvitku sad manje sad već naslanjao na književne standarde u staroj domovini, i da su u znatnoj mjeri na njega uticali i susjedski jeziki, uglavnom nimški i ugarski. Okolo tih trih odrednic će se uglavnom i kretati razvitak našega književnoga jezika.

Jako općenito rečeno se je naslanjanje na staru domovinu do Gajevih jezičnih reformov vršilo u prvom redu u preuzimanju potribnoga rječničkoga gradiva. A vjerojatno se nije ni morao posuditi pretirano velik broj riči, ar se je pisani jezik ograničavao uglavnom na crikveno-vjerske potriboće, za ke je sigurno postojao jur dost bogat terminološki fundus.

Uz pojačano preuzimanje leksike ćedu se od sredine 19. stoljeća poduzimati i pokusi minjanja gramatičke i fonološke strukture pisanoga jezika. To približavanje gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika jezičnim rješenjam takozvane Zagrebačke škole, začeto u pedeseti ljeti, najbolje se zrcali nekih dvadeset ljet kašnje u djelovanju Mihovila Nakovića, u njegovoj slovnici Podučavanje u jezikoslovlju za učitelje i školare ter drugi njegovi školski knjiga i molitveniki. Nakovićev gramatički koncept se drži uz izuzetak nekih modifikacijov (npr. napušćanje pisanja jata kot rogato ĕ) sve do Drugoga svitskoga boja.

Rječnik je Naković proširio mnogimi riči iz Hrvatske, ke se većinom nisu probile do dana današnjega u Gradišću: čedan : vrli, kuhinja : veža, lĕčnik : vračitelj, livada : sinokoša , lukav : hamišan, zvijan, milostinja : milodar, nestašan : ništvridan, ločest, njihov : njev, pĕvati : jačiti, podnožnik : stolčac, prilaz : prihod, progon : proganjanje, služkinja : službena , uvĕk: svenek, zatvor : uza i mnoge druge. Uz preuzete riči hasnuje i gradišćanskohrvatske, npr. uz bolestan i betežan, cvetje i kitice, novci i pinezi, školar i učenik, vrime i čas … K prilagodbi sliši i skoro potpuno izbigavanje adverbov u funkciji verbalnih prefiksov, ki su u staroj književnosti bili tako mnogobrojni. Intenzivnija rječnička pomoć s juga je bila i zato protribna, ar se je u pismenosti počela sve jače širiti i svitska tematika.

Miloradić se u svojoj slovnici, a u još većoj mjeri u pjesničtvu, opet okreće prema čakavskomu temelju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika. Svoje pjesme je pisao jezikom, ki je narodu bio blizak i poznat, pak su i prosti ljudi akceptirali njegov rječnik, koga je obogaćivao zapeljanjem u književnost novih izrazov iz pojedinih dijalektov. No ljudi su primili kot svoje i njegova preuzimanja iz standardnoga jezika kot i njegove vlašće kovanice, ke se danas gledaju općenitim leksičkim bogatstvom svih Gradišćanskih Hrvatov. Takovim načinom je Miloradić ojačao i samostalnost gradišćanskohrvatskoga jezika i njegovu sposobnost za izražavanje mnogih sadržajev iz svakidanjega selskoga žitka, no njegov rječnik sigurno nije mogao pokrivati potriboće ljudi, ki su se sve bliže upoznavali sa žitkom izvan uskoga selskoga kruga. To područje će zaposjesti novo, mladje pokoljenje po Prvom boju, kad je velik dio narodne grupe bio konfrontiran s upravom i uopće s javnim žitkom na njemu slabo poznatom nimškom jeziku, ča je prinudilo školovane sloje, da se počnu baviti novom tematikom, za ku je falio odgovarajući rječnik. Na školskom sektoru je mjerodavan Ivan Dobrović, ki u svoji štanka (Druga štanka 1926., Treta štanka 1929.) nudi gramatičku podlogu. Na leksičkom polju posizali su naširoko za jezičnim bogatstvom stare domovine, i to Ivan Dobrović sam, ali u još većem opsegu urednik Hrvatskih novin, Mate Feržin, nadalje Rudolf Klaudus i drugi. Na ta način je jezik počeo pokrivati nove potriboće, ali i izazivati suprotstavljanje kod odredjenoga kruga ljudi. Jedan od najaktivnijih pobornikov jezičnoga približavanja je bio književnik Ignac Horvat. [2]

Iz teškoga vrimena med dvimi svitskimi boji je ostalo mnogo pozitivnoga za jezik Gradišćanskih Hrvatov, pred svim veliko obogaćenje izražajnih mogućnosti na mnogi polji javnoga, u prvom redu kulturnoga žitka.

Po Drugom svitskom boju pojavio se je jur u drugom broju novoutemeljenoga “Našega Tajednika” 1947. ljeta programatski članak o jeziku iz pera urednika Frica Bintingera. Jezični program novin je ta, da postepenim približavanjem jezičnomu standardu na jugu u toku od nekih dvadeset ljet osposobu Gradišćanske Hrvate “da budu u stanju štat knjige u književnom jeziku i pisati pismo istim književnim jezikom”. A od štiteljev se očekuje, da ne bi prigovarali svakoj novoj riči, ar i pred bojem da su se ljudi smijali izrazom kot uhapsiti, uopće i na svaki način, ki sada slišu svakidanjemu rječniku.

Prvi broji novin nadovezuju u jeziku na praksu pred bojem, no vreda ćedu se pojavljivati u članki i literarni prinosi iz pera samoga urednika, nadalje Ignaca Horvata, Karla Preča i Ferija Sučića kot i drugih suradnikov ne samo nove riči, nego paralelno s dosadašnjimi i novi obliki. Tako ćemo u 1949. ljetu u razmjerno kratkom tekstu Nekoliko tanačev za dopisnike od Ignaca Horvata najti riči kot dakle, dvorišće, izvještaj, kao, osnovati, slučaj, šutiti, ticati, umjeti. Nadalje tekst sadržava još ijekavske odnosno jekavske oblike kot cjelina, djelati, mjesto, nasljedovati, primjer, uvijek, vjerno, vjerski kot i konstrukciju mora da bude: Dopisnik ne mora da bude školovan človik …, ka će postati u “Našem Tajedniku” i kašnje u “Hrvatski novina” jako obljubljena, kot i frazem s ča s genitivom, namjesto čim: Mirilo za ocjenjenje koga činbenika [sic!] je uvijek korist (hasan) ča širega [što šireg, I.S] općinstva. Zanimljivo je, kakovimi argumenti Ribar (Karlo Preč) u članku Da budu znali: Mi pišemo po gradišćansko-hrvatsku od 27. 8. 1949. ljeta brani ijekavsko pisanje, napušćanje l-participa i metatezu u zamjenici [vas], sva sve. Prve dvi promjene objašnjava tim, da većina našega naroda tako govori, misleći kod ijekavskih oblikov na diftongirani izgovor e-refleska u dugi slogi, ča naravno nima nikakove veze s ijekavskimi refleksi jata, ar bi po toj logiki morali onda pisati i Biječ : Beč, on lijeti : on leti, pijet : pet, zijec : zec i mnoge druge riči. Zatim pita doslovno: “A kako pišu Srbi? Tako, kako neznajući ‚dobri i najbolji Gradišćanski Hrvati’ kanu. Srb veli i piše: cela, cena, belo, mera, delo itd.” S druge strani se po Ribaru pridržavaju i-refleksi jata zato, ar je “naš narod tako zgovara svit, mliko, rič”. Kod l-participa argumentira takaj s većinom govornikov, a metateza u zamjenici [vas], sva sve se vrši po Ribaru zato, ar narod ne govori ni svi, svaki itd. ni vsi, vsaki itd., a hrvatski jezik ima dost riči sa sv na početku, a nijednu sa vs. Citiram: “To je dokaz, da [narod, I.S] sv lako i rado zgovara. Ali recite mi nek jednu jedinu rič, čaveć jedan jedini slog, ki se počinje s suglasniki vs.” No ni neki zaključki Ignaca Horvata u “Jezičnom kutu” ne odgovaraju u svi točka strogo lingvističkim kriterijem. Svejedno šakica ljudi oko “Našega tajednika” počinje pod peljanjem Ignaca Horvata minjati strukturu gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika u pravcu standardnoga jezika na jugu. Glavne promjene su:

a) Zamjenica vas, vsa, vse se piše kot vas, sva, sve,
b) e-refleks jata piše se kot ije ili je,
c) l-particip se je zaminio o-participom, npr. pisal : pisao
d) u 3. l. mn. upotribljavaju se skoro isključivo kratki obliki, npr. vidiju : vidu
e) od etimološkoga pravopisa se je prešlo na fonološki npr. težka : teška
f) prijedlog v, va se zaminja prijedlogom u

Ča je morebit u još većoj mjeri u štitelju zbudjalo ćut, da ima pred sobom nešto čisto novo i njemu tudje, to je trsenje slijediti i u gradnji rečenic južnomu primjeru, pisati enklitike samo za naglašenom ričju, dokle u naši dijalekti one moru stati i pred i za naglašenom ričju. [3] S tim u vezi stoji pisanje kratkoga prezenta glagola biti med atributom i imenicom: Mnogi su plemići izdali otačbinu. (HN 1960/4, str. 3) ili Moj je pradjed prosio i zaklinjao kralja, da mu pošalje pomoć, … (HN 1960/16, str. 3), … : tajni je tanač u Beču odlučio, da će djelati kot da ništa ne zna o uroti … (NT 1960/19, str. 3) i mnoge druge. Vlada težnja, ugraditi u rečenice čim već prilogov, veznikov i čestic iz standardnoga jezika na jugu. Izbigava se infinitivizacija izričnih i namjernih rečenic, ča je opet karakterističnije za srpski jezik, npr. Zač nećes da ideš s nami. (NT 1960/8, str. 4), – On je kriv, ar ne će da se odluči, nego nas mota dan za dan … (NT 1960/9, str. 4), Šezdeset peta godina je po zakonu za činovnike čas, kada moraju da idu u dobro zasluženu penziju! (NT 1960/5, str. 1). To se je, kot se čini, gledalo za ‘hrvatskije’. Našlo bi se jako mnogo spodobnih primjerov. K svemu tomu se čudaputi preuzimaju riči iz standardnoga jezika, akoprem postoju i gradišćanskohrvatske istoga značenja, a kad se riči razlikuju ili samo u prefiksu ili nekom drugom malenkošću, daje se prednost standardnohrvatskoj. Koč-toč se u pretiranom favoriziranju novoštokavskoga književnoga jezika, ki se proklamativno naziva pravilnijim, upeljuju riči, ke dandanas u Hrvatskoj gledaju kot hrvatskomu jeziku nametnute ili barem tudje, da spomenm samo neke: naročito : osobito/osebito; porodica : obitelj, familija; prisutan : nazočan, uplivisati : utjecati/uticati i mn. dr. No to je i u staroj domovini vrime, kad neki hrvatski predstavniki pera rado upeljuju u svoje tekste riči i oblike istočne novoštokavšćine.

Pri jako površnoj analizi, kakovo vridnovanje je doživila u Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskom rječniku leksika, kom se je služila hrvatska štampa u času, kad se počinje “formirati u hrvatski novina i časopisi opozicija protiv upeljanja južnoga standarda”, [4] pogledali smo si uz neke starje tekste u prvom redu novine 1960. ljeta. Ispisao sam takove riči, ke su mi se činile simptomatične za to razdoblje. Izbor je ada dost subjektivan, zato bi pri temeljitijem istraživanju odnos med pojedinimi grupami bio drugačiji, to znači da bi bila znatno veća grupa riči, kim je u Rječniku dodiljeno prvo mjesto, ar u nju spadju sve riči svakidanjega žitka i sve neutralne riči, ke su obadvim književnim jezikom skupne. No i ovako ćemo dostati malu predstavu, u kom pravcu se je kretao jezični razvitak do pojavljenja Rječnika i kako je Rječnik opet ojačao gradišćanski temelj književnoga jezika. Od 211 ispisanih riči stoji u rječniku na prvom mjestu 85 riči, i to:

bečki, crta, cukorni, čas, čeznuti, ćut, dibok, diozimati, dite, dozvoliti, duhovnik, dupljasti, fin, hipac, hrabar, hrabrost, imati rado, izibirati, jačiti, jačka, kade, kazati, kitica, kupališće, ljeto, mač, majkin, nač, nadmašiti, najti, najvoliti, nestati, ništa, osobni, osvidočen, peljanje, pokolenje (sic!), polašćina, poljivati, potribovanje, povekšati, poznavalac, prije, pripravan, privinuti, projti, protuliće, protulićni, razgovarati se, sjesti, slutiti, sprohoditi, srčen, stran, sužalovanje, svečevati, svitovnik, ta, tanač, tužan, upirati, uputiti se, van letiti, varati se, vičera, vlašći, voliti, vračiti se, zagovarati, zbantovati, zdjale, zlamenje, zutra, Železno (sic!).

To su najvećim dijelom stare gradišćanskohrvatske riči, od čas početo do Željezno, uključivši kot gradišćanskohrvatski kuriozum glagol u komparativu i superlativu voliti i najvoliti, u smislu imati radje odnosno najradje, ali manjim dijelom i riči, preuzete iz standarda na jugu ili jur pred Prvim svitskim bojem ili po boju, kot bečki, crta, čeznuti, fin, nadmašiti, poznavalac, privinuti, slutiti, usuditi se, varati se.Drugoj grupi pripadaju riči, ke Rječnik stavlja na drugo mjesto. To su sljedeće 34 riči:

bacati, blag, bolest, bujati, čarapa, granuti, groblje, htiti, iznenaditi, kiša, kruna, majčin, njihov, novac, oboliti, obrisati, odmah, osoba, pjesma, pjevač, pjevati, ples, plesati, prevariti, svući, štednjak, šutiti, umoran, uvijek, uvjeravati, uvjeren, uvjerenje, vlasulja, življenje, život.

U ovoj grupi su pretežno zastupane riči, preuzete iz južnoga standardnoga jezika. U novina toga vrimena moremo najti i njeve gradišćanskohrvatske sinonime, kod nekih redovito, kot drugih koč-toč. Treta grupa sadržava 86 riči, ke u tom obliku nisu zastupane u gradišćanskohrvatskom stupcu Rječnika:

biskup, biskupija, čeznuće, čudnovat, dječji, dobiti, dosuditi, drugovanje, dvostruki, gde, godina, hrliti, ikad, ječam, jek, liječnik, milovati [u značenju militi], miris, nadbiskup, navaliti, obustaviti, odvratiti, omašit, oporaviti se, osjećati, osvanuti, otačbeničtvo, otačbina, pijančura, pijančurenje, poniknuti, poreći, porodica, pouzdati se, pouzdavati se, povjetarac, povratiti se, pravednost, pretjerano, prije podne, probuditi, proljetni, raspravljati [u 2. dijelu rječnika zastupano, I.S.], razdirati, shvatiti, sinoć, sjati, sjetiti se, smućen, spremati se, svanuti, svečan, svečanost, šaptanje [u 2. dijelu rječnika šaptač i šaptačica za Soufleur odn. Soufleuse], šaputati, ševa [škrlica, škrljunac], šutnja, tko, toliko [u značenju tako], trebati, tronut, ujutro, um, upotreba, utonuti, uvrijedjen, uzduž, uzeti, već [u značenju jur], više [u značenju već], više puta, zadovoljština, zahtjev, zlorabiti, zobunac [prsluk, lajblj, pruslik]

I u gradnji rečenic vidi se težnja približenja standardu na jugu. Pojavljuju se sve gušće padežne konstrukcije, ke su našemu jeziku imanentne, ali su se dost rijetko rabile. To su npr. genitiv i instrumental za oznaku vrimena, kot: Moj brat je bio predvidio, da se vjenča s Julijom još ovoga ljeta, ali … (NT 1960/2, str. 3), Drugi dan, ranim jutrom, dojde Ivan u majčinu sobu … (HN 1960/4, str. 3), instrumenal za oznaku mjesta, npr. Vesseleny … – šapne Nadasdy, ogledavši se najprije dvoranom. (NT 1960/9, str. 3), Jedne večeri u Beču šetao se je Zrinski dvoranom u svojoj palači. (NT 1960/10, str. 3), kvalitativni genitiv, npr.: On je bio omašit človik, nešto pognut, prez vlasi, sijede brade, orlovskoga nosa. (NT 1960/9, str. 4).

U sintaksi spadje dalje u oči u direktnom govoru zaminjanje glagola govorenja kratkim prezentom pomoćnoga glagola htiti:Frane, znadu li u Beču, da si ti ovde? – tiše će ban. (NT 1960/9, str. 4) Najvolio bih prebosti one povjerenike – opet će sluga prigušeno, jadovito. (HN 1960/16, str. 3)

Rič ča koč-toč stoji namjesto odnosne zamjenice ki, ka, ko i namjesto veznika da u vrimenski rečenica. To nije redovita pojava, no i ona se vrši s ciljem, da se rečenici dâ “južna” nota. Prva mogućnost, naime da ča zaminja odnosnu zamjenicu ki, ka, ko, spominje se i u “Gramatiki gradišćanskohrvatskoga jezika”, ali ča kot veznik vrimenskih rečenic ne. Primjeri: Nitko nij vidio dvi krupne suze, ča su u ta hip protekle po banovom licu. (NT 1960/13, str. 3), Otac ga lipo poduči, kako neka se vlada u svitu, ter kako neka govori s nimškimi knezi u očevo ime o nevolja, ča su pritisle Hrvatsku. (NT 1960/19, str. 4); Prošao je šesti dan, ča je otputovao Ivan s Forstallom u Beč, osvanula je prva nedilja po Vazmi … (NT 1960/7, str. 3).

Za nazočnost nečega, ka se u gradišćanskohrvatskom i u prezentu izražava pomoću 3. l. jd. glagola biti, se redovito prema standardu na jugu hasnuje glagol imati u 3. l. jd: Dosadašnja ispitivanja su dokazala, da ima u toj vodi radioaktivnosti, … (HN 1960/12 str. 3), – Takovih romanov danas već nima. … – Ča? Otkada ima ruskih romanov? (NT 1960/5, str. 4). U perfektu i futuru se i u Hrvatskoj služu glagolom biti.

Mogli bi još nabrojiti množinu primjerov u spomenuti i u drugi kategorija. U sažetku se more reći, da jezik “Našega Tajednika” i “Hrvatskih novin” stoji još svenek skoro u potpunosti na bazi gradišćanskohrvatskoga jezika, cilj minjanj je olakšanje puta u pravcu standarda na jugu i njegovoga pasivnoga svladanja kot prvi korak.

“Naš Tajednik” (NT 1947/3, str. 1) od samoga početka potribuje, da jezik u školski knjiga mora biti najnapredniji i najlipši. Urednik piše, kako se nije očuvalo dost školskih knjig iz predbojnoga časa, pak se zato moraju napisati nove, čiji jezik mora biti “bolji, lipši, čišći i napredniji od onoga, u kom su bile pisane naše dosadašnje školske knjige.” Autori dosadašnjih knjig da su takaj poznavali vrlo dobro naš jezik “i trsili se, da budu knjige napisane čim čišćom gradišćanskom hrvatštinom; nisu ali imali na vidu, da se mora početi s jednim (sic!) naprednijim razvitkom jezika u školi …” Tomu potribovanju se je odazvao jur 1950. ljeta Štefan Zvonarić u svojoj “Čitanki”.[5] O njoj veli Ignac Horvat (NT 1950/50, str. 1-2), da je u gramatiki i pravopisu autor prošao dost daleko, ali da je svejedno ostao na tlu gradišćanskoga narječja, a i razumljiv za učitelje, dicu i roditelje. Sigurno veli Ignac Horvat istinu, da autor ostaje u okviri gradišćanskohrvatskoga, ali svejedno bi jezični nivo njegove knjige mogli mirne duše gledati i kot odskočnu dasku prema standardu na jugu.

Ta korak će načiniti deset ljet kašnje Konrad Meršić u svojem udžbeniku “Naš jezik”.[6] Pokus upeljanja čiste novoštokavšćine je izazvao još ogorčenije jezične svadje. Mjerodavni ljudi su u interesu daljnjega opstojanja hrvatske manjine opet krenuli u pravcu naglašavanja gradišćanskohrvatskih korijenov.[7]

Kad su 1979. ljeta zapeljane hrvatske emisije u radiju (na televiziji 10 ljet kašnje) nije bilo već sporno, kakov oblik književnoga jezika će valjati na radiju i televiziji. Sve potribniji je nastajao vlašći rječnik. Ljeta 1982. se je po dugom pripravljanju pojavio dugočekani Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik [8], a 1991. Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik [9].

Rječnikom se sigurno potvrdjuje autonomnost gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika u odnosu na hrvatski standardni jezik, iako, naravno, nije to neki posebni jezik.[10] Pobiranje riči po seli i njevo unošenje u rječnik je pomoglo očuvati gradišćanskohrvatsku, u prvom redu dijalektalnu leksiku, a ispisivanjem književnih djel poslidnjih 150 ljet su našle put u rječnik i riči, ke su u toku toga dugoga časa preuzete iz standardnoga jezika na jugu. Pokidob da je sve jače dohadjala na vidilo gradišćanskohrvatska norma, stoji u rječniku u pravilu na prvom mjestu gradišćanskohrvatska rič, odnosno ako postoji razlika samo u obliku, stoji u gradišćanskohrvatskoj rubriki nek gradišćanskohrvatski oblik, npr. erstaunlich * čudnovit, čudan, -dna ** čudnovat, čudan, -dna; sonnig * sunčen ** sunčan i mn. dr.[11]

Izlaženje rječnika 1982. ljeta izazvalo je u našoj maloj sredini velik optimizam. Novootkrita ćut vlašćega bogatstva i lipote jezika zbližila je barem do neke mjere i dotada tako zavadjene tabore.

Problematična rješenja pri normiranju u rječniku je opširno prikazao jur pokojni Božidar Finka.[12] U interesu daljnjega normiranja gradišćanskohrvatske književne varijante kazala se je sve jasnije potriboća gradišćanskohrvatske gramatike. Zato nije čudo, da je ZIGH odmah na početku svojega djelovanja 1994. ljeta pripisao izdanju takove gramatike, ka se temelji na podatki iz naše pisane tradicije, isključivu važnost. Gramatika [13] se je pojavila 2003. ljeta. Pri normiranju nastavlja gramatika tendenciju, započetu rječnikom. Neke neujednačenosti, ke nabraja zgora spomenuti Finka, je odstranila gramatika, a kašnje i pravopis, čiji rukopis je gotov za štampu. Pravopis je projekt Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra (HKDC) u suradnji sa Znanstvenim institutom Gradišćanskih Hrvatov.

Gramatika i rukopis Pravopisa se redi po istom načelu kot Rječnik, pak preporuča to, ča prevladava u ispisanoj literaturi i u Rječniku. Ostaje pri upeljani refleksi jata, akoprem zadaju neke probleme za ortoepiju, da se npr. piše i u kratki slogi je-refleks, iako se izgovara e, kot djelač, zvjezdica, a opet kot nekih drugih takaj je, iako su u Gradišću dugi slogi, ar se drugačije ne bi diftongirali, kot djelo, djelati, zdjelica i mnoge druge riče. Ovde se redimo po hrvatskom standardnom jeziku, zato se postulira i konsekvetno pisanje je-refleksa, kade je u rječniku izostalo, napr. u riči koren, lenjak, lesak, mehur …, ada korijen, ljenjak, ljesak, mjehur i dr.

Grupa dj se dosljedno piše: dohadjati, gradja, medja, moždjani, rodjak, svadja, tudji, ugadjati, umedjak, zahadjati, zbudjati. U grupa sč, slj se vrši asimilacija: iščekivati, raščihati…, nepodnošljiv; kod grupe zlj ostaju obadvi varijante: pazljiv i pažljiv…

Kod slijedov -ni-/-nji- se prilagodjujemo hrvatskomu standardnomu jeziku na jugu, a tako se govori i u sjevernom Gradišću: činiti, izminiti, preminiti…

Alterniranje kod skupine vokal + j/vokal + lj se izjednačuje: cipaljka, hitaljka, šebetaljka, šohaljka, klizaljka, štrcaljka. Ostaje samo povidajka.

Kod prefiksa iz teži se prema rekonstrukciji izvornoga stanja: iz- naslanjajući se u drugom slučaju na hrvatski standardni jezik stare domovine: izgubiti, iznašati… To isto valja i za prefikse u i o: obisiti, obojak, ociditi… : udaja, udati se…

Kod pisanja prefiksa pre- drži se Gramatika u autorski teksti drži hrvatskoga književnoga jezika: prijedlog, prijelaz, prijelom, prijenos, prijevara (i prevara), prijevod, prijevoz , dokle Pravopis donaša i varijantu s pre: predlog, prelaz, prelom, prenos, prevara, prevod, prevoz

U želji za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku su se neki pisci odricali u toku vrimena sve već tipičnih osebin gradišćanskohrvatske čakavske osnove. To je slučaj npr. kod enklitičkih oblikov vi, ti, ni, vu, tu … kade su se u akuzativu uz prijedloge u poslidnje vrime sve već upotribljavali i u nenaglašenoj poziciji izrazi uz ov, on, ta, ovu, tu. Gramatika sada predlaže sljedeće rješenje: “Kod prijedlogov na suglasnik imamo ili oblike s pokretnim, akutiranim a i sljedećom kratkom zamjenicom, ili nenaglašenu prepoziciju i naglašenu zamjenicu, npr.: podá ti stôl : pod tâ stôl, predá ta vráta : pred tâ vráta, uzá tu divìčicu : uz tû divìčicu, medá te oblóke : med té oblóke. Postoji ipak razlika u hasnovanju nenaglašenih, enklititičkih i naglašenih oblikov. Nenaglašeni obliki se upotribljavaju u neutralnom, neemfatičnom govoru, a naglašeni onda, ako se zamjenica želji istaknuti, npr.:
Odredili smo putovanje zá ti dân : Za tâ dân ćedu se još dugo pominati. – To je bilo ná tu nedìlju, kad smo se odvezli : Na tû ideju ne bi bila došla. – Postavi stolac predá ti oblok : Ja ću ga pred tâ oblok postaviti. – Ná ti dan, po svetoj maši, / Kad zadrimlju zvoni…(MMM – J 264).”

Kot čuda neobičniji i našemu sistemu tudji su izrazi s upitnom zamjenicom ča i prijedlogom: na ča, za ča itd. Ovde se postuliraju obliki nač, poč, vač, zač

Na polju brojev se vidu u štampi i književnosti sve veće nedosljednosti. Kod brojev od 11-19 Gramatika normira pisanje -aest: jedinaest, dvanaest …, dalje dvadeset. Kod nižih brojev se potribuje u zamjenička deklinacija, kod viših se preporuča, ali je moguća i praksa hrvatskoga književnoga jezika, da broj ostane nepreminjen, kot je to kod količinskih adverbov čuda i dost: pred pedesetimi ljeti i pred pedeset ljet. Kot pogrišno se tretira pred sto ljeti i pred tisuć ljeti, a normira se pred sto ljet, pred tisuć ljet, ar je nemotivirano, da broj ostane nepreminjen, a brojena imenica se redi po prijedlogu.

Na morfološkom polju rješila su se sljedeća daljna pitanja: Obliki V jd. se spominju u paradigmi kot moguće varijante uz napomenu, da se čuvaju u ghkj samo još u malom broju imenic pretežno u vjerski teksti, a kod ženskih triba nabrojiti neke oblike vokativa iz južnoga Gradišća: babo, japo, majko, sestro, ženo… U G mn. m. r. prevladavaju nastavki -ov/ev, kod kratkih na ø i kod onih na -i se nabrajaju čim kompletnije sve imenice (misec, dan, lonac, lapat itd.) odnosno (človik, konj, par, zub itd.). Muška osobna imena na -o, -e, -a se dekliniraju po ženskoj deklinaciji: Marko, Marke, Marki. Akoprem je u G mn. sr. r. i ž. r sve jača tendencija prema nastavku -ov, preporuča gramatika upotribljavanje kratkoga oblika na ø, kade je nek moguće, no kod ženskih na suglasničke skupe db, džb, žb samo oblike na -ov: priredbov, narudžbov, optužbov. Za imenice kćer/kći i kokoš preporuča se isključivo deklinacija po vrsti e, ar se u nijednom govoru u Gradišću ne deklinira po vrsti i, a i u literaturi skoro nije potvrdov za nju.

Na kraju nekoliko riči o tom, zač pridržati luksuz vlašćega regionalnoga književnoga jezika. Uz zipku skoro svih književnih jezikov stoji Crikva, ka se je trsila svoje vjerske sadržaje širiti med narodom na njemu razumljivom i za te sadržaje razvitom jeziku. Pak nije ni čudo, da je ona zvećega i organizirala prve škole, u ki se je ta jezik podučavao, da bi se s druge strani osposobili ljudi za razumivanje vjerskih sadržajev. Na isti način se je počeo razvijati i gradišćanskohrvatski književni jezik u dijaspori. Zbog za on čas velike odaljenosti od matičnoga naroda počela se je u zapadnoj Ugarskoj širiti vjerska pismenost na jur spomenutom temelju čakavskih ikavsko-ekavskih govorov. U spočetka dost zatvoreni hrvatski seli se je Crikva obraćala našim ljudem na jeziku, koga su Hrvati širom Gradišća najbolje razumili i uza koga su bili emocionalno vezani. Dokle su živili u već ili manje izoliranom krugu jednojezičnoga sela, bili su u svoji skromni kulturni potriboća odvisni od toga, ča im se je nudilo na njevom materinskom jeziku. Zato je to morebit bio i jedini čas, kad bi se bio mogao zapeljati skupni hrvatski standardni jezik. No u ono vrime je i hrvatski narod u staroj domovini još iskao oblik književnoga jezika. S otvaranjem sel prema nehrvatskoj većini današnji tipični Gradišćanski Hrvat konzumira sve već kulturnih i informativnih sadržajev na većinskom jeziku. Škola i crikva ne moru već biti utočišća manjinskoga jezika, ar u mnogi naši seli naglo raste postotak govornikov većinskoga jezika, na ke se takaj moraju zgledati. Mediji, škola i priredbe na hrvatskom jeziku svenek imaju pred očima malo i cilj obdržanja narodnosti, da mladoga človiku emocionalno povežu s njegovimi korijeni, da se sasvim ne odreče svojega materinskoga jezika i svoje narodnost. Teško bi primio takove ponude na standardnom novoštokavskom jeziku, koga bi morao stoprv naučiti i ki mu se na početku čini dost tudjim. Znanje standardnoga jezika mu zvana toga nije neophodno potribno za povišenje društvenoga prestiža, a zvećega ni za napredovanje u zvanju.

S druge strani mu je dobro znanje našega književnoga jezika već nego solidna baza, da si prisvoji hrvatski standardni jezik, ako kani ili mora. Približavanje standardnomu jeziku će se sigurno i na dalje vršiti, no pretežno na leksičkom polju. O načinu toga prilagodjivanja, npr. u kom obliku preuzimati riči s juga i kako uskladjivati nje kot i nove tudjice sa strukturom našega književnoga jezika, morali bi se složiti svi, ki stvaraju na bar kom polju na gradišćanskohrvatskom književnom jeziku.

Podrubak



[1] Havránek 1963 |^|

[2] Podrobnije o tom razdoblju prisp. Kuzmić 1985, 45. |^|

[3] Neweklowskz 1978, 253-254 |^|

[4] Kuzmić 1985, 48.|^|

[5] Zvonarich 1950. |^|

[6] Mersich 1960. |^|

[7] Prisp. Kinda-Berlakovich, 164. |^|

[8] Hamm/Finka/Šojat 1982. |^|

[9] Finka/Katičić 1991. |^|

[10] Prisp. Katičić 1992. |^|

[11] Već o načinu unošenja riči prisp. Lukenda/Mamić 1984, 133-140 i Szucsich 1999, 238. |^|

[12] Finka 1984. |^|

[13] Prisp. Sučić 2003. |^|


Literatura

Finka, B. 1984. “Gradišćanskohrvatska jezična kodifikacija u Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskom rječniku”, Gradišćanski Hrvati 1533-1983, Zagreb: Grafički obrazovni centar, 109-119.

Finka, B./Katičić, R. 1991. Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik/ Burgenländischkroatisch-kroatisch-deutsches Wörterbuch, izdjelali N. Bencsics i dr., Eisenstadt-Zagreb: [b. nakl.].

Hamm, J./Finka, B./Šojat, A. 1982. Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch/Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik, izdjelali N. Bencsics i dr., Eisenstadt-Zagreb: Edition Rötzer.

Havránek, B. 1963. Studie o spisovném jazyce, Praha: Nakladatelství Československé akademie vĕd.

Katičić, R., 1992. “Lingvističke dimenzije jezičnoga položaja gradišćanskih Hrvata”, Novi jezikoslovni ogledi II, dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga, 158-164.

Kinda-Berlakovich, A. Z., 2005. Die kroatische Unterrichtssprache im Burgenland. Bilinguales Pflichtschulwesen von 1921-2001, Interkulturelle Pädagogik, Bd. 2. Wien: LIT Verlag.

Kuzmich L. 1985. “Nacrt jezičnoga razvitka u grad.-hrvatski novina i časopisi”, Novine i časopisi Gradišćanskih Hrvatov, Kniga XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva, Eisenstadt: Kroatischer Presseverein..

Lukenda M. /Mamić M. 1984, “Odnos gradišćanskohrvatske školske terminologije prema hrvatskoj književnoj”, Gradišćanski Hrvati 1533-1983, Zagreb: Grafički obrazovni centar, 133-140.

Mersich, K. 1960. Naš jezik. Vježbe i gramatika. Wien: Österreichischer Bundesverlag für Unterricht, Wissenschaft und Kunst.

Neweklowsky, G. 1978. Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete. Mit 52 Dialektkarten, Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung 25.

Sučić, I. (Red.) 2003. Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, izdjelali N. Bencsics i dr., Željezno: Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov.

Szucsich, I. 1999. “Die Modernisierung des Wortschatzes und die burgenländischkroatische Schriftsprache”, Modernisierung des Wortschatzes europäischer Regional- und Minderheitensprachen, hrsg. von Gunter Spieß, Tübingen: Gunter Narr Verlag, 233-243.

Zvonarich Št., 1950. Čitanka 2., 3., i 4. razred hrvatskih škol u Gradišću, Wien: Österreichischer Bundesverlag für Unterricht, Wissenschaft und Kunst.