Narodne pjesme ili svitcke jačke ugarskih (gradišćanskih) Hrvata iz 1840.

04.06.2010

Alojz Jembrih, dr., 03.06.2004.

Kad je riječ o prvenstvu u prikupljanju pjesama gradišćanskih Hrvata onda se ono, prema dosadašnjim pokazateljima, pripisuje učitelju češkoga jezika na vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, Čehu Moritzu Fialki (1809. – 1869.).(1 – bilješke su napomenute pred pjesmami) On je naime, od 1838. do 1844. bio u prigodi da upozna gradišćanske Hrvate i njihov govor, pa je rezultat njegova terenskoga zanimanja za njih urodio i plodom u obliku priloga u praškom časopisu Kwety (1842.), objavivši ga pod naslovom: Narodny pjesné Horwátů w šopronské stolici králowstwi uherského.(2) Međutim kad bismo tražili među Hrvatima u Hrvatskoj čovjeka koji se zanimao za narodne pjesme ugarskih Hrvata u 19. stoljeću gradišćanskih odnosno u, onda se moramo zaustaviti kod imena Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (1816. – 1889.).(3) On je zapravo, koliko mi je poznato, među prvima iz Hrvatske koji je prikupio pjesme u Donjoj Austriji, srednjem Gradišću i Slovačkoj, točnije, u mjestima: Cverndorfu (Zwerndorf), Maverlinu (Wildungsmauer), Voreštanu (Hornstein), Varašdorfu ( Grosswarasdorf) i Čunovu te ih ubaštinio kao integralni dio u hrvatsku narodnu poeziju i to čakavskoga narječja, objavivši ih kao dodatak u svojoj zbirci Pěsme (1847.) u Zagrebu pod naslovom Narodne pěsme puka hrvatskoga. Podijelio ih je prema narječjima: I. štokavske (11 pjesama, str. 127 – 148), II. čakavske (26 pjesama, str. 149 – 179), III. kajkavske (75 pjesama, str. 186 – 256). Dakle, ako se prisjetimo Kukuljevićevih riječi iz njegova predgovora u dodatku u zbirci Pěsme (1847.), gdje kaže kako puk, „koji pod imenom hrvatskim živi tamo kraj rěka Taje i Morave u ugarskoj i austrijskoj državi, nije mogao sve do tada naći muža, kome bi pověrio duhovno blago svoje“, onda ga je taj puk našao upravo u njemu 1847. odnosno i prije te godine kad je prikupio gradišćanske narodne pjesme – jačke.(4)U vezi s Fialkom, koji je objavio deset pjesama u spomenutom svojem tekstu (1842.), pretpostavlja se da je on skupio i više pjesama, među kojima ima i onih s vojničkom tematikom, koja ga je, uz ljubavne jačke i balade, mogla zanimati kao učitelja na vojnoj akademiji. On je te pjesme mogao posredovati i drugim ljubiteljima gradišćanskih (tada pod nazivom slavenskih narodnih pjesama). Stoga je Nives Ritig-Beljak zapisala: „Tko zna nije li njegova zbirčica pučkih pjesama zvršila u Zagrebu. U Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci u Zagrebu leži rukopis pod brojem R 6601 Szvitcke Jacske … szpiszane va letu 1840. Godina bi odgovarala, no Fialka nije ispisivao komentare na gradišćanskom hrvatskom. Bit će to neka druga ruka, možda također vojna osoba. Autor ove zbirčice imao je sluha samo za pučke pjesme.“(5) Upravo o toj zbirčici svitckih jačak bit će riječi u ovome prilogu u kojem ih u transkripciji predočujem sa željom da ih tkogod detaljnije prouči.Spomenuti rukopis naslovljen je: „Szvitczke Iacske sze va vi k – knyiga nahajaju ke sze rado va Sopronszkoj Varmegyi jacsu aliti popivaju szpiszane va letu 1840.“ ( = Svjetovne pjesme koje se nalaze u ovoj knjizi, pjevaju se u šopronskoj Varmeđiji, ispisane su u godini 1840.). Ispod toga zapisa druga ruka zapisuje na mađarskome jeziku: „Nagyon Tisztelendö Ur!/ Itt küldek ismét egynéhány énekeket a Harasztifalusi / Mestertül / Kristaloczi / káplán.“ Dr. Nikola Benčić, kojega sam zamolio za prijevod tog mađarskoga zapisa, preveo je na hrvatski: „Veleštovani gospodine! / Šaljem Vam ponovno nekoliko pjesama od harastinskoga meštra (kantor-učitelja). / Kristaloci / kapelan.“ Dr. Benčić komentira: „Izgleda da dotični nije poznavao u dovoljnoj mjeri mađarski pravopis ili je to bila prihvaćena norma ugarskoga jezika u onom vremenu. Nagyon Tisztelendö Ur! – bilo bi po današnjem pravilu: Nagyuom tisztelt Tisztelendö Ur! / Itt küldek = itt küldök / egynéhány énekeket je pogrešna njemačka konstrukcija, uz riječ koja označuje po sebi množinu ne može stajati imenica u množini = egynéhány éneket, mestertül je regionalna riječ za mestertöl tj. od meštra, a to je bio u gradišćanskohrvatskim selima kantor-učitelj.“ I ovom se prigodom i na ovome mjestu najsrdačnije zahvaljujem dr. Benčiću za susretljivu pomoć u prijevodu spomenutoga zapisa. Ime Kristalociju bilo je Pavao. O njemu mi je dr. Benčić posredovao sljedeće podatke. Pavao Kristaloci ( Pál Kristalóczy) rodio se u Ključarevcu ( Kulcsárfalun) 17. prosinca 1814. Svećenik je postao 21. prosinca 1837. Prvu službu kapelana primio je na župi u Turnišču (Bántornyán) od 1838. do 1839., zatim od veljače do lipnja 1839. u Gornjoj Lendavi (Felsölendaván), potom u Kermendu (Körmend) od lipnja 1839. do svibnja 1843. Župničko je mjesto preuzeo u Kukmiru (Kukméren) od veljače 1843. do veljače 1855., potom u Dolnjem Seniku (Alsószölnökön) od veljače 1855. do 6 ožujka 1856. kad je i umro. Od jezika govorio je njemački, vendski (slovenski) i hrvatski.(6) Kao što se iz prijevoda mađarskoga zapisa razabire, kapelan Kristaloci posredovao je spomenuti rukopis pjesama, koje je dobio od kantora-učitelja u mjestu Harasztifalusi. No ne znamo kome je Kristaloci te pjesme poslao. Svakako onome tko je znao i mađarski jezik. Je li ga znao Fialka? Ostaje pitanje otvoreno. No ako je, onda je on mogao iste pjesme dati Ivanu Kukuljeviću Skacinskomu koji je spomenute godine boravio u Beču, možda još u vrijeme svoje vojne službe, pa je imao i kontakt s Bečkim Novim Mjestom (Wiener Neustadt). Jedino bismo tako mogli pretpostaviti mogućnost prispijeća rukopisa u Zagreb. Naslov s godinom rukopisa pjesama svjedoči, da su zabilježene prije obilaska ruskoga slavista Izmaila Ivanovića Sreznjevskoga (1812. – 1880.) po zapadnoj Ugarskoj (1842.) kojega se smatra „prvim sabiračem gradišćansko- hrvatskoga folklora“, što zapravo demantiraju predočene svitcke jačke (1840.).Prema sadržaju i motivu šopronske narodne pjesme (jačke) njih četiri, naslovljene su: 1. Jačka od junačke žalosti, 2. Jačka od nosev koja je raširena u šopronskoj Varmeđiji (Županiji); 3. Jačka svitcka; 4. Jačka od turskoga spahije. Sve četiri pjesme pisala je jedna ruka, pismo je čitljivo, ujednačen lijepi kurziv pisan starom (tadašnjom) grafijom mađarskoga pravopisa: Cz,cz = c; Cs, cs = č; ch = ć; ff = f; gy = đ; ll = l; ly = lj; Ny, ny = nj; /s, Sz, sz = s; s, /s, zs = š; th = t; S, s = ž. Zapisivač je svakako bio Hrvat dakle kantor-učitelj koji je iznad vokala a, e, o stavljao znak ´ u skladu s mađarskim pravopisom želeći čitatelju suponirati da su to čisti vokali i da ih tako treba izgovarati. Što se pak fonetskoga, fonološkoga, morfološkog i leksičkoga sustava pjesama tiče, on je onakav kakav je i u tiskanim knjigama toga doba. Dakle do izražaja dolazi čakavsko-ikavski govor.To potvrđuje i leksik pojedine jačke. 1. jačka: jimat – imati, junačtva – junaštva, ke – koje, lipi – lijepi, mogal – mogao, nedilju – nedjelju, na srci – na srcu, neg – samo, pandiljak – ponedjeljak, peldu – primjer, pojt – poći, smil – smio, stanje – stanovanje, tujini – tuđini, va vom lipom – u ovom lijepom, zami – uzmi, živili – živjeli; 2. jačka: cenat – cent, človik – čovjek, koli – kao, ki – koji, kod – kao, kot su – kao što su, livac – lijevak, maljacak – mali, nogo puti – mnogo puta, nosac – nosić, od nosev – od noseva, prehenjat – prestati, sabol – krojač, sopet – opet, spravit – staviti, va njega – u njega, valoval – priznao, veljen – ipak, vindar – ali, til – htio, užerti – prožderati, tubak – tabak, duhan; ziznal – saznao; 3. jačka: dogle – dokle, na serdaci – na srcu, na placi – na trgu, ništer – ništa, potrošiti – uništiti, rudi – crveni; 4. jačka: gene – makne, ino – i, Jive – Ive, meč – mač, nigdar – nikad, pripetenje – događaj, razluči – razdvoji, razdijeli, sagdar – stalno, s manum – sa mnom, uvijek, štimaš – misliš, va – u, varoš – grad. U pjesmama se spominju mjesta: Klimpuh, Koljnof, Šopron, Železno; zanati: čižmar, lončar, klanfar, šlajfar, šoštar, tišljar ( u jački Nosi). Bez obzira na umjetničku vrijednost pjesama, one su se doista rado jačile u šopronskoj Županiji, kako je to u naslovu zbirčice i navedeno. Stoga su one i književno-jezični spomenik. Osim toga posljednja Jačka od turskoga spahije (7) svjedoči o usmenoj tradiciji, tj. nastala je u doba turskih bojeva u 16. stoljeću. Ne bih se usudio tvrditi da je donesena iz Hrvatske, već bi rađe vjerovao da je ta pjesma nastala baš u šopronskome kraju. Bilješke(1) Klier Karl M., Moriz Fialka, ein Erforscher buregländischen kroatischen Volkstums, Burgenländischen Heimatblätter, 26, Eisenstadt, 1964., 78 – 80.(2) Vidi: Moritz Fialka, Kroatische Volkslieder aus der Umgebung von Eisenstadt um 1840., Jahrbuch des österreichischen Volksliederwerkes, Bd. XII., Wien, 1963., 55 – 64. (3) Ivan Kukuljević Sakcinski istaknuo se u Hrvatskoj kao povjesničar, političar i pjesnik. Utemeljitelj je moderne historiografije u Hrvata. Nakon 1868. napustio je političku djelatnost i posvetio se znanstvenome radu. O njemu više: Tadej Smičiklas, Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Zagreb, 1892.(4) Ivan Kukuljevć Sakcinski, Pěsme. S dodatkom narodnih pěsamah puka harvatskoga, Zagreb, 1847. Vidi još: Alojz Jembrih, Jačke gradišćanskih Hrvata u Kukuljevićevoj zbirci pjesama iz 1847. godine. (5) Nives Ritig – Beljak, Pregled usmene književnosti, Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kampuš, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 343.(6) Fran Kurelac navodi naslov Jačka Salaškoga polja. Fran Kurelac, Jačke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šopronskoj, Mošonjskoj i Železnoj na Ugrih, Zagreb, 1871.(7) Prema podatcima: Géfin Gyula, A szombathelyi egyházmegye története, Szombathely, 1935., 223. i Nikole Benčića.

Svitcke jačke se

va vi knjiga nahajaju

ke se rado va šopronskoj

Varmeđi jaču aliti

popivaju spisane va

letu 1840.

Jačka od junačke žalosti



Lipi moji časi, ke morem ostavit,

cesara pojt služit junačtva ostavit.



Rado b’ ga šal služit, da b’ si neg smil

tužit, za mojum rožicum ku ljubim na sercu.



Nedilju k noći smo se skupa ljubili,

a pondiljak k noći va tugi živili.



Po tujoj tujini moram ja putovat

a doma moreš ti va tugi prebivat.



Da b’ neg mogal moju rožu sobum jimat,

va tugi žalosti ne b’ smil ja prebivat.



Nimška zemljica je moje prebivanje

a koljnofskom selu bilo j’ moje stanje.



Rado bi stanoval, da b’ neg ljubu

jimal, ka b’ mene ljubila, na serci nosila.



Ča ću si već mislit od lipe

Ljubavi za moju rožicu ke ću se ja zbavit.



Zbogom mi ostani va vom lipom

Hipu, ter na me pomisli va soljdačkom žitku.



Peldu si sad zami od lipe ljubavi,

kad k vam selo dojdem zaran me spat spravi.


Jačka od nosev jako ladajuća

va šopronskoj Varmeđiji




Jedan nos je velik drugi maljacak,

posluhni ki ovde ću je popisat,

ki je kakove spodobi kod moje pismo govori.

Nosi su hold nosi kot su stvoreni.



Za jednoga sam znal šlajfar, ga j’ vozil,

noga puti si ga j’ na brusi zbrusil,

na kvar mu j’ čuda puti bil,

cenat nosa je kraj zbrusil. Nosi su hold nosi / Kot zgora pridavak:/



Jedan šošter jimal je vražji nosac

Pet puti bil veći, neg jedan livac,

mogal je pet cenat spravit tubaka

va njega spravit. Nosi su hold etc.



Nut sopet je čuda okal tišljara,

jur već nigdor njemu tubaka ne da,

trešće šnufa piljenicu škrablju

jima kod kačicu. Nosi su hold etc.



Jedan sabol verli neg plantaf človik,

Šoproni vu lodni se j’ til bit uvik,

mervu j’ tobaka j’ til kušat

već ga ni tilo ništ ostat. Nosi su hold nosi etc.



A kolar siroma ni jimal nosa,

posuditi si ga j’ zel kod lončara,

on mu ga j’ poslat iz blata još većega

neg je sraka. Nosi su hold nosi etc.



Sopet za vražjega jesam ziznal ja,

koga surle jima čižmar s Klimpuha,

pred njim čizam šit ne more, ar mu

se brusa va škornje. Nosi su hold nosi etc.



Još sam vidil tri ne znam ča za jedne,

ćedu znam da bi ti ča z Galileje nosi,

s njim svidočili prik kloftre dužitski bili.

Nosi su hold nosi etc.





A pak bil je jedan vratar Šoproni,

ako j’ neg hiši bil nos ali vani,

sakim se j’ til veljek spoznat,

da mu da mervu pošnufat. Nosi su hold nosi etc.



Nut sad sam valoval skora sakoga,

nogi pak još jima i krastavoga,

šmerkav je neg su ovce, da si ljudi

jimaju nose. Nosi su hold nosi etc.



Na klanfara skore sam bil pozabil,

ov si je bil svoj nos na kotal prebil,

kotla ni mogal veće kraj dat,

cenat nosa j’. dal odrizat. Nosi su hold nosi etc.



Skoraj jimal nos veći neg je telo,

ar mu j’ karal pred njim koj mu ležalo

ka ko se j’ til užerati

nos ga j’moral spat peljati. Nosi su hold nosi etc.



Ji Železni sopet za jednoga znam

on ki panke nosi na noga

štimam nos mi ga sam uvajuje

na njega se popikuje. Nosi su hold nosi etc.



Sad su popisani vindar još ne si,

nut dost će ji biti ki su plečasti,

plečastiji neg je daska

nogomu raste van krasta. Nosi su hold nosi etc.



Neka bude sada kod je rečeno,

nogo ga j’nos kod je prase pečeno,

čerljeniji neg rak pečen,

sada ću prehenjat veljen. Nosi su hold nosi

kod su stvoreni.


Jačka svitcka


Ne morem si zmislit, na mojem serdaci

Kudaj mi putuju si mladi junaci,

Ne morem te vidit, moj klinčac ljubljeni

Ki dan i noć jesi na serdaci meni.


Ali neka mi već tuge načinati,

ar će me rožicu tuga potrošiti.

Va meni rožica ništer veseloga

Dogle si ne vidim na placi miloga.



Kada si ja vidim rudoga klinčaca

Serce mi se gane i saka žilica.

Vesela sam roža serce ni na miru

Ča si ta moj mili drugu rožu zbira.



Ne zbiraj si mili ti druge rožice

Ar će meni puknut moje tužno serce.

Ne boj se rožica na serci te nosim

Noći ino va dne kudaj goder hodim.



Denas je sabota si mladi ljudi dan,

ali će li dojti večeras mili k nam.

Jur nisam bil kod vas ur će biti nogi čas,

povi mi rožica je li ti ča dug čas.



Ča bi mi bil dug čas kad je drugi kod nas

Kad je drugi kod nas s kim mi je kratak čas.

Poruči mi mila neg jedan vesel glas

Da se ne usuši moj rumeni obraz.



Da sam ti rožica tila poručati,

oš mi rusi til dojt pod vrata tucati.

Štimal jesam junak, da ne more biti,

da bi se mogal z rožum raserditi.



Turobnosti moje ja si ne dam poznat

Ali Bog je ne daj već nikomur spoznat.

Jačka od turskoga spahije



Čudno pripetenje na salumskom polji

ko se je zgodalo doli turskom boji.



Onde dva junaka od našega kraja

bili su vitezi Matijaša kralja.



Junak Novak jime, jednomu sej zvalo

negovo junačtvo krutoj močno j’ ostalo.



A tovaruš njegov ta Staniše Jive,

va svojem junačtvi sagdar verli ki je.



Ugerskom orsagu veljek tisk uz meju,

zizna turski junak za lipu Jelenu.



Nju bi bil rad jimat ta turski spahija.

ar sa turska zemlja njega je hvalila.



Da je junak takov, va njegovoj moći

sto ditičev pobit ne praha pomoći.



Jednuč se j’ spahija po Jelenu spravil,

zame zlatu sablju na put se j’ odpravil.



Va nje domovini ljude razignal je,

svojum desnum rukum divojku popal je.



Onda junak Novak, ta glas on začul je,

va svojem razumi on si razmišljuje.



Ča štimaš Jive Staniše govori,

ćemo jahat za njim njega nagovori.


Onda mi se šeću k toj staroj materi,

da te se smilovat majki ino kćeri.


Neka stara mati va žalost opasti,

još denas Jelena doma će ti cvasti.



Onda sede Novak na sojega konja,

oštro stisne njega, zlati ostrugami.



A tovaruš njegov ta Staniše Jive

on svojega konja nemilo trudil je.



Ča štimaš ti jive ovo su dva puti,

sad je misal moja s manum se raluči.



Ja ću pojt po desnom a ti poj po livom

ako još varaši Östergumi ni on.



Kada junak Novak Turkani zagleda,

oštro stisne konja k njemu jaše vreda.



Stani brate turski, ne budeš je peljal

i za tvoju ljubav nigdar nju ne jimal.



Onda turski junak čversto se postavi

i suprot Novaku sablju si pripravil.



Ča ćeš volit Novak, divojku pustiti

ali ćeš voliti su kerv iztočiti.


Ne ću ja odavljek divojke pustiti

ako budem moral sad ovde umriti.



Jedan ćemo živit, a drugi umriti,

sada ću se s tobum po junačku biti.



A divojka mila, žalostna je bila,

ar se kerv junačka za volj nje proliva.



Na to spukne Turak svoju zlatu sablju

da bi kanil odsič Novaku kraj glavu.



Hitro Novak spukne svoj mečak zeleni,

nebere spahija ti si mlahav meni.



Zeleni meč Turku va serce zatakne,

da spahi s konja doli na tla ferkne.



S prebodenim sercem s konja doli spaše

zame Novak konja sablju mu odpaše.