Das Klingenbacher handschriftliche Fragment

06.07.2010


Referat Nikole Benčića pri prezentaciji knjige   Knjiga stoji: meke korice: 22,–/tvrde korice: 25,–

Ovom knjigom se u misli vraćamo najzad u prva deseljeća našega doseljenja. Ona nam otkriva mali obločić u zburkanu i tajnovitu, morebit pozabljenu i zametenu povijest naše prošlosti. I svejedno kako ponosni smo na našu prosvišćenost i prosvišćenu sadašnjost i kričimo za suvremenimi modeli, zanemarenom prošlosti i traženjem nek čisto novih modelov za svladanje sadašnjosti, rižemo si žilje. Znamo vrlo dobro, da bez čvrstih temeljev nimamo budućnost. Na mizavo i pjeskovito tlo se ne more graditi! – zbog čega doživljavamo našu sadašnjost od bolnoga do čemernoga i strašnoga.

Moram priznati, nenavidan sam austrijskoj mladini, ka bez štentanja zna što su Nibelungeni, Gudrun i gdo je Walther von der Vogelweide. A istotako na ugarskoj strani zna svaki sroćkoš napamet citirati prve rede nadgrobnoga govora: Látjátuk feleim szümtükhel … (Vidite moji bližnji vašimi očima …). To znaju i naši Hrvati ovde i na dugoj strani granice ali sumnjam da znaju hrvatsku „Baščansku ploču“ ili naš prvi pismeni spomenik „Klimpušne mašne knjige“, a bez pretiranja moramo biti veseli ako riči ćirilica i glagoljica ne držu za kakove ružne, špotne riči o ki ne moramo peljati računa.

Uprav zato ide u ovoj knjigi od Katarine Tyran, ona istražuje za tajnimi zagonetkami našega najstarijega jezičnoga spomenika iz 1564. ljeta, iz vrimena kada se naši Hrvati ovde nisu pošteno ni otepili. Kako je to nek bilo? – bez domovine, bez osigurane egzistencije u tudjem kulturnom i jezičnom krugu, zvana toga i s napadi na zadnje utočišće: Crikvu i vjeru. Samo iz takove nesigurnosti ali čvrstoga stanovišća Hrvatov moremo razumiti ta jezični spomenik, napisan ćirilicom i glagoljicom. Ni jedna ni druga tradicija pisanja se nije održala med Gradišćanskimi Hrvati. Zvana toga spomenika imamo još jedan direktni dokaz ćirilice, a to je potpis legendarnoga branitelja grada Kisega Mikulice Jurišića pod jedan izvješćaj cesaru Ferdinandu ljeta 1532. Moremo reći liturgična pravica latinskoga jezika je toliko zbrisala, izbrusila iz pameti spominjanje na staro pisanje, da je prvi izvješćenje o spomeniku 1861. Od Romera Floriša zabilježeno u ugarskoj književnosti kao „srpski“ spomenik, (jer se je ćirilica samo sa srpskim ili ruskim jezikom).

Danas znamo, da je to hrvatska ćirilica, ku zovu bosančicom (a ni to se ne smi jako glasno i odlučno tvrditi). Ta ćirilica je bila proširena osobito od 16. st., u Bosni, Hercegovini, sridnjoj Dalmaciji, u Dubrovniku, sporadično u unutrašnjosti: Krbavi, Pokuplju, Pounju, rijetkokrat u Istri i Primorju, a glagoljicom je pisan veći dio sridnjovjekovnih kanonskih tekstov. A da bi se još dalje fuljala stvar, svećenik Vuković se je potpisao „de Jastrebarska“ i dodao 1561. ljeto, a znamo da je to mjesto blizu Zagreba, a ni datum ne odgovara gornjemu.

Značaj spomenika je u pismu a ne u sadržaju, jer „Oče naš“ molimo i danas, a vazmenu jačku „Kristuš se gori ustal“ jačimo danas, ada je to naša živa vjersko-crikvena tradicija. Puno veći i dramatičniji je kulturološki značaj pisma i sadržaja. Kada je on nastao i zač?

On nam daje indirektno odgovor na pitanje, kada su se Hrvati uselili u Klimpuh. U 1564. (ili 1561.) su oni jur sigurno u Klimpuhu (drugačije toga spomenika ne bi bilo!).

U nimški zapisi, ki su na prvoj korici te Klimpuške latinske mašne knjige (zato more biti hrvatski natpis samo fragment!) se za ljeto 1528. spominje nimškogovoreći farnik. Tragični dogadjaji turksih pohodov 1529. i 1532., kada je okolica Šoprona opustošena i zapis 1536. o svadji o hatarskoj medji izmedju Klimpuha i Cogrštofa je nimško selo bilo još kako tako intaktno. Dakle su se Hrvati uselili med 1536. i 1564. ljetom. Gospodar sela je bio grad Šopron, dakle bi ključ točnoga deseljenja morao biti u šopronski urbari i kronika.

Drugi skriveni problem je, zač su u Klimpuhu vjerniki tribali dopunu hrvatskoga očenaša u latinsku mašnu knjigu i hrvatsku vazmenu jačku, kad je Crikva bila u cijeloj okolici latinska? Razvezanje zagonetke imamo u staroslavenskoj crikvenoj liturgiji, kom su se služili i hrvatski svećeniki glagoljaši, ki su sprohodili svoje vjernike u novu domovinu. Ono ča je nam danas po Drugom vatikanskom koncilu čisto obično, od sebe razumljivo da mašnu liturgiju imamo u narodnom jeziku, je u neki naši seli bilo normalno u 16. st. nakon doseljenja i odlučujuće za daljni opstanak. Klimpuški farnik je držao mašu na hrvatskom jeziku, potvrdjuje to „Oče naš“ ki je zu svakidašnji poznati tekst zapisao i dvi prošnje:

…i unevedi nas u napast,

…I ne vavedi nas v napast,

zbavi nas od neprijazni. Amen.

Otvět. Na izbavi nas od neprijauzni. (Glagolski fragment u Petrogradu, 15. st., ali i drugi spomeniki iz toga vrimena: u Ljubljani,  u Vrbniku, …) 

I ne v-pelyai nafz va skuƒzavanye, nego oƒzlobodi naƒz od zla. (Damšić, 1744. 109/110).

 

Da su neka sela u Šopronskoj i Požonskoj županiji imala poseban privileg staroslavenske bogoslužbe moremo dokazati i iz povijesnih dokumentov i zapisa Kloštarskoga savjeta/tanača, ada nije samo Klimpuh imao staroslavensku bogoslužbu.

Tajnovito je, da se ništ zvana imen svećenikov, ki su se potpisali na zadnjoj korici mašne knjige. To su: Georg Vuković, ki je dodao iz Jastrebarskog i još datum 1561., pak Filipović, ki se špota Vukoviću zbog njegove pjesničke (ne)šikanosti i na kraju glagolita Juraj Živanić, ki se je potpisao kao „pop“, što je bilo karakteristično samo za glagoljaše. U Gradišču se je u narodu održala rič, i po Miloradiću i po Jandriševiću, kao pejorativna, malovridna ili špotna, vulgarna rič. U nimškom jeziku je „Pfaffe“ stoprv od 18. st. pogrdno.

Pitanje je ali, zač u Šopronu nimamo nikakvih boljih dokumentarnih dokazov o dušobrižničkoj opskrbi Klimpuha i Koljnofa, – a za grad Šopron imamo točne kronike?

Morebit neće biti daleko od istine, da je Šopron varoš bio u to vrime zaposlen s pitanjem protestantizma u varošu. Šopron je nimški grad, malobrojni Ugri, ki su isto pristaše protestantizma, potribuju i imaju/dostanu svoja prava, a Hrvati su se ravno urivali u tu situaciju, uz sve to imaju svoje svećenike iz stare domovine, ki tvrdokorno branu svoju staru pravicu služiti Bogu u svojem jeziku.  

 

Hrvati s nekakvim barbarskim ritualom/liturgijom, su katoličanom sumljivi, a protestantom nekakovi sektaši s posebnimi željami, a iz današnjih prilik znamo da ništa nije teže od razbijanja starih, uhodanih navadov i predrasudov. Kašnje su Hrvati nastali najbolji savezniki katoličanske Crikve.

 

Ne moremo procijeniti, koliko vrijedi potvrda iz protestantskih i katoličanskih dokumentov, da su se za Klimpušce i Koljnofce brigili šopronski franjevci?, brez da se navedu imena, ki su to bili. Ako imamo Vukovića, Filipovića i Živanića, zač tribaju onda franjevce iz Šoprona? Je to bilo morebit zbog jurisdikcije? Po dugi ljeti je prvi poznati farnik u Klimpuhu Andrejaš Ilienić u ljetu 1636. Zbog preciziranja istine moramo nepomenuti, da iz ljeta 1592. imamo pismo od šopronskoga nadsvećenika Gregoriusa Glogeliusa doljnjoaustrijskom Kloštarskom savjetu u kom preporučuje da i hrvatske svećenike zamu u normalnu farsku mrižu, u u tzv. „praesentationes“. Znači li to, da su oni bili zvana nje? Ja mislim da da! Nek tako moremo tumačiti nimost šopronskih dokumentov  i strpljivost staroslavenske bogoslužbe zu latinsku. Ilienić mora biti svećenik nove generacije, odgojene u našoj krajini, bez znanja staroslavenskoga obreda, dakle čisti latinaš.

 

Nekamo misliti, da šopronski protestanti nisu kanili zadobiti klimpuške i koljnofske Hrvate za sebe. Već je Weisspriach, ki je ujedno i šopronski kapitan, pozvao Stipana Konzula 1568. ljeta u svoju gospošćinu. U Šopronu su imali protestantske pastore Mihaila Sztáraya (1570.), Gašpara Dragonusa (1576.-82.) i Lukasa Blazenitza (1571.), ki su vrlo dobro vladali hrvatskim jezikom. Sve do kraja stoljeća je vladala tolerantna atmosfera med vjeroispovjedi, situacija u našoj krajini se zaoštrila stoprv po sinodi u Sambotelu (1579.).

 

Dakle: djelo se bavi hrvatskim upisom na zadnjoj korici klimpuškoga latinskoga misala, tiskan u Ostrogonu 1501., a nabavljen od klimpuške fare 1504., jednim malim fragmentom, ki je za Gradišćanske Hrvate morao biti jako važan! – jer je mašna knjiga latinska. Upisi na korica su nimški, hrvatski i latinski; latinicom, ćirilicom i glagoljicom.

 

Neka za nas i danas relevantna pitanja sam kratko jur skicirao, ali djelo Katarine Tyran kani razvezati:

– sadržaj, red po redu,

– paleografiju ćirilice i glagoljice = nauke o pisanju,

– ortografiju = pravopis,

– fonetiku i fonologiju = artikulaciju i nauku o glasi,

– morfologiju = nauka o obliki,

– leksik = riči,

– povijesnu pozadinu,

– spomenik, fragment u crikvenopovijesnom kontekstu,

– književni značaj fragmenta,

– početnu tropismenu tradiciju med Gradišćanskimi Hrvati.

 

Takova i slična kulturnopolitička pitanja kani odgonetnuti mag. Katarina Tyran, (a sličnimi nerješenimi pitanji je puna naša kulturna povijest). Krivo bi bilo misliti, da su tim riješena sva složena pitanja okolo toga spomenika, Katarina Tyran je samo načela to pitanje, a nisam siguran, da ono ima šance na daljnje ili krajnje rješenje zagonetke o početki vjerskoga života, u prvom vrimenu našega doseljenja.

 

Diplomsko djelo, ko je napisala Katarina Tyran na slavistiki 2007., sada je izdao ZIGH u seriji svojih izdanj znanstvenih publikacijov i dao načinjiti prijevod na hrvatski jezik, koga je obavila studentica zagrebačke germanistike Aleksandra Ščukanec. (NB)

 

Bestellen/Naručiti