UZ 25. OBLJETNICU GHR 1 (23.11.2008.)

04.06.2010

Mijo Lončarić

(Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik)

Govor pri svečevanju |Željezno/Trajštof 18/IX/08|


Veoma mi je drago i počašćen sam što mogu reći nekoliko riječi ovom prilikom, koji je i svečanost, s jedne strane, i radno zasjedanje, s druge strane. Pozdravljam skup i u ime Instituta, ravnateljice dr. Dunje Brozović Rončević, i u ime Odjela za dijalektologije u Institut na čijem sam čelu.

Žao mi je što ovdje nema i zaslužnijih Hrvaćana od mene za djelo koje slavimo i koje se ovdje analizira. Akademik Božidar Finka, koji je bio voditelj projekta izrade Rječnika s hrvatske strane, ostavio nas je, dr. Antun Šojat, znanstveni savjetnik i član suradnik HAZU, prvi do njega, koji je s njim bio u uredništvu, bolestan je, a nema ni dr. Marije Znika, koja im je bila pri ruci kao tajnica i sudjelovala u svim zbivanjima, izradi Rječnika kao autor, zajedničkim zasjedanjima. Oni vas najsrdačnije pozdravljaju i žele da se djelo na kojem su dugo godina radili i dalje nastavlja i usavršava. Drago mi je što sam mogao malo doprinijeti na izradi Rječnika, kao i na drugim istraživanjima jezika Gradišćanskih Hrvata, kao i jezika drugih Hrvata tzv. Stare dijaspore (drugdje samo dijalektološka istraživanja – u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, ne u Italiji – mnogo toga uz pomoć gradišćanskih i austrijske vlasti). Na žalost – ne onoliko koliko sam htio i obećao i koliko je trebalo. Možda još nešto uradim i vratim svoje dugove.

Dopustite mi da na početku zlorabim vaše vrijeme – naime želim, kao što to jest kod starijih ljudi, reći nešto o svojem prvom susretu s gradišćanskimn Hrvatima i njihovim jeziku – bio sam dječak u gimnaziji, koja je počinjala nakon 4 razreda osnovne škole – u našoj kući nije bilo struje – nego sam išao slušati radio k susjedima, i tamo sam, mislim u 6 sati navečer utorkom obično slušao emisiju Radio-Zagreba «Od utuorka do utuorka».

Isto tako, podsjećam se na listopad 1991. godine kada je II. dio Rječnika, priređivan u Zagrebu, bio u prijelomu, a zgrada u Visokoj gdje se nalazilo računalo u kojem je bio rječnik pogođena je raketom. Srećom, računalo nije stradalo, a Rječnik je bio pohranjen i još na dva druga mjesta.

Sve ono što sam ja htio reći već je ovdje rečeno, na ovaj ili onaj način, zato ću ponavljati neke stvari, ali moram koko bih iznio svoje gledište. U početku bilo je zamišljeno, planirano da Rječnik uz ova dva objavljena dijela, s njemačkom i gradišćanskohrvatkom natuknicom na prvom mjestu ima i treći dio gdje bi na prvom mjestu bio hrvatski – hrvaćanski književni jezik. Od toga se odustastalo (kao i od toga da se djelo Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata.[1] objavi na drugom jeziku). Sigurno su za to postojali razlozi I ne bih se na tome zadržavao. U skladu s tim, ne bih se osvrtao ni na društvenu situaciju s gradišćansko-hrvatskim književnim jezikom. (Spomenuo bih samo toliko da treba poći od kuće i vrtića te javnih medija, radija i televizije. Praktična rješenja iziskuju posebna razmatranja, brigu i pomoć.)

Zbog kratkoće vremena ne bio ovdje govorio ni o organizacijskoj i tehničkoj strani ispisa građe, iz djela koja je Institutu (pa Zavodu) u Zagrebu dala gradišćanska strana i obradi građe, tj. samoj izradi, «pisanju» Rječnika. (iako je to za ovaj okrugli stol bila također moja zadaća). No po uobičajenoj praksi, o kojoj govore iskusni leksikografi i teoretičari leksikografije rad je ukupno trajao dulje nego se predviđalo. Gledao bih u budućnost i iznio bih svoje mišljenje o pitanju «A što sada, što dalje?».

Osvrnut ću se u tom na dva autora i na dva rada koja su se bavila objavljenim dijelovima Rječnika i u svjetlu kasnijih događaja, upravo s obzirom na Pravni rječnik gradišćanskohrvatskoga jezika, Rudolfa Tomšića I gramatike, manje Berlakovićeve I velike (plave). Autori su Nikola Benčić I Božidar Finka, a radovi Građa i nedostaci gradišćanskohrvatskoga rječnika (Filologija 1998) I . Gradišćanskohrvatska jezična kodifikacija u Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskom rječniku, (Gradišćanski Hrvati 1533-1983, Zagreb 1984).

Iako se Finkina zapažanja o specifičnostima I nedosljednostima – fonološkima I morfološkima – odnose samo na prvi dio, a u drugom je dijelu to uglavnom razriješeno, neke pojedinosti dobro je utvrditi. Finka je izdvojio i naveo desetak pojedinosti. Pogledat ćemo kako su neke od njih riješene u II. Svesku.

Kako je jat najsloženije pitanje, što bi zahtijevalo da se samo o njemu posebno govori, ovdje ću ga zaobići. Zanimljivo je da ga je i Finka stavio tek na 3. mjesto.

a) Finka počinje sa skupom čr-. U I. svesku redovno je čr-, a samo je crta s. V. Strich samo sa cr-. U II. Svesku ostalo dosljedno je čr-, samo je dubleta kod crta / črta, dakle i črtica / crtica, ali je samo crtati, crtanje, crtač.

b) U I. sv. > Kod prijedloga v // va i sufiksa v-/f- // va, bilo je za in v // va , u, ali je u na prvom mjestu. U skladu s u obradi drugih natuknica navodi se u + A, npr. s.v. hineinstellen. Kod prefiksa v- // va-, #- i u-, npr. važgati i upaliti za entzünden, samo vkaniti za betrügen, unuk // nukić za Enkel. upametzeti. Finka navodi i vlići, vući ali je tu drugo, tj. drukčiji je korijen. U II. Sv. > prijedlog va i u, ali ja članak kod u dvostruko veći. Također većina je riječi, upravo glagola sa u- > vadne, vajedno, vaganjati – vagnati, važgati, s uputom na užgati i upaliti i obratno. Ima vući, vlići.

Slično je, ali zapravo obratno, sa dj (=đ) i j od d’ (dj) . Većinom su likovi sa j, dakle prema osnovnome čakavskome, samo, npr. preja, graja, dok se meja ne obrađuje, u abecedi je, ali se upućuje kao jedino dobro na medja.

Uzeo sam tri karakteristična slučaja, gdje su postupci različiti. Finka objašnjava zašto je to tako u I. sv. a to uglavnom i za II. Htio bih reći drugu, teoretsku stvar. Je li to dobro i prihvatljivo. Prvo, takvi postupci odgovaraju više-manje stanju u jeziku. Drugo, i izgrađeniji književni jezici, standariziran u višoj mjeri i kodificirani imaju više ili manje takvih primjera. Sada je to u hkj zbog stanja sa pravopisom upravo komično, tj. brojne su dublete u pravopisu. Međutim, pravopis je išao na propisivanje, ili bar preporuku i rješenja koja nisu pravopisna, npr. strelica, bregovi – strjelica, brjegovi. No bilo je dubleta i prije u hkj, npr. DL pripovijetki // pripovijeci, dići, crći – dignuti, crknuti, veče – večer, zakapati – zakopavati. Ima toga i u njemačkom jeziku, npr. dem Tisch(e), Haus(e). Naravno, različiti likovi imaju ili mogu imati različite stilističke vrijednosti.
Prema tome, dublete su ne samo poznate nego i legitimne u književnom jeziku.

Što s akcentom? Ako je i kako normiran u Gramatici, tako bi u načelu trebalo i u Rječniku. Kažem “u načelu”, jer ako se utvrdi da su neka druga rješenja bolja, onda se svakako ona, eventualno uz prijašnja, mogu primijeniti.
Benčić je kao glavne nedostatke rječnika, sada oba, naveo restriktivnost, i to dvije vrste:
1.«Za građu su se uzimali samo stvarno potvrđeni oblici, što znači da nisu dosljedno obrađene sve gramatičke vrste i norme u rječniku. Čega u usmenoj ili pismenoj građi nije bilo, to se jednostavno preskočilo. Prevelika je bila bojazan i strogo susdržavanje da se ne dade jezični podatak koji nije bio potvrđen u svakodnevnom govoru.


2. «S druge je strane restriktivnost u tome što se za najnovije životne potrebe nisu mogle u dovoljnoj brzini i kreativnošću stvarati nove riječi, zbog čega su se iz drugih jezika preuzimali doslovni leksemi koji nikako nisu bili u suglasnosti s hrvatskim jezikom.»

Citirat ću i zaključak, s kojim se također slažem: «Potpuno je jasno da je gradišćanskohrvatski rječnik u dva sveska 1982. i 1991. bio uza sve nedostatke velik uspjeh gradišćanskohrvatske leksikografije (… …). Danas, nakon višegodišnje praktične primjene rječnika znamo koliko ima nedostataka i da bi novoredigirano, popravljeno izadnje bilo hitna potreba kako bismo barem donekle zadovoljili potrebe novoga, na sve strane otvorenoga pluralističkoga društva.»

Što se tiče prve restrikcije jasan je Benčićev stav, iako on to izrijekom ne kaže, tj. potrebno je u rječniku imati sve ono što postoji u jeziku, makar nije potvrđeno u pismu ni pri ispitivanju na terenu, ali postoji jer se njime služe govornici toga jezika. To je davno u hrvatskoj leksikografiji uočeno i rješavano, i to u Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, tj. kada nije bilo pisane potvrde u građi, niti iz djela, niti od prinosnika, a obrađivač je znao da riječ ili oblik postoji unosio je to u Rječnik uz npomenu «u naše vrijeme». Neke su od tih pojedinosti riješene u Gramatici.

Za drugu rekstrikciju mislim da se nameće rješenje – treba se poslužiti hrvatskim književnim jezikom – južnim, “hrvaćanskim”. To bi onda bilo i u skladu, ako dobro procjenjujem situaciju, i s prevladavajućom jezičnom politikom u Gradišću ..[2]

Kako znamo, oba sveska imaju po oko 25.000 natuknica, međutim, drugi je za 200 stranica veći (vidljiva veća debljina sveska ne znači automatski puno). Već i to govori o načinu obrade, koji je u II. Bogatiji. Zato mislim da bi najprije trebalo doraditi, proširiti i objaviti «Nimški» rječnik. To i zato, ili u prvom redu zato, jer civilizacijskim pomacima (koji ne moraju uvijek biti i napredak) u svakodnevu životu se GH susreću s novim predmetima i pojmovima, koje uglavnom znaju imenovati na njemačkom jeziku. Tu problematiku sada rješava Jezična komisija, ali njezina rješenja i druge pojedinosti treba ipak staviti u jednu jedinstvenu knjigu. I dalje ćemo i mi u Hrvatskoj pomoći koliko možemo, kao i kod izrade Gramatike. (I Sam sam skromno sudjelovao – prijedlogom za financiranje, a zajedno s kolegicom Znikom na izradi uputa za ispis građe, a u «pisanju» gramatike pridružila nam se i Sanja Vulić.)

Sada imamo i pravni rječnik (koji obuhvaća i upravni leksik), međutim, nisam dovoljno upoznat što je s gospodarstvenim leksikom, jer je 10 godina bio završen rječnik koji je obuhvaćao i njega, ili je u pravnom obuhvaćena i ta problematika.

Pitanje je da li u opći rječnik treba uključiti i taj leksik. U razvijenim književnim jezicima izrađuju se posebni rječnici za pojedine struke, područja tehnike i znanosti. U gradišćanskohrvatskom slučaju imao bi opravdanje i drukčiji postupak, tj. da se pravni, upravni i ekonomski leksik uključi i u opći rječnik. Prvo, većim ili manjim dijelom je već bio uključen, a drugo sve bi se imalo na jednom mjestu. Pitanje je samo ne bi li bio prevelik.

Zaključno bih rekao da bi trebalo što prije početi s radom na doradi I. sveska. A kao dijalektolog dodao bih želju bih da se obave i istraživanja narodnih govora, ona koja su ovdje već prije planirana, ali nisu ostvarena.


Podrubak:
[1] Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata / [glavni urednik Ivan Kampuš]. – Zagreb |^|

[2] Ovdje se ne bavim posebno vrlo važnim pitanjem književnoga jezika dijela naroda u dijaspori, tj. stvaranjem i ostajanjem uz posebni književni idiom – ovdje gradišćanskohrvatski – ili preuzimanjem književnoga jezika naroda u matičnoj zemlji. To je opet posebno pitanje i treba ga tako rješavati. Spomenut ču samo da je vrlo specifičan slučaj gradišćanskih Hrvata i njihova književnoga jezika među dijasporama u Europi, tj. da nisu preuzeli književni jezik naroda u matičnoj zemlji. Bilo je više pokušaja, o čemu se ovdje govorilo, naravno moguć je i novi. Težnja za približavanjem standardu naroda u matičnoj zemlji, koja se vidi i u Gramatici i u književnom stvaralaštvu i u publicistici, javnim medijima, možda najviše obećava. . |^|

Literatura
1995.
(Biblioteka Posebna izdanja / Globus)
Benčić, Nikola. Građa i nedostaci gradišćanskohrvatskoga rječnika / Nikola Benčić. // Filologija : časopis Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Knj. 30/31(1998) / glavni i odgovorni urednik Rudolf Filipović

1984.
Gradišćanskohrvatska jezična kodifikacija u Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskom rječniku, Gradišćanski Hrvati 1533-1983, Zagreb, 109-119.

Pravni rječnik gradišćanskohrvatskoga jezika, Rudolf Tomšić