Frielištofske rukopisne jačke

04.06.2010

Alojz Jembrih, sveuč. prof, Zagreb, 28.12.2004.

Poznato je da Gradišćanski Hrvati i danas vole jačiti svoje jačke, vidi se to po suvremenoj glazbenoj produkciji dragocjenih i kvalitetnih snimki nosača zvuka (CD) što su posljednjih deset godina obogati le fonoteke u Gradišću i šire. No, u prošlosti su Gradišćanski Hrvati, uz epsku, ljubavnu i šaljivu jačku, njegovali i duhovnu jačku (crikvenu) -religiozne pučke pjesme od kojih su neke još danas ostale u rukopisu, naprimjer Karnerove Nove duhovne jačke. Sigurno da bi i taj dio književno-jezične baštine Gradišćanskih Hrvata trebao naći svoje mjesto u kakvom istraživačkom projektu. Uopće, trebalo bi pomišljati na jedan Zbornik gradišćanskohrvatskih pučkih pobožnih pjesama u kojem bi se predočile rukopisne jačke, dosad mnogima nepoznate. Stoga ovim prilogom ovdje želim potaknuti upravo to.



Ovoj put predstavit ću narodne (pučke) pobožne jačke iz Frielištofa (Fröllersdorf, Jevišovka, Frelichov), dakle nekadašnjih Hrvata u južnoj Moravskoj kojih je još u 19. st., uz Frielištof, bilo i u Dobrom Polju (Gutfieljt, Dobro Puolje) i Novoj Preravi. Kvetoslava Kučerova u svojoj knjizi Hrvati u srednjoj Europi, Zagreb, 1998., 174, navodi da je u selu Frielištofu 1898. bilo 1200 stanovnika i 220 kuća, od kojih je 210 hrvatskih i 10 njemačkih. Prema službenim austrijskim podacima bilo je 1880. u spomenutim trim selima: 1705 Hrvata, 587 Nijemaca i 236 Čeha, a prema češkom popisu iz 1918. slika izgleda ovako: Frielištof 788 Hrvata, 202 Nijemaca i 178 Čeha; Dobro Polje 323 Hrvata, 175 Nijemaca, 220 Čeha; Nova Prerava 571 Hrvat, Nijemaca 155 i Čeha 154. Ukupno: 1682 Hrvata, 532 Nijemca i 557 Čeha. Godine 1930. u Frielištofu je bilo ukupno 1268 osoba, od toga 932 Hrvata, 213 Nijemaca i 108 Čeha. Godine 1950. u istome selu biloje samo 808 osoba od toga starosjedilaca 121 (Hrvata 97). Dakle, od onih 932 Hrvata ostalo je manje od 10%, da bi se prema brojidbi 1961. u Frielištofu (Jevišovki) upisalo kao Hrvati samo 19 osoba, u Novoj Preravi jedan a u Dobrom Polju ni jedan. Dogadjalo se to u doba komunizma u Češkoj kad su Hrvate iseljili kojekuda. (podaci kod Pavličevića, nav. dj., 1994., 119, 149 -152). Kučerova navodi (str., 176) da su u tim trima naseljima u 19. i 20. st., Hrvati isključivo katolici. Godine 1884. sva tri sela proslavila su tristo-ljetnicu svog dolalska u novu domovinu Moravsku, dakle 1584. Ovdje treba spomenuti znakovitu pjesmu Na moravskompolju patra Augustina Blazovića (1972.) u kojoj je na poetski način predočio sudbinu moravskih Hrvata, odnosno njihov nestanak; (vidi njegovu zbirku pjesama Rosa i dim, 1977. kao i u mojoj knjizi: Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti /Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten, ZIGH, Željezno/Eisenstadt, 1997., 143 -159,323 -339).



Hubenyeve jačke i prodike

Riječ je o rukopisu koji se pod signaturom R 4592 danas nalazi u NSB u Zagrebu. Na prvoj stranici u biblioteci je pisaćim strojem napisano: Hubeny, Josip: Jačke, govori i molitve iz Frollersdorfa u Gradišču. 19. st., 19 x 11 cm, 198 str. Na prvoj rukopisnoj stranici, odozgo zapisano čitamo: Jačke što iz rukopisa Josipa Hubenoga, što od istoga recitirane. Dakle to piše netko tko je cijeli tekst rukopisa (pre )pisao u bilježnici s vodoravnim crtovljem. Svakako je bio to onaj tko je boravio u spomenutom selu kod Hrvata u Moravskoj. U čitavome rukopisu nema nikakve naznake tko bi to mogao biti. Zato ću ovom prigodom pokušati potražiti odgovor. Pri tome bi mogla pomoći knjiga Dragutina Pavličevića, Moravski Hrvati, Zagreb, 1994. i to III. poglavlje Prilozi u kojem su predočeni tekstovi različitih autora o moravskim Hrvatima od 1842. do 1992. godine(str. 179 -280), od kojih su neki od njih boravili medju tim Hrvatima. Tako u spomenutom poglavlju susrećemo zapise: Ivana Kukuljevića, Vjekoslava Klaića, Gjure Kutena, Ivana Milčetića, Janka Barlea, da spomenem samo one iz Hrvatske. Od spomenutih, Gjuro Kuten tadašnji gimnazijski profesor u Zagrebu, posjetio je 1884. moravske Hrvate u trima spomenutim selima, pa je o tom svom boravku pisao u zagrebačkom Viencu, br. 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13 i 14 (1887.) pod naslovom: Tri dana medju moravskimi Hrvati. Pavličević je taj Kutenov članak, u skraćenu obliku, prenio u svoju knjigu (str. 222 -247). Tako, uz ostalo, u njemu čitamo da je Kuten susreo u Frielištofu jednoga seljaka imenom Jakova Netrufala koji je bio otac cielog sela . «Otcem pako zovu onoga, koji pjeva litanije i pjesme, kada polaze, kako oni vele, na Božju pot, to jest na proštenje procesijom. (…) Upitam ga napokon, da i znade koju pjesmu da mi ju zapjeva. Ča je to pjesma? odvrati mi začudjen. Izpravim se u brzu i reknem: jačku ako znate koju. Ta kako ne bi znao otac jačiti. Kada ja zajačim na božjem putu, onda gospodin zašute. -Pa dajte zajačite jednu. Počne: Ana, sveta je plakala, da poroda nij‘ imala. Aleluja! Moli za nas o blažena Ana!, Čim je dopjevao ovu kiticu, ponudi mi da malo pričekam, da će donieti sve svoje knjige, u kojih su hrvatske pjesme i molitve. Za trenutak stvori se pred nama s cielom svojom bibliotekom. Najviše je hvalio molitvenik Hiža zlata… ( Lovre Bogovića, nap. A. J.). Taj je molitvenik u njegovoj obitelji najveća svetinja, po smrti njegovoj proći će opet u ruke njegova sina. U istinu taj molitvenik svaki tamošnji Hrvat čuva kao zenicu svoga oka. Iza toga molitvenika pokaže mi drugu knjigu, u kojoj su samo pjesme. Odmah na prvoj stranici nadjem: Jacska od svete Anne. Anna szveta tvoja hvala, chemo jaczit, jaczit szveta szlava. Alleluja moly za nasz o Blasena Anna. itd. Bila je tu sila pisanih i štampanih pjesama jedino crkvenih.» (cit. kod Pavličevića, nav. dj.,1994., 226).



Upravo s tom pjesmom počinje i rukopis o kojem je ovdje riječ; pjesma ima 14 strofa (kitica). Sadržaj rukopisa je trodijelan. I. dio (str. 1 -126) sadrži 25 pjesama od kojih su dvije svjetovne i jednu molitvu; to su: Jačka svete Ane, Jačka od svete Ane lastovitoga briga, Jačka od svete Ane, Jačka od presvetoga Trojstva, Jačka: Nota kod vnoći pervem uznesenji, Jačka od grišnoga človika, Jačka kada putnik zdomu putuje, Jačka kada se putniki zdomu giblaju, Jačka od Dive Marije, Jačka od Jususa i Marije, Jačka: Pozdravlenje udev Kristuševih, Jačka od svetoga Jožefa, Jačka: Pozdravleno budi Telo Jesusa, Jačka od svetoga Petra i Pavla, Jačka pred raspetim Jesusom, Jačka: Bud vesela moja duša, Jačka: Gospodine mili Bože…, Jačka od svetoga Antona, Jačka kada putniki domom dojdu, Jačka od presvetoga Trojstva, Jačka: Fröllištof; Molitva kada polag cimitera poješ, Jačka predprodikom, Jačka k Divici Mariji; II. dio (127 -140) sadrži, kako je autor rukopisa zapisao: Prodike koje je sastavio i govorio u doba proštenja seljak Josip Hubeny iz Fröllersdorfa. To su zapravo tri prodike: 1. Prij odhanju zdomu, 2. Kada se pride k Marije milostivnomu mestu, 3. Pred govor kada odmilistivnoga mesta odhajati kaniš. III. dio rukopisa sačinjava Pasion na Kvitnu nedilyu /Cvitnu nedilju/ (str. 143 -198). Ispod naslova je zapisivač / prepisivač zapisao: (ove su se pasijepjevale u Fröllersdorfu sve do god. 1876.).



Budući daje i Ivan Milčetić 1898. boravio u Dobrom Polju, Frielištofu i Novoj Preravi i koji je, sve što je zamijetio kod tamošnjih Hrvata, marljivo bilježio u svoju bilježnicu, a vidjevši njegov rukopis u pismima pohranjenim u NSB u Zagrebu, te ga usporedivši s potezom ruke rukpisa ovih jački, bio bih sklon zaključku daje rukopis, o kojem je ovdje riječ, upravo on (pre)pisao za svoga posjeta moravskim Hrvatima (1898.).



No, Milčetić je moravske Hrvate posjetio već 1895. prigodom povratka sa praške narodopisne izložbe. O tome je u jednome pismu iz Varaždina (22. X. 1895.) pisao Vatroslavu Jagiću u Beč. Tako, uz ostalo, piše: «(…) Zanimaće Vas, kada Vam priopćim, da sam, vraćajući se iz Praga, krenuo medju moravske Hrvate. Oni sačuvahu vrlo dobro svoju prekrasnu narodnu nošnju. Govore čakavski, a kako sam zamijetio, upotrebljavaju i nekoliko talij.(anskih) riječi. Sva je dakle prilika, da potječu iz predjela, koji nijesu daleko od Primorja. Okruženi su Nijemcima, no da imadu hrv.(atske) škole, ne bi izgubili svoju narodnost. Zauzimlju tri sela, od kojih samo Gutfjeld (tako ga zovu Hrvati) broji 1/4 Nijemaca; dok je Nova Prerava čisto hrvatsko selo. Jezik im je dakako natrunjen njemačkim i češkim riječima. Škole su im njemačke, a u crkvi se propovijeda češki i njemački. Vrlo su zdravi i krepki ljudi, uopćeno i imućni. Ja ću o njima pisati u Zborniku.» Misli na Zbornik za norodniživot i običaje južnih Slavena što ga je izdavala JAZU u Zagrebu. Koliko mi je poznato taj najavljeni Milčetićev rad nije u tom Zborniku objavljen.



Ako se ima na umu da hrvatski jezik u spomenutim trim selima u 19. st. nije imao svoje javne komunikativne opstojnosti, i da se je od 1805. u svim pučkim školama učio samo njemački, a u crkvi je takodjer župnik morao njemački propovijedati, onda je jezik frielištofskih jački dragocjeni prvorazredni jezični spomenik iz razdoblja kad su Hrvati u tome selu bili u većini. I zahvaljujući našemu (za/pre)pisivaču, danas možemo znati kako je taj hrvatski jezik izgledao u svojoj fonetici, morfologiji, sintaksi i grafiji. Usput, u vezi s Hubenyem o kojem je bilo riječi, nije suvišno još i ovo spomenuti. «U Novoj Preravi upisana su 1650. hrvatska prezimena: Bosnić, Babić, Jelešić, Vranešić, Dučić, Jurdić, Račić, Kulešić, Dragšić, Sušić, Vuković. Već tada se spominju Česi Hubeny koji su se održali do danas, ali se osjećaju podrijetlom Hrvatima.» ( Pavličević, nav. dj., 1994., 59-61, 107-108).





Vrijednost i značenje pučkih pobožnih jački

Budući da spomenuti rukopis sadrži religiozne narodne (pučke) pjesme, možemo ih svrstati u religioznu pučku poeziju. A to je poezija, općenito, koja obuhvaća pjesme u kojima puaki pjevač govori o Bogu, utjelovljenju Sina Božjega; u kojima se opisuje život Isusa i njegove Majke Marije, zatim život različitih svetaca i svetica Božjih. U tu vrstu poezije idu takodjer pjesme u kojima se pjeva o različitim drugim vjerskim istinama (o smrti, o sudu Božjemu, o raju, o paklu itd.); u kojima se izražava ljubav prema Bogu, prema Isusu i Mariji; u kojima se očituje bol za počinjene grijehe, te se prosi oproštenje itd. Ovamo napokon idu i pjesme u kojima se upravlja molitva Bogu, Isusu, Mariji, andjelima i svecima da se isprose različita duhovna i vremenita dobra u prigodi hodočašća-romanja k Majci Božjoj. Upravo takvim sadržajem obiluju frielištofske rukopisne jačke. Za ogled predočit ću nekoliko takvih jački u suvremenoj latiničnoj transkripciji.





No, ponajprije bismo mogli postaviti pitanje, kakva je vrijednost takvih religioznih pučkih jački (koje imaju i karakter molitvica)? Treba imati na umu da su pučki pjevači, a takvih je bilo i medju Gradišćanskim Hrvatima (pa i moravskima) stekli inspiraciju slušajući propovijedi, tumačenje kršćanskoga nauka, gledajući svete slike, razmišljajući o kršćanskim istinama, o Bogu, Majci Božjoj, andjelima, svecima i sl. Kroz sve takve pjesme dotični hrvatski narod odražava svoje osjećaje, mišljenje, umovanje, čitav svoj život u svojim mnogovrsnim manifestacijama svjetovnoga i religioznoga života. Zato je mnogim pučkim pjevačima uspjelo ostvariti zaokružene, cjelovite, vrlo lijepe narodne pobožne pjesme i molitvice. Jasno da uz takvih pjesama i molitvica ima i manje uspjelih.

Isto kao što nećemo odbaciti sve novele, romane, drame itd., ako ima medju njima slabih novela, drama i romana. Tako i pobožnim pučkim pjesmama i molitvicama valja posvetiti pozornost i zbog drugih razloga. Naime njihovu vrijednost i značenje treba prosudjivati, ne s estetskoga, već posebnog gledišta. Narodne pobožne pjesme i molitvice dio su hrvatske kulturne baštine, one su jedan od najjačih spomenika jezika na kome su ostvarene, jer upravo one ponekad znaju u sebi nositi obilježje velike starine, to se posebno može vidjeti u hrvatskoj književnosti u kojoj početci duhovne poezije sežu u 14. i 15. stoljeće. Upravo i na primjeru gradišćanskohrvatske duhovne poezije -narodne pobožne pjesme, može se lijepo pratiti povezivanje Hrvata u novoj domovini zapadne Ugarske, pa su onda te pjesme i molitvice duhovno sjedinjavale sve hrvatske oaze na spomenutome prostoru počev od 16. st. pa do prve polovice 20. st. Doista se može reći da su narodne hrvatske pobožne jačke i molitvice Gradišćanskih Hrvata njihovo duhovno blago, kulturna i književna baština. Nažalost, kao i u Hrvatskoj, tako i u njih dosada se toj kulturnoj baštini nije pridavala važna pozornost, čak se je prešućivala i omalovažavala, pa je razumljivo daje, uz narodnu književnost, taj korpus ostao neneprikupljen, neproučen i neobjavljen. Bez sumnje, hrvatska i gradišćanskohrvatska religiozna pučka poezija zavrjedjuje da joj se konačno pristupi s više pozornosti i istraživačkog književno-jezičnoga zanimanja nego što se to dosad činilo.





Iz frielištofskoga rukopisa:



Jačka svete Ane

Ana sveta tvoja hvala,

ćemo jačit ssveta slava,

Aleluja moli za nas

O Blažena Ana.



Ana sveta je plakala,

da poroda nij jimala,

Aleluja moli za nas

O Blažena Ana.



Ana o ti ćeš jimati,

Kako sime dobra Mati,

Aleluja.



Ana k tebi angel došal

veljik glas ti je donesal.

Aleluja.



Ana nosi takov porod,

da se čuva sega narod.

Aleluja.



Ana nosi cesaricu,

neba i zemlje Kralicu,

Aleluja.



Ana takova s‘ poroda,

i blaženoga jimena

Aleluja moli za nas

O Blažena Ana.



Ana oće sim hasniti,

od pakla nas mentovati,

Aleluja



Ana porodi svojega,

zverhu stola kralevskoga

Aleluja moli za nas

O Blažena Ana.



Ana rodila Divicu,

Čistu Divicu kod Danicu,

Aleluja.



Ana nosi paradiža,

od driva svetoga Križa,

Aleluja moli.



Ana nosi zaruanicu,

Šalamona cvet rožicu,

Aleluja.



Ana nosi tempal Božji,

komu nas svit lipo služi,

Aleluja.



Ana sveta bud hvalena,

Jezuš Kristuš i Marija

Aleluja moli za nas

o Blažena Ana

Amen.





Jačka od presvetoga Trojstva

Presvetomu Trojstvu hvalu dajmo,

Oca Sina i Duha zvišajmo.

O Presveto Trojstvo,

jedino Božanstvo

iz se moći jačimo,

sveto Trojstvo dičimo.



Sa stvorena simo si tecite,

Stvoritela našega hvalite,

od koga j‘ žitak naš,

hval’te ga saki čas,

iz se moći jačimo.



Premisli zač te j‘ otac Bog stvoril,

zač ti je kip i spodob udilil,

da mu verno služiš,

i da se zveličiš. rep.



Sina Boga premisli spasene

i na križu tvoje odkuplene,

kako si mu drag bil,

s kervjum te j´ odkupil. Rep.



Ne more se zreć ljubav Isusa,

ku su prijela keršćanska duša,

k nam sej z neba spustil,

dab nas v nebo zvisil. Rep.



Z dobrot Spasitela se spominaj,

nemu za ljubav grihov se čuvaj,

Kriči prez pokoja,

Jezuš ljubav moja. Rep.



Hvali duša i Duha svetoga,

preželnoga svetitela tvoga,

tvoga batritela, razveselitela. rep.



Duh sveti tej na kerstu posvetil,

on te za dite božje odredil,

da b‘ se vragu odzel,

Duh sveti te prijel. rep.



Hvali človik Boga stvoritela,

sina Boga tvoga Spasitela,

i Duha Svetoga, batritela tvoga

iz moći jačimo

Sveto Trojstvo dičimo. Amen.





Jačka kada putnik zdomu putuje

Spravlajte se keršćeniki:

si Marije ljubešniki.

Spravlajte se mladi, stari,

služebni i gospodari.



Hote simo sestre, brati,

siromahi i bogati.

Potrud’te se nas sprohodit,

naš dalek put nam zlahkotit.



Ar mi smo se odpravili:

pred našu Mat čudnu cilji

Jesus mili ti nas pelaj

k Majki tvojoj nas zapelaj.



Daj nam putnika angela

Rafaela arkangela.

Kod si ga dal Tobijasu,

za putnika v starom času.



Ki je nega sritno pelal

dokle ga domom zapelal.

Pelaj i nas ar si čuvar

kod Boga postaven sagdar.



Zato hodmo ne štentajmo

k majki milošće šetujmo.

Ne bojimo se puta težin,

nit triska vrimen nit godin.



Sa će Marija zlahkotit:

se trudno na se naplatit.

Marije ljubav i Sinka

pela sakoga putnika.



I da bi nam bilo umrit,

o srićan Marije putnik,

Put će nam Mati pokazat,

i k Jezušu zapelat.



Z Bogom ada jur sa braća:

ostanite vi domaća.

Zadnjič se k vam obraćamo,

s kratkum molitvum zručamo.



I ljubešlivo prosimo:

uglejte se zadnič simo.

Ako se na nas serdite,

poglejte Marije Dite.



Ča j‘ ono za nas terpilo,

Ko ni ništar zakrivilo.

Jezuš velim Oca prosi,

da nepretelom oprosti.



Oprostite i vi si nam:

alis pretel nepretel k nam.

Z Bogom ada sa rodbina,

dica i druga tujina.



Naše delo skerb će biti:

vas se Mariji izručiti.

Da svojega Sinka prosi,

koga va naručaji nosi.



Da se zlo od nas odverne.

K nam svoje lice poverne.

Kuge, glada, vojske brani,

Ka nas plašu iz se strani.



Išćemo milost Matere:

Kako prosu sini kćere.

Hodmo z Bogom, čas se krati.

Bog će nam Blagoslov dati. Amen.





Jačka: Pozdravlenje udev Kristuševih

Hodmo keršćeniki,

pozdravimo Boga,

na tom križnom drivi,

za nas raspetoga.



Ar smo kruto dužni,

zahvalit mu biti,

ki nas je dostojan

s pakla odkupiti.



Jezerokrat zdrava,

glava odičena,

sternovu korunu,

za nas korunjena.



Zdravo svitlo lice,

mersko pošpotano,

slinami i hrački,

za nas popluvano.



I vi budite zdrave,

milostivne oči,

iz kih on kervave,

suze za nas toči.



Zdrave uši ke ste,

za našu grihotu,

poslušat morale,

špot ino sramotu.



Zdravo zmožne ruke,

ke ste svit stvorile,

i za nas na križu

raspete ste bile.



Zdravo budi gerlo

i usta medvene.

Čemerom i octom

za nas napojene.



Sveti vrat i herbat,

i vi budite zdravi,

po kih su nam tekli

potoki kervavi.



Turobno serdavce,

i ti zdravo budi,

ka ti razveseliš

se turobne ljudi.



Zdrave bud’te persa,

ke vitez probodel,

iz kih nam zviraju

zvelitčene vode.



I vi budite zdrava,

presveta kolena.

Klečeti vnogokrat,

za nas ponižena.



Zdrave noge svete,

ke ste trud utile.

I s čavli ostrimi

prikovane bile.



Zdravo sveto telo,

za nas si zmučeno,

na pokonac konca,

na križ obišeno.



Zdrav budi Jezuše,

mertav v grob položen,

na koga j‘ veliki

kamen biv naložen.



Zdravo kerv rumena,

za nas prolivena,

po tebi je svitu,

Božja milost dana.



Zdrava budi duša,

Ocu poručena,

Kad Jezuš čekaše

smertnoga vrimena.



I ja ti poručam

Jezuš dušu moju,

Zapri ju prosim te,

Svetu ranu tvoju.



Kada se razluči

od tela grišnoga,

tiraj od nje Jezuš,

vraga paklenoga.



Ne daj mi zdvojit

za tvoje sveto jime,

kada mi pristupi

moje skradne vrime.



Delnika me čini

Blaženstva večnoga,

Koga s‘ nam zadobil,

od oca zmožnoga.



Daj nam uživati,

draga sveta lica,

koji nam je rodila

Marija Divica. Amen.





I na kraju. Kao što sam već spomenuo, medju jačkama se nalazi i jedna svjetovna s naslovom Jačka (Jacska) ima četiri strofe(kitice) a glasi:



Frelištof je lipo selo,

nego da je neveselo,

mlade žene k tancu hodu

a divojke dicu rodu.



Kad bi nebiv bahtar trubiv biv

bi si ja nagovoriv,

divojčicu lipu verlu,

ka se ravna s gumbeliju.



Divojčica lipa čista

ta si hodi kod pavica

hodi hodi kod pavica

a misli da je kralica.



Jimav sam ja divojčicu

kako rumenu rožicu

lipa verla kod gerlica

ale falešnoga srca.





Istu je pjesmu, 1882. zabilježio Jan Herben u prilogu koji je sa češkoga preveden na hrvatski jezik i objavljen u zagrebačkom Viencu, br. 25 -28 (1882.) pod naslovom: Tri hrvatska sela u Moravskoj, razlika je u tome što u frielištofskom rukopisu ona ima četiri kitice, tj. dodana je prva koja se odnosi na Frielištof. Kod Pavličevića, nav. dj., 1994.,211 Herbenov zapis pjesme glasi:



Kad bi nebiv bochtar trubiv,

biv bi si ja nagovoriv

divojčicu lipu, vrilu,

ka se vrši gumbeliju.



Divojčica lipa, čista

ta si hodi kod pavica,

hodi, hodi kod pavica,

a misli, da je kraljica.



Jimav sam ja divojčicu

kako rumenu ružicu,

lipa, vrila kod grlica,

ale felešnoga srca.





Ovim prilogom želio sam upoznati čitatelje s još jednim književnojezičnim spomenikom i to moravskih Hrvata kojih danas ima još u molom broju izvan Moravske. Za filološka bi istraživanja bilo od koristi frielištofski rukopis detaljnije proučiti.



Autor ovoga priloga transkribirao je sve rukopisne frielištofske jačke priredivši ih za tisak.