Vince Kolenhofer, 22.12.2003.
Prvi svitski boj je završen porazom centralnih sil. Narodi Austro-Ugarske su proglasili svoju nezavisnost. Monarhija se je praktično raspala u oktobru 1918.
Mirovni ugovor s Austrijom je potpisan 10. septembra 1919. U dvorcu Saint Germain. Po tom ugovoru su dijeli Austrije pripali Poljskoj, Rusiji, Rumunskoj, Kraljevini SHS, Italiji, a Čehoslslovačka je nastala samostalna država. Austrija je medtim dostala zapadnu Ugarsku. Po ugovoru je Austriji bio zabranjen “Anschluss”, tj. priključenje Nimškoj. Med uvjeti za mir, ki su se predali 2. jula 1919. Austriji, bio je sporazum i o povlačenju nove istočne granice s Ugarskom u kom se odlučivalo o 34 917 ljudi na 4 321 km2 (1). Po sastavu stanovničtva je 74% Nimac, 15% Hrvatov i 9% Ugar.
Ugarska je mogla samo na hipac prepričiti otcipljenje zapadne krajine. Jedan od razlogov je bio, da Austrija nij raspolagala takvom vojnom snagom, ka bi mogla bila izvršiti okupaciju. Ni ugarska vlada se nije kanila tako lako odreći toga teritorija. Poslala je tamo vojsku pod peljanjem baruna Antuna Lehára. Lehárove jedinice su stvorile privrimeni mir, budući da su u medvrimenu došli austrijski agitatori, ki su organizirali narodne skupčine na ki su diozimatelji izražavali, da kanu živiti u sastavu Austrije (2).
Pregovori o predaji su se peljali krez 1920. I 1921. ljeto. Prvi datum za predaju je ustanovljen za 27. august 1921. Ugarske vladine jedinice su počele s povlačenjem ali tada je buknuo tzv. Zapadnougarski ustanak. Jedan dio Hrvatov – većinom na sjeveru, ki su iz političkih razlogov morali emigrirati u Austriju – su bili spremni oružjem potpomagati austrijsku žandarmeriju protiv ugarskih ustanikov (3).
U takovoj kaotičnoj situaciji je i jedna i druga strana bila spremna na kompromis. Ugri su kanili po cijeni zapadne Ugarske obraniti bar Šopron i okolicu, dokle si je Austrija želila referendum u ovoj krajini. Posredovanjem Italije je 13. oktobra 1921. u Veneciji potpisan “protokol” o predaji i Ugarska preuzela odgovornost za mirno rješenje krizne situacije ka je nastala pobunom i obećala da će povući svoje čete sa spomenutoga područja. Zvana toga su se obvezali o konačnom uredjenju granice, a Austrija da će priznati rješenje Vijeća Saveza Narodov, ko će imenovati Austrijsko-ugarsku komisiju za odredjenje granice (=Osztrák-Magyar Határmegállapító Bizottság). (= Grenzbestimmungkommission)
Novostvoreni mir je bio ugrožen aferom u kojoj je kralj Karlo IV. već po drugi put pokusio zauzeti ugarsko prijestolje. U ovoj aferi su protestirale Čehoslovacka i Jugoslavija, ke zemlje su već u protuliću (pri prvom pokusu) sastavile notu velesilam u kojoj su se zagrozile, da će okupirati zapadnougarski teritorij i prepričiti restauraciju. Na savjet velesil je grožnja u protuliću ostala u ladici, ali sada su se Beograd i Prag javili ponovno istimi potribovanji. Četire glavne sile su ali jednoglasno odbile potribovanja, stvaranje “koridora” nije bio u njevom interesu (4).
Po ovoj maloj pački se pažnja posvetila ostvarenju šopronskoga referenduma, ki je naznačen u prvom dijelu Venecijskoga Protokola. Referendum je priredjen 14. decembra 1921. u samom Šopronu, a dva dane kašnje u okolišni seli. Austrija je poduzela sve, da bi se referendum odgodio na kašnji termin. Glasovalo je 90% od onih, ki su imali pravo glasa: 65% za Ugarsku, a 35% za Austriju.
U Koljnofu je 70% glasov dobila Ugarska. Ovde su Hrvati pri ulasku i izlasku u odibirački lokal izjavili, da će odnosno su glasovali za Ugarsku. Budući da je glasovanje bilo tajno, moralo se ovako zničiti čuda glasov (5).
Svoju osnivačku sjednicu je Austro-ugarska komisija za odredjenje granice, u kojoj su bili zastupani još Engleska, Francuska, Italija i Japan, održale u Gracu 27. jula 1921. Ali konkretnoga djelovanja je došlo nek nekoliko misec kašnje. Uzrok za to je bio ustanak u zapadnougarskoj pokrajini. Prema uputi Vijeća Veleposlanikov, promjene pri povlačenju granice nisu mogle imati takovo značenje, da bi se glavna linija granice – opisana u mirovnom ugovoru – stavila bila u pitanje (6).
Važan korak u odredjivanju granice je bio saslušavanje stanovničtva. O nacionalnom podilenju stanovničtva ove pokrajine je već bilo govora. Očekivalo se je, da će Ugri biti za Ugarsku a Nimci za Austriju. Za pridobivanje ljudi je svaka država pomoću svojih agitatorov dala puno obećanj. Npr. Austrija je obećala podiljenje nekih posjedov, manje porcije, željeznicu za dolinu Pinke, kot i za sridnje Gradišće željeznicu do Šoprona i Kisega.
Na teritoriju, ki su potribovali Ugri za sebe, živili su u velikom broju i Hrvati. Tijekom saslušavanja stanovničtva se je ispostavilo, da veliki dio ovih općin kani ostati u Ugarskoj. Med Hrvati su i prlje postojali organizirani pokreti, ki su propagirali pripadanje Ugarskoj. Bilo je i takovih, ki su pomišljali na oružani otpor.
More se spomenuti već primjerov. 26. augusta 1921. je Koloman Tomšić, učitelj iz Mučindrofa poslao pismo guverneru (=Kormánybiztos) Zapadne Ugarske u kom napomene, da se Hrvati boju Austrijancev, posebno bečanskih socijalistov i toga, da će Hrvati u Austriji izgubiti svoj maternji jezik. Po njegovom projektu bi tribalo mobilizirati to protivaustrijsko raspoloženje i pozvati te hrvatske opoćine, ki je već od 70, na otpor (7). Ov plan je ostao u ladici, ar ugarska vlada nije poslala oružje, a ni to se ne zna, da bi se Hrvati bar kade oružano bili suprotstavili. (napomena: Tomšićevo pismo je otiskanu u Kalendaru Gradišće za 2004. ljetu. Članak se more pogledati prik linka na desnoj stranici.)
Stinjački farnik Petar Jandrišević je poslao više pisam predsjedniku ugarske vlade, kot i španu Željezanske županije. On predstavlja sebe kot povjerenika zapadnougarskih Hrvatov. Zaistinu su farniki Željezanske županije izabrali Jandriševića za svojega povjerenika. On je sudjelovao 20. septembra 1920. u Šopronu na sastanku u vezi sa stvaranjem kulturne zajednice Hrvatov u zapadnoj Ugarskoj. Na tom sastanku se je govorilo i o politiki i zastupničtvo Hrvatov iz županijov Mošon, Šopron i Vaš povjerilo Petru Jandriševiću. U oktobru 1920. je on predao predsjedniku ugarske vlade svoje pismo u kojem nabraja detailirano zahtjeve Hrvatov i iznese svoje mišljenje, da se vlada – nasuprot Nimac u Ugarskoj, ki djelaju na otcipljenju – more zaufano oslanjati na Hrvate. U ekonomski pitanji predlaže stvaranje industrijskih poduzeć, što bi prepričilo odlivanje hrvatske djelatne snage u Austriju i “prisvajanje austrijskoga duha”. Od političkih potribovanj je na prvom mjestu, da se ne ukine Ministarstvo za nacionalne manjine i da vlada ispuni svoje ranije obećanje, da će stvoriti zakon za manjine, pak da te Hrvati dobiti svojega zastupnika u parlamentu. U svakom okružnom notarijatu neka bar pomoćni noter/bilježnik zna hrvatski, a u poslovanju neka se uz zapise priloži i primjerak na hrvatskom jeziku. Na ovi zahtjevi je špan Željezanske županije zabilježio, da to nisu zahtjevi većine Hrvatov, i da bi se većina ljudi zadovoljila i skromnjimi potribovanji (8).
Ni Hrvati nisu bili u potpunosti složni. Naime Hrvati na sjeveru životnoga prostora zapadne Ugarske su tendirali u Austriju, ar su mnogi bili zaposleni u Beču. U neki seli je i do 50% djelatnoga stanovničtva poslovalo u industriji i obrtničtvu, i djelači su se bojali, da će zbog nove granice izgubiti svoja djelatna mjesta. Med njimi je jača bila asimilacija. Za Ugarsku su bili Hrvati sridnjega i južnoga dijela prostora. To su bili većinom seljaki i orijentirali se svojimi produkti na bližnje varoše, npr. Šopron, Sambotel, Kiseg i tako bili gospodarstveno povezani s njimi (9).
Delegacije su se već ranije složile, da zbog izjašnjenja pred komisijom za povlaćenje granice se nigdor ne smi proganjati. Medtim ima dokazov za to, da se nijedna strana nije toga strogo držala. Ali more se reći i to, da zbog toga, što je većina općin u ki se je ispitivalo stanovničtvo ležalo u Austriji, i zato pretežni dio prekršajev bio u tom dijelu krajine (10). Npr. Ulovili su Djulu Kausa, advokata iz Čembe, otpustili učitelja Jánosa Németha u Petrovom Selu, zatvorili nardanskoga farnika Jožefa Kuntara (11).
Na prijedlog Komisije za povlačanje granice je Vijeće saveza Narodov 17. septembra 1922. doneslo odluku, po koj su Ugarskoj pripale općine Ratištof, Rendek, Velika i Mala Narda, Gornji i Dolnji Čatar, Ugarski i Nimški Keresteš, Hrvatske Šice i Pornova. Općinu Lovászad/Luising, ka je po Saint Germainskom/Trijanonskom mirovnim ugovoru pripala Ugarskoj, pripojili su Austriji. Ovakovom odlukom nijedna strana nije bila zadovoljna. Med ostalom nisu vraćena Ugarskoj izrazito ugarsko orijentirana sela, Petrovo Selo i Plajgor, a Austriji je zadao problem održavanje prometa okolo Kisega. Tako je 22. novembra sklopljen ugovor o izminjenju. Ugarska se je odrekla Rendeka/Liebinga i Ratištofa, ke su bile nimške općine, a Austrija je predala hrvatska sela Petrovo selo i Plajgor Ugarskoj (12). Predaja sel u dolini Pinke je sprovedena 10. januara 1923., Plajgora 8. marca 1923., a dan kašnje Petrovog Sela.
Pri ovi dogadjaji se postavlja pitanje, zač je privrženost Ugarskoj bila tako velika? Od vraćenih deset sel su tri bila nimška a sedam hrvatska. Od gospodarstvenoga pitanja se mora zeti u obzir više gledišćev. U tom vrimenu si mnogi nisu mogli zamisliti, da će se austrijsko gospodarstvo ojačati gubitničkom boju. Nije bilo ni jasno, da li će ona ostati samostalna ili će se priključiti Nimškoj. Gospodarski centar doline Pinke je bio Sambotel. Tržnica u tom varošu je bio centar okolišnomu stanovničtvu. Vrlo dobar zaslužak je dalo i šmugljanje životinj i tega s toga područja u Austriju. S gledišća prometa su stanovniki Narde i Čatara bili na Ugri u boljem položaju, željeznicom su brzo mogli dojti do Sambotela. Željeznica u dolini Pinke na austrijskoj strani je ostala samo obećanje. Po sastavu stanovničtva je odgovor isto vrlo složen. Razumljiva je odluka o granici na onom području kade je stanovničtvo bilo ugarsko. Na odluku Hrvatov su uz gore navedene gospodarstvene razloge uticali i drugi faktori. Pred 400 ljeti su se Hrvati doselili u zapadnu Ugarsku i njev broj je po službeni podatki u onu dob iznašao oko 45 000, a prema popisu Martina Meršića st. i kolega svećenika bilo ih je u to vrijeme oko 70 000. I uspjelo im je kroz stoljeća dugo očuvati si jezik, narodnu kulturu i identitet.
U Ugarskoj su škole većinom bile u ruki Crikve, dokle su austrijske bile pod državnim nadzorom. Svećeniki, ki su bili za Ugarsku, su većinom dostali svoju izobrazbu u ugarski škola i tako su se bojali izgubljenja crikvenoga nadzora i pojačanoga ponimčarenja. Ugri su po zgubitničkom boju peljali popustljivu manjinsku politiku i tako su Nimci dobili 1919. ljeta u zapadnoj Ugarskoj jezičnu i kulturnu autonomiju. (Istina samo na kratko vrime) (13).
Kot rezultat ovih dogadjajev su se počeli organizirati i Hrvati. 28. aprila 1921. su u Šopronu osnovali Kulturnu društvo Hrvatov Mošonske, Šopronske i Željezanske županije. Nikoliko misec kašnje su se u ime ovoga udruženja obratili memorandumom Šopronskoj Generalskoj Komisiji (Tábornoki Bizottság). U ovom memorandumu su ponovno potvrdili želju, da kanu ostati u sklopu ugarske države. Sloj intelektualcev je vidio opasnost u priključenju Austriji, ar su bili mišljenja, da ćedu se Hrvati izgubiti u germanskom morju (14).
Med naselji s organskimi vezami prik novopovličene granice, a sada umjetno razdvojeni, su još dugo postojale aktivne veze, budući da nije bilo teško projti prik granice. Po drugom svitskom boju su se ove veze prekinule. Pričinjavalo se je, da su se ljudi jedan od drugoga čisto otudjili. Samo po zrušenju željeznoga zastora (1989) su se veze obnovile, povezali prekinuti niti i zbudilo ufanje, da će ov prostor ponovo nastati jedinstven, skupni gospodarstveni, kulturni i duhovni prostor Hrvatov, Nimac i Ugrov i će živiti jedan uz drugoga, jedan s drugim u miru i zadovoljstvu u dobrobiti ove krajine.
BILJEŠKE
1. Soós Katalin: Burgenland az európai politikában 1918-21. Budapest 1971.
2. Ormos Mária: Civitas Fidelissima. Népszavazás Sopronban. Győr 1990, 38-39.
3. Schlag Gerald: Gradišćanski Hrvati od 1918. do 1945. Godine, in: Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb 1995, 155-198.
4. Ormos Mária: Soha, amíg élek! Az utolsó koronás Habsburg puccskísérletei 1921-ben, Pécs 1990, 75-77, 134-139.
5. Magyar Nyugat, 1921. dec. 17.
6. Zsiga Tibor: Communitas Fidelissima Szentpéterfa. A magyar-osztrák határmegállapítás 1922/23, Szombathely 1993, 41.
7. Vas Megyei Levéltár Szombathely (Vam L.), Nyugat-magyarországi Kormánybiztos vegyes iratok/1921.
8. Vam L., Főispán elnöki iratok 23/1921. Meršić, Martin st.: Spominki, uredili: Nikola Benčić, Jurica Čenar. Željezno 1993. 304., 315.
9. Schlag: nav. dj. 155-156.
10. Vam L., Főispán általános iratok 126/1922.
11. Kolnhofer Vince: Az osztrák-magyar határkijelölés Vas megyében 1922/23. és a nyugat-magyarországi horvátok, Szakdolgozat, JPTE BTK Pécs 1994, 17-19.
12. Kolnhofer Vince: Az 1922. évi osztrák-magyar határcsere egyezmény és következményei in: Kutatási füzetek 4, Pécs 1998, 16-32.
13. Schlag: nav. dj. 163.
14. Meršić st.: nav. dj. 306-32
