Proza u gradišćanskih Hrvata

“Svaka hrvatska riječ utječe na očuvanje narodne manjinske svijesti”

Krležina konstatacija da “očima književnosti narod sebe gleda kroz vjekove” primjenjiva je i na Gradišćanske Hrvate. Oni su s vremenom oblikovali vlastitu duhovnu i kulturnu tradiciju. Svaka njihova izgovorena ili napisana hrvatska riječ utječe na očuvanje narodne manjinske svijesti. Hrvatski su pisci u Gradišću svom potištenom narodu nastojali pružiti blagu utjehu u pobožnim pričama, štoricama i povidajkama, da u njima hrabre, poučavaju, jačaju i upozoravaju, apelirajući uvijek na njegov nacionalni ponos i potičući ga na poštivanje vlastitoga jezika.

“Ne možemo primijeniti ista mjerila”

 

Sasvim je razumljivo, da za književnost hrvatske manjine u Gradišću ne možemo primijeniti ona mjerila, koja vrijede za većinski narod u staroj domovini. Ne radi se ovdje samo o drugačijim društvenopovijesnim i zemljopisnim datostima, nego i o različitim sustavima mišljenja, horizontima očekivanja i ukusima čitateljske javnosti. Pisati u gradišćanskom selu i za gradišćansko selo nije isto što i pisati u Hrvatskoj, gdje postoje i gradovi s bogatom tradicijom izdavaštva i literarnog stvaralaštva.

Želja za sveukupnom valorizacijom književnog stvaralaštva

 

Zbog izuzetne osjetljivosti domaće gradišćanske sredine, književna i znanstvena kritika nije mogla uhvatiti jačega korijena. Sve se uvijek odigravalo u istom krugu ljudi, u maloj i relativno zatvorenoj duhovnoj sredini, gdje se svi previše dobro poznaju. U takvom ozračju postoji uglavnom afirmativna kritika, kojoj nedostaje potrebna distanca, oštrina i objektivnost. No, u Gradišćanskih Hrvata ipak postoji vrlo jaka želja za sveukupnom valorizacijom književnog stvaralaštva. Hrvati iz matične zemlje svoje sunarodnjake u Gradišću još uvijek doživljavaju kao skupinu razdraganih tamburaša odjevenih u živopisne narodne nošnje, što se pojavljuju na pučkim veselicama i folklornim priredbama. Ovakvi su klišei štetni, jer ispuštaju iz vida literarnu produkciju, koja nije posve zanemariva.

“Kompleks manje vrijednosti prema svojoj književnoj baštini”

 

Tome da medju Gradišćanskim Hrvatima nema dovoljno volje za izučavanjem vlastite književne kulture, je možda pridonio stanovit kompleks manje vrijednosti prema svojoj književnoj baštini. Taj veo šutnje s vremenom se ipak počeo pomalo razotkrivati zahvaljujući malobrojnim zanesenjacima iz Hrvatske i Gradišća, koji su krenuli u izučavanje njene tradicije, otkrivajući u njoj izvorne duhovne vrednote.

Smanjuje se broj čitatelja i pisaca

 

Istraživanje tog osebujnog segmenta hrvatske književne povijesti nije nimalo jednostavan posao, tvrdi autor Proze u Gradišćanskih Hrvata, Irvin Lukežić. “Čovjek ima osjećaj da hoda po začaranoj šumi, tajanstvenoj i mračnoj. Ali gradišćanskohrvatska pismenost i književnost, unatoč abnormalno nerazvijenih prilika i stalnih izvanjskih pritisaka, još uvijek postoji. Istina, iz godine u godinu smanjuje se broj čitatelja, čime zapravo nestaje aktivno čitateljstvo. Bez njega više se ne može ni govoriti o književnosti. Smanjuje se, dakako, i broj pisaca. Čak i oni malobrojni, koji su još preostali na književnoj sceni, postaju sve umorniji, obuzima ih rezignacija. Mladji spisatelji već se u pravilu ne opredjeljuju za dvojezična izdanja svojih knjiga, nego objavljuju na većinskom njemačkom jeziku.

Sve manje mjesta za literarno štivo

 

Ograničen je i prostor gdje se mogu publicirati književni prilozi na gradišćanskohrvatskom jeziku. Pored obligatnog kalendara, koji jedini još čuva i nastavlja tradiciju obiteljske pučke knjige, u časopisima i novinama sve manje preostaje mjesta za literarno štivo. Ono što ljude mnogo više zanima od umjetnosti riječi jest životna proza: informacije o dnevnoj politici, kulturi i sportu.

Nedostaju izgledi da preživi književnost

 

Književnost manjine danas više nema konzumenata i autora. Očito je da gradišćanskohrvatskoj književnosti nedostaju izgledi da preživi. U prošlosti se književnost hrvatske manjine u Gradišću razvijala pod snažnim uplivom katoličke ideologije. Preuzevši na sebe brigu oko vjerskog odgoja i opismenjavanja hrvatskoga puka, katolička je Crkva preko svojih duhovnika stvorila naviku čitanja nabožne literature, da bi se čuvao i njegovao gradišćanskohrvatski jezik.

Tradicija usmene narodne i pučke književnosti

 

Literarna djelatnost Gradišćanskih Hrvata od vremena doseljenja u novu domovinu nije se oslanjala samo na nabožne knjige, nego i na tradicije usmene narodne i pučke književnosti. Ono što je bilo otisnuto ili napisano, narod doživljavao je kao sveto, kao božju istinu. Zato je iz generacije u generaciju prepisivao svoje molitvenike, jačkare, pripetenja, Sibile i apokrifne tekstove.

Putopisi – popularna proza

 

Posebnu kulturnopovijesnu i književnu vrednotu predstavljaju putopisi kao poseban žanr popularne proze, izvještaji i hodočašća u Svetu Zemlju i razni kroničarski zapisi. Sve to pripada do danas slabo istraženom području pučke literature, koja se prenosila pismenim i usmenim putem u krugu obitelji i očuvala sve do šezdesetih godina pretprošloga stoljeća. Svojevrsnu nadopunu pučke književnosti predstavlja i pojava prvih domaćih kalendara sa zabavno-poučnim štivom za prekraćivanje dugih i hladnih zimskih časova.

Prozno stvaranje zaostaje za pjesničtvom

 

U okviru gradišćanskohrvatske književnosti razvija se i domaće prozno stvaralaštvo. Ustvrditi možemo da se proza, usporedimo li je primjerice s lirikom, oduvijek nalazi nekako u pozadini glavnih književnih interesa, te u kvantitativnom pa čak i kvalitativnom smislu donekle zaostaje za pjesništvom.

Vrhunsko djelo Eberharda Marije Kragela

 

Vrhunac proznoga stvaralaštva u doba protureformacije predstavljaju propovijedi Eberharda Marije Kragela, u kojima se prvi puta jasno raspoznaju pelde, pripovijesti i anegdote kao posebni prozni oblici unutar nabožne literature. Kragelov izravni duhovni nasljedovatelj je Jožef Ficko, a nabožna se proza tijekom devetnaestoga stoljeća obogaćuje djelima brojnih drugih autora kao što su Š. Meršić, I. Mušković, T. Jordan i J. Illetits.

Prevodilački i izdavački poduhvat Mate Drobilića

 

U isto vrijeme oblikuje se i svjetovna proza, poglavito u kalendarima, koji uz ostalo zabavno štivo donose različite štorice, povidajke, anegdote i humoreske. Kalendari su bili posve prilagodjeni pučkom literarnom ukusu. Prevodilački i izdavački poduhvat Mate Drobilića sredinom devetnaestoga stoljeća unosi stanovito osvježenje u pučku zabavnu literaturu i priprema pojavu novije svjetovne proze.

Utemeljenje suvremene gradišćanskohrvatske svjetovne proze

 

Matu Karalla starijega smatraju utemeljiteljem suvremene gradišćanskohrvatske svjetovne proze. On je ujedno i prvi pisac, koji se koristi kronotopom selskoga žitka, što će kasnije preuzeti većina gradišćanskih pripovjedača. Izmedju dvaju svjetskih ratova razvoj prozaistike povezan je s procvatom domaćeg novinarstva u okviru kojega se sastaju budući pisci i intelektualci: Petar Jandrišević, Ignac Horvat, Mate Feržin i drugi. Dominantan žanr čitavoga razdoblja je proza kratka daha, a koncem dvadesetih godina pojavljuju se i prvi novelistički pokušaji.

Nova generacija gradišćanskohrvatskih pisaca

 

Poslije Drugog svjetskog rata na scenu stupa nova generacija gradišćanskohrvatskih pisaca (F. Bintinger, A. Blazović, A. Leopold). Budući da isprva još uvijek prevladavaju kraći prozni oblici (crtica, priča ili humoreska), s vremenom raste i zanimanje za dulje prozne forme kao što su novela, veća pripovijest i konačno roman. Roman, kao najsloženija i najzahtjevnija forma pripovjedne fikcije pojavljuje se od početka šezdesetih (A. Blazović, A. Šatović), a intenzivnije razvija tijekom osamdesetih i devedesetih godina (B. Schreiner, M. Jordanić, F. Sinković, M. Kočiš, J. Čenar).

Problem dvojnoga (skrivenoga) autorstva

 

Pitanje estetskog dometa, nivoa i stupnja kvalitete pojedinačnih ostvarenja vrlo je teško realno procijeniti, budući da valja uzeti u obzir okolnosti njihovog nastanka i književni ukus publike, kojoj su namijenjena. Pored toga, čest je slučaj da su neka djela podvrgnuta naknadnoj jezičnostilskoj preradi i dotjerivanju, tako da se čak može naslutiti i problem dvojnoga (skrivenoga) autorstva. Upravo zbog neujednačenih kriterija i nepostojanja čvršćeg kritičkog suda dogadja se, da budu otisnuta i manje kvalitetna djela. Gradišćanskohrvatska je književnost još uvijek zagonetna i čudesna šuma, selva oscura, koju još valja temeljito osvijetliti i detaljno istražiti.

Irvin Lukežić: Proza u gradišćanskih Hrvata, ZIGH, Borta 1997.; format: 150 x 237 mm, 296 str. ISBN 3-901-70603