Spodobnosti gradišćanskohrvatskoga jezika i jez. zagrebačke filološke škole

04.06.2010

Sanja Vulić, 13.03.2004.

U ghkj. (gradišćanskohrvatskom književnom jeziku) se kod zamjeničko-pridjevske deklinacije oblikov muškoga i sridnjega roda u dativu jednine hasnuju nastavki -omu / -emu, a u lokativu jednine nastavki -om / -em. To znači, da je u ghkj. kod tih oblikov vrlo jasna razlika med dativom i lokativom. Takova je razlika redovita kod svih stilov gradišćanskohrvatskoga jezika, od npr. novinarskoga jezika i jezika književnih tekstov različnih spisateljev, do znanstvenoga stila. Zato se s pravom more reći, da je to imanentna karakteristika gh. jezika. Kot potvrda te teze moru poslužiti primjeri iz gh. tajednika „Hrvatske novine“ (dalje u tekstu HN), iz scenskoga teksta „Kanibali su med nami“ (Željezno, 1998.) književnice Ane Šoretić (dalje u tekstu AŠ) ter iz nekoliko jezikoslovnih stručnih tekstov, ki su objavljeni u „Znanstvenom zborniku“ (dalje u tekstu ZZ) ZIGH-a (Željezno 2002.). Još je važno istaknuti, da se prijedlog prema redovito hasnuje s dativom. Iz HN od 8. marca 2002. ljeta, naprikzimljemo nekoliko primjerov hasnovanja dativnih oblikov: prema tradicionalnomu načinu (str. 3.); ne stoji manjinskomu programu; u pismu talijanskomu predsjedniku (str. 3.); srdačno velimo bogplati farniku Jošku Perušiću, časnim sestram, kantoru, jačkarnomu zboru; srdačno hvalimo crikvenomu zboru (str. 17.); rado stavlja svoje iskustvo športskomu društvu na raspolaganje (str. 19.). U igrokazu „Kanibali su med nami“ AŠ npr. piše: Ča imaš jur tvojemu ocu za zahvalit! (str. 33.). U ZZ Harald Prickler u svom tekstu “Uzlopska gmajska knjiga 1641-1732” ističe: Zato je ona važan dokumenat, ki bi mogao služiti i daljnjemu filološkomu istraživanju (str. 20.). U istom Zborniku Ivo Sučić (dalje u tekstu IS), u tekstu “Gramatika gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika” piše: to djelo sam obavio ja, zbog čega me je ZIGH javio nadležnomu uredu Europske Unije kot znanstvenoga peljača projekta (str. 22.); morali bi prilagoditi jekavskomu pisanju (str. 24.); u želji za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku (str. 25.) itd. Nastavak -om u lokativni obliki je takaj redovit. To potvrdjuju i ovi primjeri iz HN od 8. marca 2002. ljeta: u kršćanskom duhu (str. 17.); u vazmenom vrimenu (str. 21.), ter od 15. marca 2002.: u “Raskinutom uredu” (str. 7.); u Petrovom Selu; u dotičnom socijalnom kontekstu (str. 14.); na Bečkom sveučilišću (str. 20.); Po Drugom svitskom boju (str. 23.). Primjer književnoumjetničkoga hasnovanja je nanovič iz teksta „Kanibali su med nami“ od AŠ: u zimskom vrtu (str. 33.). U ZZ Agnjica Csenar-Schuster (dalje u tekstu ACS) u tekstu “Stabaoce je puno mladic” piše: u obrazovanom krugu; u nekom znanstvenom zavodu (str. 3.); dok je primjer po Drugom svitskom boju od IS (str. 25.). U tekstu od IS susrićemo i primjer hasnovanja obadvih padežnih oblikov u istoj rečenici: u poslidnjem pojmu dvojako pisanje služi semantičnomu razlikovanju u izvornom obliku (str. 24.).



U suvrimenom hstj. (hrvatskom standardnom jeziku) se ne razlikuju obliki za dativ od oblikov za lokativ. Pred sto ljet je bilo drugačije. Obliki za dativ i lokativ zamjeničko-pridjevske deklinacije muškoga i sridnjega roda kakovi se hasnuju u ghkj., hasnovali su se i u hstj. Upotribljavali su ih jezikoslovci zagrebačke filološke škole u skradnjoj četvrtini devetnajstoga stoljeća, takaj i mnogi pisci u Hrvatskoj, još i u prvi tri-četiri desetljeći dvadesetoga stoljeća, npr. August Šenoa, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Milan Begović i dr.



Drugu spodobnost med gradišćanskohrvatskim književnim jezikom i jezikom zagrebačke filološke škole susrićemo npr. kod deklinacije brojev. Zagrebačka filološka škola je kanila pridržati deklinacijski sustav glavnih brojev od dva do četire. U ghkj. se ti glavni brojevi isto dekliniraju, npr. u tekstu ACS: med dvimi boji (str. 3.). „Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika“ takaj propisuje deklinaciju tih brojev: genitivne oblike dvih, trih i četirih, dative dvim, trim i četirim, lokative dvi, tri i četiri ter instrumentale dvimi, trimi i četirimi (str. 163.-164.). Kod deklinacije brojev je ghkj. još konzervativniji od jezika zagrebačke filološke škole, ar se u ghkj. deklinira još i broj pet, a moru se deklinirati takaj desetice, tj. G petih, desetih, D petim, desetim, L peti, deseti, I petimi, desetimi („Gramatika“, str. 165.). Deklinacija brojev pet i deset nam jasno kaže da lokativ kod tih brojev ima drugačiji oblik od nominativa, tj. nastavak -i je karakterističan za lokativ. U gh. teksti se pod uticajem hstj. hasnuju takaj i nedeklinirani obliki, pak su denas jur vrlo česte dublete. Supostojanje takovih dubletov je bilo takaj karakterustično za hstj. na kraju 19. i na početku 20. stoljeća.



Treta spodobnost su zamjenički pridjevi tipa kakov, takov. Takovi zamjenički pridjevi su takaj bili karakteristični za jezik zagrebačke filološke škole, akoprem su se u hstj. jur tada paralelno hasnovali takaj noviji likovi tipa kakav, takav. U ghkj. se hasnuju nek realizacije zamjeničkih pridjevov tipa kakov, nekakov, nikakov, takov, npr. u HN od 8. marca 2002.: Danas već takovoga jezika jednostavno nima…(str. 5.); kakove su priče (str. 14.); a u HN od 15. marca: u takovi krugi (str. 1.); ili npr. u književnom tekstu: Imate kakovu želju? (AŠ 7). Takove realizacije kot su u ghkj., su bile navadne u hstj. spočetka dvadesetih ljet 20. stoljeća. Primjeri iz kraćih proznih tekstov Milana Begovića, ki su objavljeni u „Jutarnjem listu“ u Zagrebu, u periodi od 1921. do 1923. ljeta, su u skladu s gradišćanskohrvatskimi primjeri, npr. iz Begovićeve proze „Gong“ (30. oktobra 1921.): bi li ti ikad mogla naći takova muža (str. 190.); al ipak ne takov (str. 193.); potom iz proze „Landru u – Zagrebu“ (27. novembra 1921.): otkrivaju kakove su duše (str. 195.); tko zna u kakovim okolnostima (str. 199.); u prozi „Kišobran“ (6. marca 1922.) Takovi smo… (str. 212.); u prozi „Stari i mladi muž“ (19. marca 1922.): za kakovu uslugu (str. 218.); u prozi „Pismo Zagrepčanke“ (30. aprila 1922.) kakov (str. 326.); u prozi „Jedan dolar“ (7. julija 1923.) nekakov. Takove su realizacije zvećine i u manuskriptu I. dijela romana „Giga Barićeva“ (npr. takova, takove, kakovi, ali takaj i kakvi), akoprem se u izdanju toga djela iz 1944. susriću samo noviji obliki iz hstj., tj. kakva, takvi itd., npr.: Izgovoreno u patosu kakvog klasičnog glumca…(str. 121.); Sad je tek vidio, da njegov slučaj sa Zdenkom nije bio nikakva neobičnost…A to je bila jednostavno komedija, kakve se odigravaju svaki čas…Kao da je mimo njega prošlo kakvo god poznanstvo. Skinuo je čak šešir i prvi put bez ikakva straha pogledao u njezine opalne zjenice…(str. 137.).



Citirani primjeri jasno kažu, da su mnoge od jezičnih karakteristikov denašnjega ghkj. takaj bile karakteristične za hstj. na koncu 19. i na početku 20. stoljeća. Takovih morfoloških spodobnosti ima već nego je ovdi nabrojeno. Zato se more reći, da jezik zagrebačke filološke škole je moguće prispodobiti denašnjemu razvojnomu stupnju gh. jezika. U obadvoji primjeri susrićemo književnojezičnu situaciju u koj se pomalo napušćaju neka stara rješenja i naprikzimaju nova. Takova situacija rezultira supostojanjem dubletov na različini književnojezični razina. S druge strani, neke od specifičnih jezičnih karakteristik zagrebačke filološke škole i danas se susriću u ghkj., kade se hasnuju dosljedno, redovito i bez iznimkov. Morebit, da će ghkj. sada, kada je tu „Gramatika“, u većoj mjeri petrificirati postojeće stanje.