Dr. Ludvig Kuzmić
Stoprv 18. stoljeće stoji kod nas Gradišćanskih Hrvatov štampanjem različnih vjerskih knjig u znaku neprekidne književne produkcije. Uz nabožne tiske ostaju malo na strani svi neknjiževni teksti, odnosno teksti izvan crikvene literarne tradicije. A uprav u ovi pismeni zviranjki je direktnim načinom dokumentirano stanje društvenopolitičkoga života u vezi s ondašnjim živim narodnim jezikom. Govor je o spisi iz pravnoga, upravnoga, gospodarstvenoga ili jednostavno iz ličnoga područja – pretežno u rukopisnom obliku. László Hadrovics je bio prvi, ki je istaknuo značenje takovih neknjiževnih dokumentov. U svojoj velikoj studiji o pismenosti i jeziku Gradišćanskih Hrvatov u 18. stoljeću je uključio i dva pravne rukopisne primjere: „Sudski protokol iz Velikoga Borištofa (1625) i „Pravila židanske i prisičke gore (1769)(Hadrovics 1974: 24-25, 32, 496-499, 514-522). Izvrsnu sintezu prvih i upravnih spisov s brojnimi primjeri smo pak dobili iz pera Nikole Benčića (Benčić 1998: 125-140). A lip primjer iz područja seoskih kronikov je izdao u novijem vrimenu Znanstveni instutut (Prickler/Vlasits 2001).
Ča je velika rijetkost i ča nam do sada fali su štampani neknjiževni dokumenti na gradišćanskohrvatskom jeziku iz 18. stoljeća! Zato je vridno, da se predstavi barem u glavni crta slijedeći dokument, koga je povjesničar Feliks Tobler „skopao“ u Pešti u Arhivu knezov Esterházy (EAB, Rep. 75, Fasz. M). Naslov iznad teksta glasi: „TABLICZA Va koj Nauk Sztoy, kako ſze laglye, ter haſzno-/ vitye Konyi plodit moraju po Orſzagu, ino kakovi Paſz-/ tuhi ſze ymaju puſchat ſzakorjacskim Kobilam. Che pak/ ſzaki mérkat.“
„Tabliczu“, ku je našao u peštanskom arhivu F. Tobler i na neki drugi jeziki, bi u bibliotekarstvu stavili u kategoriju višestranih letkov (Toblčer 1985)! Službeni spis poučnoga sadržaja iz poljodjestva, točno rečeno iz konjogojstva, je tiskan negde oko sredine druge polovine 18. stoljeća (okolo 1770-1780) i ima 6 nepaginiranih stran većega formata (28 X 18). U 10 točka se razlaže, kako je potribno zahajati pri oplodjivanju konji. Numerirane su pomoću uobičajenih latinskih kratic (1mo, 2do, 3tio, itd.), a opseg pojedinih točak siže od skoro jedne cijele strani do samo jedne jedine rečenice.
Seljakom se tanači, kada je kobila pripravna za parenje, kada pastuh; kako izviditi najbolji hipac odganjanja; kada počinje ciklus parenja; kakovim kobilam i koliko puti se imaju pastuhi peljat kobilam i kakovim načinom; ča i koliko im se triba krmiti, koliko napajati; kako se tribaju držati u štali; ča se more djelati ako su pastuhi „leni“, kakov lijek dostaju; nač paziti u različni starosni doba, itd.
Dva kratki primjeri iz spisa:
12mo.
Paſztuhi, ki ſzu léni ſzkakat, onakovi ſze moraju polag kobile ſzimo tamo pelyat, ter ako ſze niti onda nebi va nyém zlocha vidila, oda ſze mora kadagod knyoj dopuſchat, da ſze ſz-trubczem dotikali bubu [!], kakogod ſze pak Paſztuh vidil bude pripravan, onda ſze velyen Knyoj najzat pelyat more.
Ili još kraći:
17mo.
Nijedna Kobila neka ſze ne pélya k-pujanyu kaje na zadnye noge podkovana.
Osobine grafije: c = cz; č = cs; ć = ch; dj = j; h = ch, h; i = i, y, j, ij; lj = ly; nj = ny; ŗ = er; s = ſz, ſ, z; š = ſſ, ſ, s, ſs, ſz; v = v, u; ž = ſ.
Pisanjem velike početne slove su u cijelom dokumentu istaknute riči Kobila i Paſztuh.
Pisac Tablicze se naslanja velikim dijelom na kajkavski način pisanja, kot ga poznamo iz 18. stoljeća početo od Horvaczkoga evangyelya (1732) i Valentićevih evandjelskih knjig (1741). Samo neke slove se malo razlikuju!
Iz pogleda fonetike nabrojiti ćemo samo neke osebujnosti: zanimljivo je dosljedno hasnovanje akuta, a to samo na vokalu e. Akut ne stoji u funkciji akcenta, nego u znaku dugoga – velikim dijelom diftongiranoga vokala.
Refleks praslavenskoga *d‘ je svenek j: urejena (19), dohaja (19)); dobro se razlikuje č i ć: csiſztocha (20), ſchiſchena (19); vokalno ŗ ima redovito popratni vokal e (er): ſzkerb (19), terbuh (19), pervom (13), ſz-ferſona (19); završno –l u participu perfekt redovito prelazi na –u, realizirano slovom –v: nahajav (9), pomiſsav (2), ſztav (6); h ostaje u svi pozicija: hrane (20), polahki (2), Paſztuh (3).
Kod morfologije u prvom redu pada u oči završetak na –u kod imenic ženskoga roda vrsti –a i vrsti –i u instr. sg.: z-ovakovu paszku (2), zi ſzlamu (19), ſzkakovu maſchu (16), z veliku haſznu(5).
Mjesni govor pisca preudara na primjeru kardinalnoga broja po nimškom pretkipu: pétdvaiſet (7).
Leksičko blago neknjiževnih tekstov je do sada malo istraženo, odnosno neopaženo i potpuno zanemareno! Upozoravam samo na Nyomárkajev dotični jezičnopovijesni rječnik (Nyomárkay 1996).
Na temelju leksike se vidi, da je pisac poznavao dobro našu pismenost baroka: priproſzt (13), zocsi (14), malyahne (9), zadoſzta (20), ſzudenye (19), a kod nekih riči ostaje pitanje, da li nisu posudjenice, ili uopće kovanice samoga pisca: Kazanye (7), Ulye mondlyinovo (14), zakrivaliſche (5), ſz-pivni kvaſznicz (19), lekarſztvo (18), ſzpervine (14).
Brojni primjeri kažu na nimšku jezičnu podlogu: ſzkerb noſzit (19), merkat (20), gviſno (9), ali gor ne (15), paſzku ijmat (9), paſzka noſzit (15), faleſno( 13), ſzam Razum govori (9).
Fali ona jezična okretnost i glatkoća, ku poznamo iz nabožne literature ondašnjega vrimena! Jednoč to leži na samoj naravi, na vrsti takovoga teksta. Drugič na direktnom i strogom načinu prevadjanja, u ovom slučaju iz nimškoga originala. Postavlja se pak pitanje, gdo je sastavio, odnosno prevodio hrvatski tekst? Morebit neki naš učitelj! Ali triba zeti u obzir i nekoga od naših farnikov, ki su uz dušnobrižničtvo peljali i svoje seljačtvo. Odakle je bio pisac? Istaknuo sam samo neke jezične karakteristike teksta i jur po toj rudimentarnoj analizi se more sa sigurnošću zaključiti, da potiče pisac TABLICZE iz sjevernoga Gradišća! Glavni cilj kratkoga članka je jasan: dokumentirati veliku rijetkost naše štampane riči iz 18. stoljeća – do sada najstarijega poznatoga dokaza gradišćanskohrvatskoga službenoga jezikla!
Bibliografija
BENČIĆ, Nikola, 1998, Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921. Zagreb (Prinosi za povijest književnosti u Hrvata. Autori i djela, knjiga VII.)
HADROVICS, László, 1974, Schrifttum und Sprache der Burgenländischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften.
PRICKLER/VLASITS, 2001, Uzlopska gmajska knjiga. Das Osliper Gemeinde- und Denkbuch 1641-1732, bearb. von Harald Prickler und Josef Vlasits (Biblioteka pretiskov i prepisov. Knjiga 3.). Eisenstadt/Željezno: ZIGH.
NEWEKLOWSKY, Gerhard, 1998, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete. Wien (Österreichische Akademie der Wissenschaften, Schriften der Balkankommission, Ling. Abt. 25).
NYOMARKÁY, István, 1996, Sprachhistorisches Wörterbuch des Burgenlandkroatischen. Eisenstadt: Znanstveni inst. Gradišćanskih Hrvatov.
TOBLER, Feliks, 1985, Gradišćanskohrvatski letki, u: Novine i časopisi Gradošćanskih Hrvatov. Željezno: Knjiga XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva, 59-63.
Ludvig Kuzmić
