Kultura

Kulturna nagrada Gradišćanskih Hrvatov

Po prvi put je dodiljena „Kulturna nagrada Gradišćanskih Hrvatov“ 1991. ljeta. Nadstranačka gradišćanskohrvatska društva i organizacije iz Gradišća i Beča su po prvi put u povijesti Gradišćanskih Hrvatov dodilili ovakovu nagradu. Uz misaonu vridnost je ova nagrada vezana i uz vridnu brončanu skulpturu iz djelaonice gradišćanskohrvatskoga kipara Tome Rešetarić

 Najviša gradišćanskohrvatska nagrada

Kriteriji za dodiljenje ove najviše nagrade su, da se je dotična osoba odnosno institucija istaknula u svojem djelovanju na korist kulture Gradišćanskih Hrvatov. Uključeni su svi Gradišćanski Hrvati, ali moru to biti i istaknute osobe i iz drugih narodnih grup odnosno većinskoga naroda, ako ispunjuju odredjene kriterije:

Odredjena dostignuća za opstanak Gradišćanskih Hrvatov kao narodna grupa;

  • očuvanje jezika
  • književnost
  • folklor i koreologija
  • narodna muzika
  • klasična muzika
  • crikveno/vjersko područje
  • školsko područje

Dodatni kriteriji za dodiljenje ove najviše nagrade Gradišćanskih Hrvatov su:

  • ča/što je gdo jur učinio u korist opstanka Gradišćanskih Hrvatov
  • za očuvanje jezika
  • kulture
  • identiteta
  • koliko je gdo u momentu kreativan i uspješan
  • ukoliko za budućnost daje ufanje, da će učiniti na korist Gradišćanskih Hrvatov

 

Dosadadašnji dobitniki

U 1991. ljetu je ova nagrada dodiljena koreografu i koreologu dr. Ivanu Ivančanu iz Hrvatske. On je istražio hrvatski folklor, narodno dobro u Gradišću i je u medjuvrimenu postavio šest koreografijov za Kolo-Slavuj a jednu i za Tamburicu Uzlop.

U ljetu 1992. je ovom nagradom odlikovana dramatičarka, književnica i pjesnikinja Ana Šoretić.

Za 1993./94. su odlikovani književnik, pjesnik, urednik i kompozitor prof. Feri Sučić i dijecezanski biškup Gradišća ddr. Štefan László.

Za 1995. ljeto dodiljena je nagrada dugoljetnomu borcu za prava Gradišćanskih Hrvatov u Austriji, pravniku dr. Antunu Andorferu. Nagradu već nije mogao primiti, ar je u medjuvrimenu pomro.

Za 1996. ljeto je spomenuti gremij dodilio ovu nagradu prof. pateru dr. Augustinu Blazoviću, tada vjerojatno najznačajnijemu živomu književniku, pjesniku i dramatičaru Gradišćanskih Hrvatov.

U 1999. ljetu je nagradu primio akademik dr. Nikola Benčić za sve njegov angažman i za njegovo djelo kot učitelj naroda, funkcionar, jezikolsovac, publicist i istraživač.

Kulturnu nagradu Gradišćanskih Hrvatov za 2003. ljeto je primio mag. Ivo Sučić. Jedan od glavnih uzrokov za dodilivanje nagrade je Sučićev posao oko sastavljanja i uredjivanja Gramatike gradišćanskohrvatskoga jezika. Ali nagradu je primio i za njegov dosadašnji angažman za hrvatsku narodnu grupu.

Kompozitor i muzičar prof. Štefan Kočiš iz Dolnje Pulje je dostao Kulturnu nagradu Gradišćanskih Hrvatov 2010. ljeta za njegovo životno djelovanje na području muzike.

Kulturnu nagradu Gradišćanskih Hrvatov za 2011. ljeto je primio ondašnji farnik Pandrofa i Novoga Sela, mag. Branko Kornfeind, za svoje neprestano djelovanje za hrvatstvo na kulturnom i crikvenom području.

Nagradu za 2013. ljeto je primila rok-grupa Bruji. Povod je bio 30 ljet Krowodnrock-a i desetljeća dugo uspješno djelovanje na području hrvatske moderne glazbe u Gradišću i izvan. Zahvaljujući pred svim i Brujem da se je razvila posebna muzička scena u Kugi, kade je dorasla nova generacija rok-muzičarov

Bivši farnik Klimpuha, prof. dr. Štefan Geošić je dostao Kulturnu nagradu gradišćanskih Hrvatov za 2014. ljeto. Primio ju je za životno djelovanje i stvaranje kot neumorni motor i pokretač na kulturnom, narodnom i duhovnom polju. Kot dugoljetni režiser kazališne grupe Klimpuha je zavježbao već od 50 dramov i igrokazov. Kazališne kusiće je dijelom prevodio na gradišćanskohrvatski jezik dijelom i sam napisao. Epohalno Geošićevo djelo je prijevod Biblije na gradišćanskohrvatski jezik ko je izašlo u pet sveski i ima 3.800 stran.

Literatura o Gradišćanski Hrvati

hrvatska

nimška

dvojezična

Prvi spomenik pismenosti Gradišćanskih Hrvatov

je takozvana Klimpuška knjiga. Ona sadržava dva tekste: „Otče naš“ i vazmenu jačku „Kristuš je gori ustal“, i to ćirilicom, latinicom i glagoljicom. Prolematika cijeloga teksta je za povjesnilčara u datiranju, a za istraživača jezično-književni kriterij u samom pismu: bosančici i glagoljici u Gradišću.

Nije potpuno jasno datiranje.

Latinski je misal tiskan 1501. u Ostrogonu/Esztergom i došao je 1504. u imanje fare Klimpuh, ka je u onu dob bila vjerojatno nimška. Prve nimške rukopisne bilješke – zbog pomanjkanja papira – potiču iz 1515. ljeta. Na stražnjoj korici je pak čuveni zapis Jurja Vukovića, porijeklom iz Jastrebarskoga, datumom 1564. arapskimi brojkami, a vridnost ćirilice iznosi č=1000, f=500, m=40, g=3, ada 1543, ča bi mogao biti terminus post quem doseljenja u Klimpuh.

Neki pak mislu da je datum, ki je pisan arapskimi brojkami izvoran, a to bi potvrdila i brojčana vridnost glagoljskih slov 1564, ča bi mogli uzeti za terminus ante quem doseljenja u selo. Kritična analiza teksta kaže da je latinska rečenica Cancio de resurecctione domini i brojčana vridnost 1564. stoprv kašnje zapisana. Jamačno je Vuković iz Jastrebarskoga „Otče naš“ i vazmenu jačku ispisao 1561. ljeta, a njegov nasljednik Filipović umetnuo latinski tekst 1564.

Staroslavenski obred

Drugi je problem da je Vuković u tekst u narodnom govoru umetnuo „i ne uvedi nas u napast izbavi nas od neprijazni, amen“ u staroslavenskom obrednom jeziku. Iz toga bi se moglo zaključiti, da je u klimpuhu Juraj Vuković služio obred svete maše u staroslavenskom jeziku, ča je neobično za tu krajinu. Postoji još nekoliko rijetkih dokazov, ča pak nikako ne znači, da se to more poistovjetiti sa svimi svećeniki u našem prostoru. U neki seli su se svakako borili za svoj staroslavenski obred.

To svidoči i dogodjaj 1569. ljeta, ka se je pred cesarskimi komisari u Željeznu u nazočnosti gradskoga kapetana Hansa von Weisspriacha pojavila delegacija gradišćanskohrvatskih svećenikov i molila je, da dopustu ponovno upeljanje obreda „po starom običaju“, ča bi nam isto moglo svidočiti slijede glagoljaškoga svećeničtva kod nas. Tradicija staroslavenske bogoslužbe se izgubila kod nas postupno na početku 17. stoljeća, kad se svećeniki nisu mogli već nadomjestiti iz glagoljaških bogoslovijov, nego su sini iz gradišćanskohrvatskoga prostora polagali svoj studij na sisosovački teologija u Gracu, Beču, Trnavi i to u latinskom jeziku.

Najstarja zabilježena pjesma

Vazmena jačka „Kristuš je gore ustal“ svakako je najstarija zabilježena pjesma u našem prostoru, ku moremo doslovno najti u rukopisnoj pavlinskoj crikvenoj pjesmarici ljeta 1644.

Prva imena gradišćanskohrvatske književnosti

Ime Georg Vuccowycz/Vuković iz Jastrebarskoga, Fylypovich/Filipović i pol Juraj Zywanych/Živanić prva su imena gradišćanskohrvatske pismenosti o ki neznamo ništa, jer iz toga vrimena nimamo još matičnih knjig ili drugih zapisov, a matične knjige fare klimpuh počinju 1683. ljeta. Klimpuški fragment, prvi spomenik gradišćanskohrvatske pismenosti se sada čuva u Juri, i to u Biškupskom arhivu i knjižnici.

po NB

&nb

Literatura:
Živi književni panj iz domovine u knjigi Nikola Benčić: Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921. str. 11-16