O GOVORIMA U OGULINSKO-MODRUŠKOJ UDOLINI POTKRAJ 20. I POČETKOM 21. STOLJEĆA NA PRIMJERU GOVORA OŠTARIJA

01.06.2010

Sanja Vulić

Uvod

 

Kad je riječ o govoru stanovništva Ogulinsko-modruške udoline, obično se spominju pravoslavni novoštokavci te starosjedilačko hrvatsko stanovništvo čiji mjesni govori nisu štokavski, ali su bili i jesu izloženi novoštokavskim utjecajima, neki u većoj, a neki u manjoj mjeri. Hrvatsko stanovništvo ima svoje vlastito mišljenje o dijalekatnoj pripadnosti svojih mjesnih govora, a to je mišljenje uvjetovano uporabom upitno-odnosnih zamjenica ča i kaj. Tako se npr. stanovnici grada Ogulina, zatim Zagorja kraj Ogulina, Desmerica i Ogulinskoga Hreljina smatraju kajkavcima jer rabe zamjenicu kaj. S druge su npr. strane stanovnici Oštarija, Careva Polja, Skradnika, dijelova Josipdola, Tounja, Kukače, Kamenice i dr. određeni kao čakavci jer rabe zamjenicu ča. Međutim, stvarno stanje nipošto nije tako jasno kako na prvi pogled izgleda. Naime, svi su hrvatski govori u tom kraju temeljeni na ikavsko-ekavskom dijalektu čakavskoga narječja, neovisno u uporabi ča ili kaj. Taj čakavski dijalekt prepoznatljiv je po tom što su neke riječi ikavizmi, a neke ekavizmi. Realizacija ikavizama i ekavizama uvjetovana je rasporedom glasova u pojedinim riječima i događa se po određenim pravilima. Na isti se način može utvrditi čakavska osnovica ne samo spomenutih govora Ogulinsko-modruške udoline nego i sjevernije, sve do Ozlja i karlovačkoga područja. Nakon što se na taj način utvrdi nedvojbena čakavska osnovica brojnih govora u kojima se rabi zamjenica kaj, može se postaviti pitanje odakle i otkada taj kajkavizam na spomenutom prostranom području. Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje valja se vratiti više stoljeća unatrag, u vrijeme prije velikih turskih osvajanja potkraj 15. i početkom 16. stoljeća. Do tih tragičnih događaja, granice srednjočakavskoga dijalekta dosezale su sve do Save, Kupe i Une. Međutim, povjesničari procjenjuju da je iz središnje Hrvatske iselilo više od 100 tisuća, a možda i 200 tisuća ljudi, koji su tada krenuli prema sjeverozapadu, tj. prema području današnje istočne Austrije, zapadne Mađarske, južne Moravske (u Republici Češkoj) i jugozapadne Slovačke. Nakon toga iseljavanja hrvatskoga pučanstva, granica se čakavskoga narječja pomiče prema jugu. Zbog stalnih čakavsko-kajkavskih jezičnih dodira, u ozaljskom kraju, pa i južnije, nastaju mješoviti čakavsko-kajkavski govori. Mješoviti čakavsko-kajkavski govor postaje književnim jezikom koji svoj vrhunac doživljava u 17. stoljeću. Poznat je u tom pogledu ozaljski književni krug kojega su predstavljali pisci okupljeni oko bana Petra Zrinskog i njegove supruge Katarine, rođ. Frankopan. Tu su još bili Katarinin brat knez Fran Krsto Frankopan, pavlin Ivan Belostenec, zatim Juraj Ratkaj Velikotaborski i dr. Upravo je na tom književnom jeziku Petar Zrinski izradio svoj prepjev Adrianskoga mora sirene, Fran Krsto Frankopan napisao svoj Gartlic za čas kratiti, a Juraj Ratkaj Velikotaborski svoje Kriposti Ferdinanda II. Hrvatski dio znamenitoga rječnika Gazophylaciuma Ivana Belostenca također je sastavnim dijelom te jezične baštine. Svi su oni pisali jezikom temeljenim na govorima ozaljskoga kraja, a jedna od bitnih značajki tih govora jest dvonarječnost. Međutim, povijesna događanja obilježena prodorom novoštokavskoga pravoslavnoga stanovništva u te krajeve, uvjetovala su postupnu pojavu govora u kojima se isprepliću tri narječja, tj. čakavsko, kajkavsko i novoštokavsko. Takvih govora danas ima oko grada Karlovca, u pojedinim dijelovima samoga grada, u Turnju, ali i južnije. Prožimanje triju narječja osobito je izraženo u govoru mjesta Zagorja, a također i obližnjih Desmerica. Ipak, zbog čakavske osnovice, na stručnim dijalektološkim kartama Zagorje je označeno kao čakavsko mjesto, a i Ogulin je označen kao mjesto s brojnim čakavskim dijalekatnim značajkama. Ukratko, temeljno su čakavski svi govori Ogulinsko-modruške udoline, premda su mnogi od njih pod većim ili manjim inonarječnim utjecajem. To su govori Careva Polja, Cerovnika, Desmerica, Zagorja, Ogulinskoga Hreljina, Kukače, Kamenice Skradničke, Kunića, Oštarija, Modruša, Sabljaka Modruških, Skradnika, Tounja, Trojvrha, Trošmarije, dijelova Josipdola, grada Ogulina sa zaselcima (npr. Prapuće, Bošt, Puškarić Selo) i okolnim selima (npr. Salopek Selo, Turković Selo).

Govor Oštarija

Oštarski je govor jedan od rijetkih hrvatskih govora koji je već prije gotovo stotinu godina vrlo iscrpno dijalektološki opisan. Učinio je to vrijedni jezikoslovac Rudolf Strohal koji je, nakon vlastitoga terenskoga istraživanja, svoja zapažanja objavio 1910. u opširnoj raspravi pod naslovom Današnje oštarijsko narječje. Taj rad, neovisno o promjenama koje će uslijediti u budućnosti, zauvijek će ostati trajnim dokazom o čakavskom ishodištu Oštaraca. Usto, što je ne manje zanimljivo, taj nam rad omogućuje brojne usporedbe s gradišćanskohrvatskim, posebice ikavsko-ekavskim čakavskim govorima, i pronalaženje brojnih srodnosti, ne samo leksičkih nego i strukturalnih. Tako je npr. oštarski govor jedan od rijetkih čakavskih govora u kojemu se sačuvao palatalni glas r (koji se ostvaruje kao rj) u riječi muorje ‘more’. Ista se realizacija može susresti u većini gradišćanskohrvatskih govora, a to onda podrazumijeva i brojne čakavske gradišćanskohrvatske govore.

Oštarski je govor bio zanimljiv i Marinku Perušiću koji je također pohodio Oštarije, i to zaselak Mihaljevići, gdje mu je glavnim kazivačem bio poznati Oštarac Ive Mihaljević Barak. Perušić se za svoga posjeta Oštarijama isključivo usredotočio na prikupljanje leksika, tj. riječi, pa je tom prigodom prikupio oko 1300 riječi te 1993. objavio mali Rječnik čakavskoga narječja sela Mihaljevići kraj Oštarija. Premda nije u svim podatcima pouzdan, Perušićev je rječnik korisno djelo jer omogućuje vrlo zanimljive leksičke usporedbe, koje potvrđuju uporabu pojedinih riječi i osamdesetak godina  poslije Strohalova posjeta. Već letimičnim pregledom tih riječi moguće se osvjedočiti u znatnu leksičku podudarnost oštarskoga govora s gradišćanskohrvatskim govorima. Naime, neke oštarske imenice koje je zabilježio Perušić, pripadaju i gradišćanskohrvatskim govorima, npr. čižma, ruška, zatim družica u značenju ‘prijateljica’, germanizam ganak u značenju ‘hodnik’, godina u značenju ‘kiša’, kebar u značenju ‘hrušt’, kreljut u značenju ‘krilo’, lapat u značenju ‘njiva’, lasi u značenju ‘kosa’, maćava u značenju ‘maćeha’, maša ‘misa’, merlin ‘mrkva’, muzol ‘čir’, nuk ‘unuk’, nuka ‘unuka’, pivnica ‘podrum’, pod ‘tavan’, saja ‘čađa’, sana ‘saonice’, sinokoša ‘sjenokoša, livada’, Vazam ‘Uskrs’, viška ‘vještica’, uključujući i romanizam kaštiga u značenju ‘kazna’ ili mađarizam betežan u značenju ‘bolestan’. Toj skupini riječi mogu se iz Perušićeva rječnika još pridružiti glagoli pašćit se u značenju ‘žuriti se’, osnažit u značenju ‘očistiti’, popast u značenju ‘uhvatiti’, sranit ‘sakriti’, vrć ‘staviti’, pridjev jadan u značenju ‘ljutit’, prilozi čera u značenju ‘jučer’, čuda u značenju ‘puno’, kuliko ‘koliko’ ili pak dvočlani izraz nimat lazno u značenju ‘nemati vremena’. Usto su iznimno zanimljive riječi tepeški (s Perušićevim značenjskim tumačenjem ‘običaj darivanja male djece četvrti dan iza Božića’) i tepeškirat (sa značenjem ‘ići od kuće do kuće’). Te su riječi vezane uz blagdan Nevine dječice koji se slavi četvri dan Božića (28. prosinca). Tepeškiralo se (tj. išlo šibariti, odnosno tući ili tepsti šibama) od kuće do kuće upravo na taj dan.  Taj me je Perušićev podatak osobito zainteresirao jer sam sukladnu potvrdu, unatoč brojnim osobnim terenskim istraživanjima na različitim hrvatskim govornim područjima, susrela samo jednom, i to u gradišćanskih Hrvata u Austriji, u gradišćanskohrvatskom selu Bandolu s arhaičnim štokavskim govorom, gdje sam za blagdan Nevine dječice zabilježila ime Tepeškari. Pregledavši knjige i ine radove ostalih istraživača, uvjerila sam se da to ime i nazivlje uz njega vezano zaista u Gradišću pripada samo štokavskim govorima. Tako su jezikoslovci Gerhard Neweklowsky i Elizabeth Palkovits u štokavskom selu Podgorju (koje je blizu Bandola) zabilježili riječ tepeška u značenju ‘korbač od spletenih vrbovih prutova’. Treći jezikoslovac Siegfried Tornow također je zabilježio tu riječ, i to opet u do sada spomenuta dva štokavska gradišćanskohrvatska sela, tj. u Bandolu i Podgorju, gdje djeca tim tepeškama šibaju odrasle na dan Nevine dječice. U Podgorju je Tornow također zabilježio ime Tepeškari za dan Nevine dječice te glagol tepeškati u značenju ‘udarati tepeškom’. U Oštarijama se doduše ne rabi to ime nego Drobne dice dan, ali je leksička povezanost gradišćanskohrvatskoga blagdanskoga imena i oštarskoga nazivlja vezanoga uz taj dan posve očigledna. Perušićev nam zapis pokazuje da se isti naziv rabio i u čakavskim krajevima, a ne samo u štokavskima kako bi se na temelju podataka iz Gradišća moglo zaključiti. Valja još spomenuti da je naziv tepeška u značenju ‘pletena šiba’ zabilježio i Vladimir Mažuranić u svom rječniku, te još riječ tepež u značenju ‘tučnjava’. Zbog običaja udaranja tepeškom, Mažuranić je dan Nevine dječice označio kao “tepežni dan”.

Vratimo li se opet na oštarski govor, valja spomenuti i trećeg autora, a to je Vjekoslav Kesner, Oštarcima dobro poznati i svestrani istraživač njihova zavičaja.  U svojoj knjizi Ikavska čakavica nekad i sada u oštarskom kraju i na širem podkapelskom okružju, Kesner je  jedno kraće poglavlje, koje je naslovljeno Glavne značajke oštarske čakavice, posvetio oštarskomu govoru. U navedenom se poglavlju autor u potpunosti oslanja na Strohalovu studiju, te u vrlo skraćenom obliku preuzimlje pojedina zapažanja iz prvih dijelova Strohalova teksta, tj. iz dijelova o samoglasničkom i suglasničkom sustavu oštarskoga govora. Zbog toga Kesnerov tekst ne sadrži zapažanja o promjenama koje su se u oštarskom govoru postupno događale proteklih desetljeća.

Za dvaju kraćih posjeta Oštarijama, u srpnju 1997. i u svibnju 2002., osobno sam se uvjerila da je takvih promjena zaista i bilo, ali još uvijek nije riječ o nekim velikim promjenama. Kao i Perušiću, oba mi je puta kazivačem bio izvorni govornik Ive Mihaljević Barak, kojemu i ovom prigodom najsrdačnije zahvaljujem na poklonjenom vremenu i spremnosti za suradnju. Pođemo li u analizi današnjega oštarskoga samoglasničkoga sustava od refleksa jata, može se reći da je tipično čakavski ikavsko-ekavski refleks jata dobro sačuvan, s nešto većim brojem ikavizama nego u glavnini ikavsko-ekavskih govora. Tako se npr. u skladu s očekivanjima realiziraju ikavizmi čovik, dite, proliće i ekavizmi belanjak, ded, leto, potkorenić, svrstava oštarski govor u kontinentalni poddijalekt ikavsko-ekavskoga čakavskoga dijalekta.

Naravno, osim refleksa jata, još je niz značajki po kojima se oštarski govor prepoznaje kao čakavski. To je u prvom redu zamjenica ča sa svojim genitivnim oblikom česa. Među tim značajkama važno mjesto zauzimlju i dvoglasi uo i ie. Dvoglas uo je rezultat zatvaranja dugoga samoglasnika o u pravcu izgovora samoglanika u, npr. duojt, gnuoj, pluot. Dvoglas ie je rezultat zatvaranja dugoga samoglasnika e u pravcu izgovora samoglanika i, npr. pieć, svieti, tietac. Dvoglas ie izgovara se i na mjestu dugoga e kod refleksa jata, npr. biel. Na dvoglase u oštarskom govoru upozorio je već Rudolf Strohal koji je naveo niz primjera. Marinko Perušić ih u svom rječniku uopće nije zabilježio. Takav je njegov postupak donekle u skladu s općom težnjom u suvremenom oštarskom govoru. Naime, u govoru mlađega naraštaja dvoglasi su se u znatnoj mjeri izgubili, donekle i u srednjega, dok su u govoru starijih još sasvim jasno prepoznatljivi.

U oštarskom su govoru i danas uobičajene riječi kadi u značenju ‘gdje’ i maša ‘misa’ sa samoglasnikom a na mjestu nekadašnjega poluglasa. Strohal i Perušić zabilježili su još više potvrda toga tipa, kao npr. malin ‘mlin’. Ta je značajka također čakavska, i to tipična za sjeverozapadnu čakavštinu kojoj pripada i oštarski govor u okviru ikavsko-ekavskoga dijalekta. Čakavskomu narječju pripada i oštarska riječ crikva. To nije jedini primjer u kojemu se slijed ri ostvaruje, a ne samo r. Taj se slijed npr. ostvaruje i u glagolskom pridjevu umril (npr. umril je, a ne umrl je). Inače se u oštarskom govoru pojavljuje samoglasničko r kao samostalan glas (tj. samoglasnik) i nositelj sloga, npr. četrtak, ržulja. Čakavska realizacija jačmen ‘ječam’ također pripada oštarskomu govoru, a budući da ju je zabilježio Perušić može se reći da se sačuvala do današnjih dana. U glagolu zimat – zimljem ‘uzimat – uzimljem’ te imenicama kao npr. čera ‘jučer’, nuk, nuka i torak ‘utorak’ izgubljen je nekadašnji početni glas v, nakon što je prije toga izgubljen poluglas. Takav je razvoj karakterističan za sjeverozapadnu čakavštinu. S druge strane, upotreba oblika sav, sva, sve nije tipična za ikavsko-ekavski čakavski dijalekt nego za južnočakavske i štokavske govore, pa je u oštarskom govoru vjerojatno posljedicom štokavskoga utjecaja. Ta je postavka tim prihvatljivija kad se ima na umu da je Strohal zabilježio te iste potvrde, ali i složenice sakako, sakamo, sakuda u kojima je opet izgubljeno nekadanje početno v nakon gubljenja poluglasa. Glas v i poluglas dali su va u blagdanskom imenu Vazam koje je tipično za sjeverozapadnu čakavštinu. Međutim, ta ista kombinacija dala je prijedlog u koji je inače karakterističan za štokavsko narječje, npr. u viru, u zornica. U riječima kuliko ‘koliko’ i tuliko ‘toliko’ izgovara se samoglasnik u. Ta se značajka obično smatrala kajkavskom. Međutim, realizacije kuliko i tuliko susreću se u sjeverozapanoj čakavštini, pa tako i u čakavaca u Gradišću. Također se rabe i u ponekim govorima gradišćanskohrvatskih štokavaca. U govoru Oštarija zabilježio ih je već Strohal.

Glas se u oštarskom govoru ne realizira nego se zamjenjuje glasom ž, npr. u nazivu crna žigerica u značenju ‘jetra’. Strohal je također zapazio promjenu dž > ž u riječi žep, ali s obzirom da ni sam nije izgovarao glas , mislio je da se ta riječ prije izgovarala d + ž + e + p i da se tu radi o ispuštanju glasa d. Zato promjenu džep > žep uspoređuje s promjenom pred > pre ili hodte > hote. Stari praslavenski glasovni skup dj nije se u oštarskom govoru razvio u đ kako se to dogodilo u štokavaca nego se umjesto đ izgovara j, kako je uobičajeno u čakavaca, npr. u riječi preja. Glasovna skupina jd u glagolskim oblicima duojdem, izajdem, najdem, pruojdem, sajdem, zajdem ostala je do danas nepromijenjena. Strohal je za svoga istraživanja zabilježio i glagolski oblik puojdem. Danas se međutim taj oblik u pravilu više ne rabi, premda se i dalje upotrebljava polazni oblik puojt. Oblik puojdem zamjenjuje se nekim drugim glagolom, najčešće glagolom idem. Upravo takva zamjena je logična jer se u oštarskom govoru u pravilu ne rabi ni polazni glagolski oblik , pa je uobičajena kombinacija ić – puojdem. Za razliku od današnjega stanja, Strohal je zabilježio stari polazni oblik it, a također i oblik idem, tj. kombinaciju it – idem.

U čakavaca uobičajena zamjena glasa lj glasom j u oštarskom se govoru ne provodi, pa se u većini riječi glas lj sačuvao, npr. ljudi, pljunut, ruljit, veljača, žulj itd. Glas lj se u oštarskom govoru može ostvariti i kao rezultat novoga jotovanja koje je nastalo izravnim kontaktom glasova l i j nakon gubitka poluglasa, npr. u riječi zelje. Međutim, Strohal je u pojedinim riječima zabilježio promjenu lj > l. Zanimljivo je da se u nekim potpuno istim riječima tu promjenu može pratiti u oštarskom i u gradišćanskohrvatskim govorima, npr. u riječima gliva i orgule.

Premda čakavske govore u pravilu karakterizira dosljedna uporaba glasa h, u oštarskom se govoru taj glas gotovo u potpunosti izgubio, što je rezultat štokavskoga utjecaja. Na početku riječi najčešće otpada, npr. rptenjača, ržulja. Također može izostati ako je bio u sredini riječi, npr. punut, ili na kraju riječi, npr. gra, vr. U ostalim oblicima tih riječi h je također izostavljeno, pa se npr. kaže prez gra‚bez graha‘ ili oko vr’a oko vrha‘. Strohal je zabilježio potvrdu bez graa, a s vremenom su se dva kratka a stopila u dugi a. U padežnim oblicima u kojima je h bilo na kraju riječi, također se više ne izgovara, npr. Mrtvi godov, Ognjeni danov, Prosni danov itd. Ukoliko je h bilo između dva samoglasnika, nakon izostanka artikulacije h počinje se realizirati v, npr. muva ‚muha‘, vuvo ‘uho’. Prema nekadašnjem obliku svietega Duva, počelo se v izgovarati i u polaznom obliku duv, tj. na kraju riječi. Rjeđe se nakon izostanka glasa h među dvama samoglasnicima počinje realizirati j, npr. u blagdanskom imenu Mijolja. Umjesto u čakavaca uobičajene zamjene skupa hv glasom f, u oštarskom se govoru pod štokavskim utjecajem suglasnički skup hv zamjenjuje glasom v, npr. u riječi uvatit. Sve je te tipove promjena, s istim ili drukčijim primjerima, zabilježio već Strohal. Međutim, u vrijeme njegova istraživanja glas h se ipak nešto češće izgovarao pa je taj autor zabilježio primjer duhi s kratkim množinskim oblikom i glasom h, a također i realizaciju vrh. Danas je, pod utjecajem novoštokavštine, uključujući i književni jezik,  prevladao dugi množinski oblik duovi bez glasa h, dok je u jednini izvršena promjena h > v pa se kaže duv. Ponekad se ipak i danas izgovara glas h, npr. u uzrečici Svieti Luka u prste huka. Inače, pri pokušaju određivanja početaka ispuštanja ili pak zamjene glasa h u oštarskom govoru nekim drugim glasom, potrebna je velika opreznost. Naime, primjeri kao maćava ‘maćeha’, rast ‘hrast’, vrnje ‘vrhnje’, sranit ‘sakriti’ od prvotnoga shranit, koji su uobičajeni i u gradišćanskohrvatskim govorima, pokazuju da se proces gubljenja glasa h počeo događati već u 15. stoljeću, a taj su proces poslije doseljeni susjedi štokavci samo pospješili.

U čakavaca se vrlo često izgovara glas j na početku riječi ispred samoglasnika, a tako je i u Oštarijama, npr. jigla, jigrat se, Jivanja, a u starijih ljudi i u posuđenjici jambriela ‘kišobran’, ali je danas znatno češće ambriela. Usto se u Oštarijama, pod utjecajem onih susjednih govora koji su znatnije prožeti kajkavštinom, ispred samoglasnika u na početku riječi, u pojedinim slučajevima izgovara glas v, npr. vujac, vuje, vujna, vusnica, vuš, vušesa, vuvo. Tome još možemo dodati Perušićeve potvrde vučitelj, vulje, vura i dr. Ta je kajkavska značajka u oštarskom govoru srazmjerno starija jer ju je zabilježio već Strohal. Strohal je također zabilježio riječi s početnim j ispred samoglasnika, što je uobičajeno i u čakavaca, te promjenu početnoga v > j u riječi japno ‘vapno’ i od nje izvedenom pridjevu japnen. U riječi japlenica ‘vapnenica, krečana’ prvi glas n je zamijenjen glasom l da bi se izbjeglo izgovaranje glasa n dva puta u istoj riječi. Ta je pojava vjerojatno novija jer je Strohal zabilježio inačicu japnienka.

U oštarskom je govoru sačuvan glas l kada se nalazi na kraju riječi, npr. kupal, narasal, ostaril, popel, upal itd. Također se čuva glas k u množinskom obliku muškoga roda, npr. kozjaki, Ledenjaki, litnjaki,  vršnjaki. Primjere toga tipa zabilježio je i Strohal, a također i primjere u obliku ženskoga roda knjigi, ruki, jabuki. Takvi se oblici također rabe i danas.

Oštarski govor karakterizira čakavski dvoakcenatski sustav sa dva silazna akcenta, od kojih je jedan dug, a drugi kratak. Nenaglašena dužina može se u tom govoru ostvariti samo iza akcenta. Neki drugi naglasak, osim navedenih, može se u tom govoru čuti tek ponekad, bez određenoga pravila, pa su takvi primjeri praktički zanemarivi. Budući da je isto stanje zatekao i Strohal, može se reći da je oštarski akcenatski sustav u posljednjih stotinu godina u načelu bez promjena.

Bitna odlika čakavštine ne ogleda se samo u uporabi zamjenice ča nego i u svezama te zamjenice s prijedlozima, npr. nač (koji je nastao iz sveze na ča), puoč (po ča), (u ča), zač (za ča) itd. Osim pokoje iznimke, imenice muškoga roda imaju kratku množinu, npr. mozgi. I Strohal je za svoga istraživanja zabilježio oblik vrazi ‚vragovi‘ s provedenom sibilarizacijom.  Sukladna se realizacija susreće i u gradišćanskohrvatskim idiomima.

Oblici riječi također su čakavski, npr. G mn. m. r. kozjakov, litnjakov, zubov itd. Sve te značajke mogu se smatrati čakavskima. U G mn. ženskog i srednjeg roda susrećemo oblike las, Oštarij, zornic, plieć, vrat. Blagdanska imena tipa Antuonova, Jakovljeva, Josipova, Jurjeva, Markova, Petrova, Tielova, Valentinova, Jivanja, Stipanja itd. koja su ženskoga roda, također su tipično čakavska značajka. Njima se po obliku pridružuje i pseudoblagdan Savrova u prijedložnoj svezi na Savrovu u značenju ‘nikada’. Iznimka je samo istoznačno blagdansko ime Sveto Nigdarevo koje je u obliku srednjega roda, a izvedeno je od priloga nigdar u značenju ‘nikada’ koji se također rabi u oštarskom govoru. Ipak, s obzirom da je taj oblik srednjega roda iznimka od pravila, valja pretpostaviti nečakavski utjecaj. U oštarskom se govoru usporedno rabe imenice klup, klupi i klupa, klupe u istom značenju. Oblik klup zabilježio je i Perušić.

Kao u većini čakavskih govora, infinitiv, tj polazni glagolski oblik, u oštarskom je govoru bez dočetnoga glasa i, npr. brat, dobit, moć, nosit, ostavit, rast, vidit itd. Prezentski oblici pomoćnoga glagola tit ‘htjeti’ rabe se danas samo u kratkom obliku pa zato ti kratki oblici mogu biti naglašeni i nenaglašeni, te biti na prvom mjestu u rečenici, npr. Ćeš me razumit? Ćeš moć? Ćemo pojt? Ćemo. Tu je u posljednjih stotinjak godina došlo do promjene jer je Strohal zabilježio i dugi oblik otit, odnosno oblike oću, oćešoće, oćemo, oćete, oćedu. Pritom je prezentske oblike glagola ću, ćeš, ćie, ćemo, ćete, ćedu ili te označio kao enklitike, tj. nenaglašene riječi koje dolaze iza naglašene riječi na koju se akcenatski oslanjaju, a  samo kadikad kao akcenatski samostalne riječi. Danas nije tako jer navedeni primjeri jasno pokazuju da su oblici ćeš, ćemo i sl. proklitike, tj. nenaglašene riječi koje u upitnim rečenicama dolaze ispred naglašene riječi na koju se akcenatski oslanjaju, a potvrdni su oblici akcenatski samostalne riječi. Među Strohalovim terenskim potvrdama ovoga glagola zanimljive su još realizacije tipa oni te, oni ote ili oni niete (s glasom t umjesto ć) koje su i danas uobičajene u brojnim gradišćanskohrvatskim govorima. Danas su pak potpuno prevladale inačice ćedu i nieće. Isto tako, danas se u pravilu rabe samo oblici til, tila, tilo itd., dok je Strohal zabilježio i oblike otil, otila, otilo. Prezentski oblici pomoćnoga glagola bit mogu biti dugi i kratki, ali samostalno se rabe samo dugi oblici i samo takvi oblici mogu biti naglašeni. Usto su upitni oblici samo dugi, npr. Jeste l’? Jesmo. Jesu prošli?

U skladu s čakavskim sustavom, u oštarskom se govoru ostvaruje promjena že > re u oblicima morem, moreš, more, moremo, morete, moredu od glagola moć. Strohal je zabilježio u 3. licu množine usporedne oblike moredu i moru. Oba su ta rješenja i danas uobičajena u gradišćanskohrvatskim čakavskim govorima, ali u oštarskom je govoru prevladala realizacija moredu, jer i drugi glagoli u tom gramatičkom obliku najčešće završavaju na -du. Naime, glagolske oblike trećega lica množine danas karakterizira završetak -du, npr. ćedu, imadu, pijedu, pivadu, sididu, spijedu, vridu, premda je već Strohal zabilježio i usporedni dočetak -ju, npr. pitaju. Naravno, ni danas završetak -du nije isključiv pa imamo npr. potvrdu siču od glagola sić. Glagoli tipa kupat se imaju prezentski oblik kupljem se. Umjesto realizacije šaptat rabi se ostvaraj šapćat prema obliku šapćem, a umjesto šetat rabi se šiećat prema obliku šiećem. Glagol brigat (umjesto brinut) ostvario se analogijom prema riječi briga. Strohal je za svoga istraživanja zabilježio i glagol peljat u značenju voditi. Danas se taj oblik u pravilu ne rabi, ali su zato od njega izravno ili neizravno izvedeni oblici posve uobičajeni, npr. dopeljat, propeljivat i sl. Glagol nastat se u značenju ‘nastajati se na nogama’ u oštarskom govoru nema prezentske oblike, ali ima perfekt, npr. Al’ sam se nastal! Pritom valja reći da glagol stat ‘stajati’ ima prezentske oblike stojim, stojiš itd. koje je zabilježio i Strohal. Taj je autor uz glagol spat ‘spavati’ zabilježio tipično čakavske stare oblike spim, spiš, spi, spimo, spite, spidu. Ti su oblici i danas uobičajeni u brojnim čakavskim govorima, uključujući i gradišćanske Hrvate. U oštarskom govoru u novije su ih vrijeme potisnuli oblici spijem, spiješ, spije, spijemo, spijete, spijedu koji su vjerojatno nastali analogijom prema oblicima tkattkiem, tkieš…ili žgatžgiem, žgieš. Također valja istaći konstrukcije tipa tili su oni puojt u značenju ‘oni su običavali odlaziti, oni su često odlazili’. Takvim se konstrukcijama označuje radnja koja se često / učestalo događala u prošlosti. Upravo su takve konstrukcije karakteristične i za veliki broj gradišćanskohrvatskih govora.

Od oštarskih priloga ovom ću prigodom izdvojiti ih nekoliko, kao npr. nigdar u vremenskom značenju ‘nikada’ koji je karakterističan za sjeverozapadnu čakavštinu, pa se susreće i u gradišćanskohrvatskim govorima. Brojni prilozi s mjesnim značenjem imaju različite naveske, pa su česte značenjske usporednice. Tako se npr. uz prilog doli u značenju ‘dolje’ rabi i potvrda s naveskom dolika,  uz prilog tote ‘tu’ inačica s naveskom toteka, zatim gorika, ondeka, ovdeka pa čak i domaka. Zanimljivo je da je od navedenih potvrda s naveskom Strohal zabilježio samo dolika, pa će vjerojatno biti da se njihov broj s vremenom povećavao.

Strohal je prije stotinjak godina zabilježio usporednu uporabu istoznačnih prijedloga bez i prez. U današnje se vrijeme može čuti i treća inačica brez. Budući da se sve tri realizacije susreću na širokom čakavskom govornom području, moglo bi se pretpostaviti da se i prijedlog brez rabio i prije, ali ga Strohal nije zabilježio. Međutim, s obzirom na dvije pridjevske inačice bezimeni i prezimeni, prihvatljivije je objašnjenje da je realizacija brez naknadno nastala kombinacijom inačica bez i prez.

Prilozi za izricanje načina u oštarskom se govoru često izvode tvorbenim elementom -ice, npr. odmalice ‘od malena’, pišice ‘pješice’ i sl. Takav je način tvorbe i inače karakterističan za široko hrvatsko govorno područje.

Kad se razmotri oštarski leksik, neizbježno se nameće usporedba s gradišćanskohrvatskim leksikom, uključujući i one uobičajenije riječi, ali s glasovnim posebnostima. Osim već navedenih Strohalovih i Perušićevih primjera, ima još niz primjera koje je zabilježio Strohal, npr. imenice guslice u značenju ‘violina’, halja u značenju ‘haljina’, jačmen ‘ječam’, jilo ‘jelo’, južina ‘užina’, kuoruš ‘crkveni kor’, košćie ‘kosti’, krt ‘krtica’, kvartir ‘stan’, morebit ‘možda’, mravunac ‘mrav’ (koji je Perušić zabilježio kao bravunac), nižina ‘nizina’, oganj, pa prodikalnica ‘propovjedaonica’, škoda ‘šteta’, škulja ‘rupa’, vanjkuš ‘jastuk’, višina ‘visina’, vlić ‘vući’, zdenac, zatim zvirje ‘zvijeri’, žitak ‘život’, žnjačica ‘žetelica’, zatim latinizmi i romanizmi, kao npr. štacija ‘postaja’, kaštiga ‘kazna’, špital ‘bolnica’, mađarizmi beteg ‘bolest’ s glagolom obetežat ‘razboljeti se’, šereg ‘jato’, varoš ‘grad’, germanizmi šnajdar ‘krojač’, štiga ‘stuba’, tišljar ‘stolar’, pa glagoli kadit ‘pušiti’, skrbit, te striljat ‘pucati, strijeljati’, tancat ‘plesati’, zatim pridjevi gizdav ‘ponosan’, trudan ‘umoran’, tust ‘debeo’, prilozi nutar u značenju ‘unutra’, prvo u značenju ‘najprije’, škuro ‘mračno’, vrieda ‘odmah’. Glavni brojevi jedanajst, dvanajst, trinajst, četrnajst, petnajst, šesnajst, sedamnajst, osamnajst, devetnajst, dvajset, zatim redni brojevi četrti, pieti, šiesti, siedmi, uosmi itd., pa brojevni pridjevi dvuoji, truoji također se rabe u gradišćanskohrvatskim govorima. Uspoređuju li se oštarske riječi koje je zabilježio Strohal s današnjim gradišćanskohrvatskim riječima, valja posebice izdvojiti imenicu pratež. Ta je riječ u hrvatskkom jeziku u uporabi od davnine, ali s različitim značenjima. U 16. stoljeću dubrovački pisac Marin Držić rabio ju je u značenjima ‘hrana’, ‘roba’, ‘odjeća’, dok pisac prvoga značajnijega hrvatskoga rječnika Faust Vrančić navodi je u svom rječniku u značenju ‘pokućstvo, namještaj’. Preselivši se u tom istom 16. stoljeću u zapadnu Ugarsku, predci današnjih gradišćanskih Hrvata donijeli su tu riječ sa sobom u značenju ‘odjeća’. A upravo u tom značenju tu je riječ u oštarskom govoru zabilježio Strohal. Strohalovim i Perušićevim brojnim potvrdama mogu pridodati još neke, kao npr. blago u značenju ‘stoka’, slipo oko ‘sljepoočnica’, tietac ‘tetak’, pruojt u značenju ‘otići’, zubi u značenju ‘usta’, blagdanska imena Biela nedilja ‘Bijela nedjelja ili Mali Uskrs’, Ledenjaki kao zajedničko ime za blagdane svetoga Pankracija, Servacija i Bonifacija (od 12. do 14. svibnja), Mala Maša ‘Mala Gospa’ Velika Maša ‘Velika Gospa’, Mrtvi godi ‘blagdan Svih svetih’ (u gradišćanskohrvatskom u jednini Mrtvi god). Tim se primjerima može dodati i uzrečica Svijeti Matija lied razbija koja je vezana uz blagdan sv. Mateja (prema tradiciji 24. veljače). Ukratko, temeljni hrvatski leksih oštarskoga govora i gradišćanskohrvatskih, ponajprije čakavskih govora u znatnoj je mjeri zajednički, a razlike su uglavnom nastale naknadnim preuzimanjem posuđenica. U oštarskom su govoru prihvaćani turcizmi i novi romanizmi, a u gradišćanskohrvatskom uglavnom novi mađarizmi i germanizmi.

Vratimo li se opet glagolskim oblicima možemo izdvojiti Strohalov primjer zapovjednoga oblika postavte ‘postavite’ koji se ostvaruje bez samoglasnika i. Istovjetni se oblik rabi i u Gradišću. Ukratko, usporedbe oštarskoga govora i gradišćanskohrvatskih govora moguće su na svim jezičnim razinama osim u naglasnom sustavu. U odnosu na pojedine gradišćanskohrvatske govore razlika se očituje u broju naglasaka, a u odnosu na sve po naglasnom mjestu.

Ipak, ne smiju se zanemariti ni razlike koje postoje na ostalim jezičnim razinama, pa ni u leksiku. Ne može se govoriti o oštarskom leksiku a da se ne spomenu uobičajeni turcizmi. Već je Strohal zabilježio potvrde divan ‘razgovor’, divanit ‘razgovarati’, konačit ‘noćiti’. Pritom valja napomenuti da su u oštarskom govoru turcizmi divan i divanit danas najobičniji i u svakodnevnoj uporabi. Ne smiju se zaboraviti ni glasovno prilagođeni turcizmi koji se danas rabe, kao npr. u izrazu crna žigerica ‘jetra’, zatim specifični mađarizmi kao što je umorak ‘krastavac’ te romanizmi i latinizmi od kojih dio pripada starijem leksičkom sloju, npr. famielija ‘obitelj’, ali ih je većina srazmjerno, uvjetno rečeno, novijih, npr. fažuol ‘grah’, (j)ambriela ‘kišobran’, kapula ‘luk’, plovanija ‘župa’, roba ‘odjeća’, pasani ‘prošli’. Riječ plovan ‘župnik’ sve je manje u uporabi te ju je uglavnom zamijenila riječ pop, koja je također česta u čakavaca. Tako ta riječ u oštarskom govoru, osim značenja ‘svećenik općenito’, ima i značenje ‘župnik’.

Treba upozoriti da se muški i ženski stanovnik Oštarija nazivaju Oštarac i Oštarka pa su prema tome ti nazivi načinjeni od skraćenoga imena mjesta Oštarije. Ime obližnjega gradskoga centra Ogulina u Oštarijama se tradicionalno izgovara bez početnoga samoglasnika o, tj. Gulin. Ime rijeke Mrežnice je ikavizirano pa glasi Mrižnica.

Zaključak 

Na temelju svega iznesenoga jasno je da je pripadnost oštarskoga govora čakavskomu narječju i danas neosporna, kao što je bila neosporna u Strohalovo doba. Ukoliko riječ sobota odredimo kao kajkavizam, može se govoriti o vrlo starim kontaktima s kajkavskim narječjem, koji su nastavljani i prihvaćanjem potvrda tipa vujna, vusnica s proteskim v. Kajkavsko-čakavsko prožimanje dobro pokazuje riječ vujac sa spomenutim početnim v kao kajkavskom značajkom, te s realizacijom samoglasnika a na mjestu nekadašnjega poluglasa kao čakavskom značajkom.

Na vrlo stare kontakte sa štokavštinom upućuju pojedini primjeri u kojima se ne izgovara glas h, kao npr. maćava, rast, sraniti, a s vremenom je izgovor glasa h u oštarskom govoru gotovo potpuno izostao. Na povezanost sa štokavštinom mogu upućivati i zamjenički pridjev sav, zatim prijedlog u, a također i rijetki primjeri s dugom množinom muškoga roda tipa duovi. Budući da je potvrde svih navedenih prožimanja zabilježio već Strohal, tu nije riječ o najnovijim utjecajima.

Moje me je pak terensko istraživanje uvjerilo da ima i takvih utjecaja. Najnoviji utjecaji su uglavnom novoštokavski, ali ima i kajkavskih. Tu posebice valja istaći najnoviju usporednu uporabu prezentskih oblika zamem i zemem od glagola ziet ‘uzeti’. Strohal je u svom radu zabilježio isključivo čakavsku inačicu zamem, i to na više mjesta (str. 3, 7, 44). Zato se današnja usporedna uporaba inačice zemem može smatrati ili najnovijim kajkavskim utjecajem ili analogijom prema polaznom obliku ziet. Prvo se tumačenje ipak čini vjerojatnijim, barem iz sociolingvističkih razloga jer u javnom mnijenju prevladava doživljavanje kajkavice kao prestižnoga narječja u odnosu na čakavštinu.

Posebice pak valja upozoriti na najnoviji novoštokavski utjecaj na oštarski govor. Taj se najviše očituje u najmlađega naraštaja koji, pod utjecajem književnoga jezika, sve više odbacuje dijalekatne značajke svoga govora. Jačina i posljedice toga utjecaja moći će se najbolje utvrditi terenskim istraživanjem za pedesetak godina. Ovom nas prigodom više zanima utjecaj obližnjih pravoslavnih novoštokavaca na oštarski govor. Naime, jedna od riječi koja se odmah zamjećuje u oštarskom govoru jest riječ ćedan u značenju ‘tjedan’. Takav primjer s provedenim najnovijim jotovanjem koje nije svojstveno suvremenom hrvatskom normiranom književnom jeziku, a još manje čakavštini i kajkavštini, jasna je potvrda spomenutoga utjecaja pravoslavnih novoštokavaca, i to u posljednjim desetljećima, jer Strohal tu realizaciju nije zabilježio.

Naravno, nije sve promjene koje se događaju u oštarskom govoru moguće tumačiti izravnim inonarječnim utjecajima. Jedna od takvih promjena jest npr. postupno izjednačavanje izgovora glasova č i ć koje je također novijega datuma jer ga Strohal nije zabilježio. Umjesto glasova č i ć sve češće se izgovara specifični srednji glas koji je između č i ć.[1] Taj proces nije u potpunosti dovršen jer se glas ć još uvijek izgovara u pojedinim primjerima, a najčešće se čuva u prezentskim oblicima glagola tit, tj. ću, ćeš itd. Tako se i Oštarije u najnovije vrijeme mogu pridružiti nizu čakavskih govora u kojima se je izgovor glasova č i ć stopio u srednji glas (npr. na otoku Drveniku, u Arbaniji, Žednom i Okruku na Čiovu, u Grohotama na Šolti, u gradu Splitu, u Starom Gradu na Hvaru, na otoku Vrgadi, u jugozapadnoj Istri, u Hrvatskom Grobu u Slovačkoj, u nekoliko čakavskih sela u južnom Gradišću u Austriji). Pritom je zanimljivo da se svi ti govori nalaze, ili su se u prošlosti nalazili u blizini nečakavskih govora, a tako je i s govorom Oštarija.

No unatoč svim promjenama, nadamo se da će oštarski govor i u budućnosti sačuvati svoje čakavsko obilježje, ponajprije zbog velike kulturološke važnosti čakavice za hrvatski narod i hrvatski jezik.

Literatura:

1.     Ivan Brabec: Hrvatski govori u Gradišću, u: Gradišćanski Hrvati, ur. Zvane Črnja, Mirko Valentić, Nikola Benčić, čakavski sabor, Zagreb, 1973., str. 61.-90.

2.     Marin Držić: Djela, prir. Frano Čale, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1979.

3.     Božidar Finka i Milan Moguš: Karta čakavskoga narječja, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 5, Zagreb, 1981., str. 49.-58.

4.     Božidar Finka i Antun Šojat: Karlovački govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 3., Zagreb, 1973., str. 77.-150.

5.     Vjekoslav Kesner: Ikavska čakavica nekad i sada u oštarskom kraju i na širem podkapelskom okružju, Zagreb, 1997.

6.     Vjekoslav Kesner: Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od Čudesa Oštarije, Rkt. Župni ured Oštarije, Oštarije, 2000.

7.     Vjekoslav Klaić: Ogulinsko-slunjsko okružje, u: Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, sv. I., Zagreb, 1880., str. 121.-138.

8.     Iva Lukežić: Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1990.

9.     Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Informator, knj. 2., Zagreb, 1975. (pretisak).

10.  Gerhard Neweklowsky: Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978.

11.  Elizabeth Palkovits: Wortschatz des Burgenlandischkroatischen, Schriften der Balkankommission Linguistische Abteilung 32., Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987.

12.  Slavko Pavešić i Božidar Finka: Izvještaj o dijalektološkom istraživanju u predjelu od Modruša do Tounja u Lici, Ljetopis JAZU, knj. 68., Zagreb, 1963., str. 308.-309.

13.  Marinko Perušić, Rječnik čakavsko-kajkavskih govora karlovačko-dugoreškog kraja, Karlovac, 1993.

14.  Marinko Perušić: Rječnik čakavskoga narječja sela Mihaljevići kraj Oštarija, Čakavska rič, god. XXI., br. 1., Split, 1993., str. 73.-90.

15.  Hrvoje Salopek: Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb, 2007.

16.  Rudolf  Strohal: Jezične osobine u kotaru karlovačkom, Rad JAZU, knj. 146., Zagreb, 1901., str. 78.-153.

17.  Rudolf  Strohal: Današnje oštarijsko narječje, Rad JAZU, knj. 180., Zagreb, 1910., str. 1.-57.

18.  Antun Šojat: Međudijalekatski odnosi u autohtonim govorima na području općine Duga Resa, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, sv. 17.-18., Novi Sad, 1984.-1985., str. 899.-906.

19.  Stjepko Težak: O rezultatima dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca, Ljetopis JAZU, knj. 62., Zagreb, 1957., str. 418.-423.

20.  Stjepko Težak: izvještaj o istraživanju govora između Korane i Mrežnice, Ljetopis JAZU, knj. 63., Zagreb, 1959., str. 456.-458.

21.  Stjepko Težak: Kajkavsko-čakavsko razmeđe, Kajkavski zbornik, Zlatar, 1974., str. 44.-47.

22.  Stjepko Težak: Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 16, Zagreb, 1979., str. 37.-52. (Rječnik 46.-50.).

23.  Stjepko Težak: Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 6., Zagreb, 1981., str. 169.-200.

24.  Stjepko Težak: Ozaljski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 6., Zagreb, 1981., str. 200.- 428.

25.  Stjepko Težak: Kajkavsko-čakavski dodiri u pojasu samoborsko-karlovačko-ogulinskom, Kajkavski zbornik, Zlatar, 1994., str. 39.-44.

26.  Stjepko Težak: međunarječna prožimanja u čakavsko-kajkavskim ikavsko-ekavskim govorima, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 10., Zagreb, 1997., str. 203.-208.

27.  Siegfried Tornow: Burgenlandkroatisches Dialektwörterbuch, Die vlahischen Ortschaften, Osteuropa-Institut an der Freien Universität Berlin, Berlin, 1989.

28.  Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Venetiis, 1595, pretisak Zagreb, 1992.

29.  Faust Vrančić: Život nikoliko izabranih divic, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 1995. (kritičko izdanje teksta iz 1606. g.)

30.  Sanja Vulić: Dijalekatna previranja, Matica, br. 9., Zagreb, 1997., str. 35.

31.  Sanja Vulić: Gradišćanskohrvatski govori unutar hrvatske dijalektologije, Panonski ljetopis 2001, Pinkovac – Güttenbach, 2001., str. 490.-492.

32.  Sanja Vulić: Modruški govor u okviru govora s čakavskom osnovicom u kontinentalnoj Hrvatskoj, Modruš, god. I., br. 1., lipanj 2004., str. 19.-21.

33.  Sanja Vulić: Govor Hrvata u Mađarskoj koji su podrijetlom sa širega ogulinskoga područja, Modruški zbornik, knj. 1., Modruš, 2007., str. 13.-51.

34.  Sanja Vulić: O govoru Turković Sela, Modruški zbornik, vol. 2., Modruš, 2008., str. 3.-29.

35.  Sanja Vulić: Usporedba gradišćanskohrvatskih govora i govora starinačkoga stanovništva u središnjoj Hrvatskoj, Hrvatska misao, god. XII., br. 1., Sarajevo, 2008., str. 55.-64.

36.  Sanja Vulić: Jezik u središnjoj Hrvatskoj u doba Bernardina Frankopana, Modruški zbornik, 3., Modruš, 2009., str. 121.-142.



[1] U ovom tekstu iz tehničkih razloga taj glas nije zabilježen nego se bilježe glasovi č i ć prema standardnojezičnom izgovoru.