pri prezentaciji knjige prof. Georga Holzera: Hrvatska spričanja u svoji povijesni i arealni dimenzija u Novoseoskom muzeju 8. novembra 2009. lj.
Poštovani gospodini profesori (bio nazoči i gosp. prof. Katičić), cijenjene dame i gospodo!
Govorit ću sada u vezi gospodina školnika (u Novom Selu: škuonik) Ivana Kustrića u 3. licu množine – oni, oblik, ki se je koristio – koristi se i danas ali u sve manjoj mjeri, da se istakne poštenje prema roditeljem, peršonam iz duhovničkoga staliža, majordomusu nekadašnjega vlasnika sela plemskoga porijekla, učiteljem, učiteljicam. Urasao/urasli smo u taj način izražavanja doma, u školi i na placi; da bih nje drugačije spominao, ne bi oni značili za mene i za sve nas, ki smo je poznali, ča su za sve nas oni bili – gospodine škuonik.
U selu su nje ljudi zvali, ako nisu bili nazoči: Popo, s hrvatskim dugim naglaskom na prvom slogu, ča nije imalo neki čemerni ili omrazivajući prizvuk – tako kot danas velimo, nadimki: Sivi, Šnak, Hokoš i drugi. Ov naziv se je kontinuirano širio s brojem njeve dice, ka su njim s ugarskim značenjem i s ugarskim kratkim naglaskom na prvom slogu govorila popo – otac. Uslovljavanje oca – popo – je bilo za ljude Novoga Sela onoga časa ča tudjega, pak su Novoseoci počeli hasnovati ovu rič kot drugi, znamo reći intimni, naziv za gospodina školnika. Sličnost postoji u seli s nimškim nazivom za majku – Mutter – muta, po čem je onda i stan dobio svoje ime: Mutini – ime stana potiče od Josefine Tischler, ka je bila nimškoga porijekla. No, stan gospodina školnika, koga su si oni zgradili za svoju mirovinu, naziva se i danas još po zvanju graditelja: Škuonikovi – škuonikova teta Mica, škuonikova Marija i t.d., a svi skupa: škuonikači.
Martin Meršić ml., Štefan Kočić, obavijest o smrti u Našem Tajedniku i drugi nazivaju našega gospodina školnika: Ivan. Jezična osobina našega je kraja, da imamo ispred slova i na početku riči slovo j – Jivan. Ov oblik se kod nas kot ime ne koristi, nego obliki Jive – kako i kod gosp. školnika, ili Jivica. Ako se u Novom Selu veli Jivan se kod toga misli na pilj sv. Ivana ili na apoštola i evangelistu Ivana – blagoslavljanje vina i u jački: Sveti Jivan piše…
Ivan / Jive Kustrić su rodjeni u Novom Selu 16. oktobra 1871. ljeta. Njevi roditelji, seljaki s cijelom hižom, su bili otac Gašpar Kustrić i majka Marija, rodjena Jesenković. Brata imali nisu nego 6 sestar. Naziv njevoga stana u selu: Kučeabarovi potiče od obiteljskoga imena Kusceber, ko je ali već izumrlo početkom 19. stoljeća.
O njevom školovanju do danas nimamo bližih podatkov.
Vjerovatno su pohadjali 4 ili 5 razredov u domaćoj školi a onda nastavili ili u Juri, Požoni, Šoproni ili Papi.
Svi ki malo poznamo novoseoske prilike u onu dob ćemo si postaviti veljek pitanje: Kako da nisu oni, kot jedini sin, ostali na domaćem stanu s gospodarstvom, nego da ga je naslijedila kćer Marija, danas va seli još poznata kot teta Mina?
Ja bih rekao, ja tvrdim, da su bili nadareni, da su to prepoznali njevi učitelji i roditeljem predložili, da sina školuju. Roditelji su znamda u sinu jur vidili duhovnika – gospodina, najpreštimanije zvanje s izgledom na još preštimaniju karijeru onoga časa. Svakako su znali, kot je to u ta čas bio običaj: ako ga školujemo, onda mu ne tribamo dati veći jerb, ar kćer za uskrbiti imamo onako dost.
Iz spitkovanja i povidanja nisam nikada čuo, da su se školnik teško školovali iz financijskih razlogov, kot nam je to poznato od drugih naših hrvatskih učiteljev. Za novoseosku cijelu hižu onoga časa nije bio veći problem jedno dite slati na više škole.
Učiteljsku preparandiju, prepostavljam, su završili 1890. odn. 1891. ljeta. Njevo prvo mjesto je bilo u Gyömöre–u, selo oko 25 km južno od Jure, kade su vršili i kantorsku službu.
1896. ljeta je je novoseoska Školska stolica izabrala za učitelja. Oni su se, dakle, vrnuli u svoje domaće selo.
Školska stolica se je sastojala od 12 ljudi, med njimi je bio i načelnik sela a presjedao joj je seoski farnik – u tom ljetu je to bio sin sela, Jure Kustrić – Lovračev gospodin – u Novom Selu bili su od 15. okt. 1888. lj. do 5. nov. 1897. lj.
Jive Kustrić su naslijedili učitelja Ivana Vargu, ki je službovao u Novom Selu od 1887. lj. do 1896. lj.
Stanovali su u učiteljskom stanu u školskoj zgradi.
31. januara sljedećega ljeta su se oženili za Mariju Hiltscher, iz Hüčarovoga stana, danas Pedljovi, Velika stran / Untere Hauptstraße 50. Nje je poručio Ivan Vlašić, farnik. Logično uslijedi pitanje: Zač on, a ne tadašnji seoski farnik, ki su ishadjali iz susjedskoga stana zaručnje – znamda je bio Ivan Vlašić školski drug zaručnjaka ili su bili neki drugi razlogi.
Rodila su im se dica: Jonči 1898., Gizika 1900., Rudi 1901., Imre 1903., Lojči 1904. i Pišto 1913. ljeta.
Zakonom od 1879. ljeta, naš gospodine školnik su onda bili 8 ljet stari, nastao je ugarski jezik obaveznim u svi škola, no hrvatski jezik je i dalje dominirao u hrvatski škola. Kad se je 1900. ljeta pomoću brojidbe doznalo, da samo 40% stanovništva govori i državni (ugarski) jezik, je došlo do velike madjarizacije u svi škola Gradišća: 1907. ljeta se je upaljao Apponyijev školski zakon, ki je odredio, da dica po završetku 4. razreda moraju znati ugarski[1]. Veliko potribovanje od učiteljev u seli s hrvatskim, nimškim, slovačkim ili drugim stanovništvom ugarske države. Tako su školski inšpektori davali školnikom premije ako su dica znala dobro ugarski[2].
Jive Kustrić odgajali su dicu prema ondašnjim prilikam i propisom. Ne smimo zabiti, da je htilo biti va razredu u Novm Selu izmedju 60 do 70, a markoč i više dice, pa se je ponekada i palica morala pobrinuti za red u razredu. Najradje su kaštigali dicu, da su morala stati na jednoj nogi za tablom. Ako se je htilo pri tom ko dite postaviti na sve dvi noge, onda su druga zdignula ruku gori i reći po hrvatsku: Prosim, ta stoji na svi dvi noga. Njev je odgovor bio: Če sam ti ja rekao, da moreš stat na jednoj nogi. Podučavanje je bilo isključivo na ugarskom jeziku, jedino vjeronauk je bio na hrvatskom. Ne bih htio sada ulaziti u tematiku, da li su bili madjaron, kako nje naziva njev nasljednik u školi kot direktor po II. svitskom boju. Povijest tribamo ocijeniti iz vrimena u kom je nastala. Oni su po hrvatsku opomenjivali dicu u školi i se s njimi, takorekuć, i po hrvatsku privatno pominali a isto tako, razumljivo, i s ljudi sela.
Dici je bilo zabranjeno pominati se u školski pauza po hrvatsku, čega su se dica slabo držala. Dica, kot su dica, su htila onda ipak nekoga uvaditi, ki se je po hrvatsku pominao. Njeva jedina reakcija na to je bila i to po hrvatsku: Če sam ti ja rekao, da se ne smiš pominat po hrvatsku.
Kad su stupili školnik Ivan / Jive Kustrić u školsku službu dica su hodila u školu 6 ljet; u školu su počela hoditi s šestimi ljeti. Da bi se znanje dice učvrstilo i proširilo održavale su se takozvane nediljne škole (Sonntagsschulen) predvidjene kroz 3 ljeta; u Novom Selu se je tomu podučavanju reklo: škola nedilju po vičernji. Prvo ljeto su dica još do neke mjere redovito pohadjala po obaveznom školuhodenju ovo doškolovanje: Citiram: Gospodin su nas ča učili iz katekizmuša po hrvatsku a školnik su nam povidali po ugrski, pak dica, ka se nisu naučila u školi gonc ništ ugrski, već nisu ni dohadjala. Kaštige zbog toga ni bilo. Si znamo predstaviti s kakovim oduševljenjem su dica uopće pohadjala to podučavanje.
Po priključenju zapadnoga dijela Ugarske k Austriji 1921. ljeta – u Novo Selo je došla austrijanska vojska 13. novembra, se je upeljao u škole kot nastavni jezik nimški na mjesto ugarskoga jezika. Učitelji su bili prisiljeni polagati ispit iz nimškoga jezika, ako su kanili dalje u školi podučavati. Vjerojatno su ga položili i Jive Kustrić, jer bi inače ne bi bili mogli ostati u školi do 1931. ljeta.
Na njevu službu u školi, na orgula i pri spričanji stupio je 1931. ljeta Feliks Miletić iz Maloga Borištofa kot školnik-kantor, kot je to onda bilo uobičajeno. Teško su podnašali u crikvi mjesto iza sv. Antona ispod koruša a ne na korušu za orgula.
1938. ljeto. već u jesen se je zabranila – barem nacionalsocijalistička vlast nije odobravala ni rado vidila – aktivnim učiteljem kantorska služba u crikvi. Školnik su se opet mogli vratiti na njevu nekadašnju dužnost u crikvi, ku su vršili do ljeta / jeseni 1950. ljeta.
U ovom ljetu su obolili od raka na jabučici.
Školnik Ivan / Jive Kustrić umrli su 31. marta 1951. ljeta. Novine: Naš Tajednik (14. april 1951., br. 15) su pisale med drugim: Obljubljenost pokojnoga pokazala se je zapravo kod njegovoga pokopa, pri kom su bili nazoči ne samo svi okolišni duhovni oci, nego mimo cijeloga sela i nebrojna množina ljudstva iz okolice.
Ja sam pri njevom pogrebu milištrovao. Sam pogreb su peljali desetnik dr. Lex iz Niuzlja. Govor na otvorenom grobu su držali Šostarov gospodin, sin sela, Tivodor Mikula, dugoljetni farnik u Trajštoju, koga su školnik podupirali za vrime njegovoga školovanja. U duhu je čujem i vidim još danas, stojeć na iskopanoj zemlji, a ostale su nam u spominku riči, ke su nekoliko puta ponavljali: Dragi popo!
Gospodin školnik su položeni u njev obiteljski grob paralelno križu / nadgrobnom spomeniku, tako da gledaju na njeve orgule. Oni se već spričali nisu.
Ivan / Jive Kustrić su dobro poznavali svaki stan u selu, prilike u njem, svakoga človika sa svojom prošlošću, porijeklom i rodbinskimi vezi, njegovo mjesto u obitelji pa dalje i u selu; ovim znanjem služili su se u njevi spričanji.
Podučavanje u školi i kantorska služba u crikvi su bile za nje nerazdvojive: bili su si svisni svoje dužnosti prema selu i svojega mjesta u njem.
Ovde željim spomenuti, da su Ivan / Jive Kustrić služili kot informant Martinu Merčiću ml. pri njegovoj knjigi: Jačkar kot i Ivanu Vukoviću kod zbirke jačkov Ku ćemo si.
Kantori po našimi seli su rado prevadjali ugrske, nimške i slovačke jačke, da bi na taj način obogatili postojeći repertoar naših hrvatskih crikvenih jačak. Nije još potvrdjeno, da li su Ivan / Jive Kustrić znamda prevodili njevu najobljubljeniju božićnu jačku: Kyrije, mali Jezuš…., ka se je u Novom Selu jačila kot glavna jačka pri velikoj maši na Božić sve do dolaska Karla Preča za farnika u Novo Selo. Jačka postoji samo u rukopisu, a najveći dio ljudi ju je jačio napamet. Melodija je ugrska; triba se izviditi, da li su oni prevodili božićnu jačku iz ugrskoga na hrvatski ili su zeli ugrsku melodiju i na ovu melodiju sastavili hrvatski tekst.
Ivan / Jive Kustrić predstavljali su do velike mjere kontinuitet reda u selu a osobito u crikvi, jer kantor se nije minjao toliko krat kot seoski farnik.
Gospodin školnik uvježbali su sa seoskom mladinom i neke igrokaze, med njimi poznato Genovevu. Pisali su isto pjesmice dici za obiteljska svečevanja: srebrne i zlate pire, gode…. Pisali nisu odredjene tekste za jačke kod pira: blagoslov i zbogomdavanje zaručnjaka iz domaćega stana, blagoslov i zbogomdavanje zaručnje iz domaćega stana i jačke pri znimanju vijenca na piru.
Ivana / Jivu Kustrića je naslijedio na orgula i u kantorskoj službi sin sela, školski nadsavjetnik direktor Jure Kalinka. Prema njegovoj tvrdnji je on prestao sa spričanji po želji farnika Tome Sučića, a drugi glasi su se čuli u selu, da je bilo obrnuto.
Školnik Jive Kustrić doživili su za on njev čas lipu starost, imali su sigurno lipih trenutkov u žitku ali i teških ljet.
Za njev pir su povidali, da su tancali cijelu noć čak do jutra. Vrijeda potom su je počele trapiti velike boli u desnoj nogi. U selu se je govorilo, da su dostali dičju paralizu. Od njeve snahe, Marije Kustrić, tete Mice Škuonikove – lipa hvala na informacija i strpljenju – sam pred kratkim doznao, da je njim bio ampuriran jedan dio noge i da su oni imali protezu, ča je bio razlog, da su teško hodili a i svenek s palicom.
4. aprila 1918. lj. umre njeva žena na slipom črivu. Ostali su sami s petero nezbrinute dice, najmladje je imalo 6 ljet. Bili su nekoliko ljet udovac pa su se onda oženili po drugi put za Mariju – Maru Mikula (Lujzinu).
Počeli su si graditi stan, u koga su se uselili 1932. lj.
Oni su si držali na svoje porijeklo i svoj položaj u selu. Njev, danas bi rekli, hobi je bio, nedilju po vičernji se pojti, mislim, prefaranciti u Beliharetovu krčmu. Rado su dobro jili, bili su pravi gourmand, ča su i sva njeva dica od njih naslijedila.
Još danas su gospodine školnik Jive Kustrić, Popo, kako smo je zvali, mene, a isto i mnogim Novoseocem zrelije dobi, živi pred očimami a u uši čujemo njev glas, pred svim jačenje u crikvi a osobito pri spričanji.
Gospodine profesore! Ja Vam čestitam u svoje ime i u ime svih ovde nazočnih na zvanarednoj knjigi. Zahvaljujem Vam se, da ste s njom naše selo neizmjerno obogatili i da ste ime našega sela unijeli u znanstveni svit. Vi ste Vašemu prastaromuocu postavili dičan spomenik a naše selo neizmjerno podičili. Hvala.
Iz literature
Kinda-Berlakovich, Andrea Zorka: Dvojezično školstvo gradišćanskih Hrvatov u pre- i pobojnom vrimenu. Željezno 2001
