Dvi hrvatske gramatike u dijaspori

04.06.2010

mag. Ivo Sučić , 22.12.2005.

Provala turske sile u sridnjovjekovnu Hrvatsku kasnoga 15. stoljeća djelovala je na hrvatski narod takovom razornom moću, da ga je raštrkala u nekoliki pravci po različni zemlja Europe, kot kad udri strijela u veliko stablo i rashita njegove kite i trijeske na sve strani. Jedna od tih otkinutih kit od narodnoga stabla su Gradišćanski Hrvati, kih ostanki su dan današnji razdiljeni na austrijansko Gradišće, na zapadnu Ugarsku i na Slovačku, dokle su nekadašnji moravski Hrvati po drugom svitskom boju raseljeni po cijeloj Češkoj, a oni u Dolnjoj Austriji germanizirani jur u ranija vrimena. Druga grana su moliški Hrvati, ki su dospili u južnu Italiju otprilike u isto vrime kot Gradišćanski Hrvati u svoje današnje postojbine. Obadvi grupe su si mogle – izolirane u manjoj ili većoj mjeri od matičnoga naroda – pol tisućljeća dugo održati svoj identitet usred mnogo većih tudjih jezikov, ki su kroz sve to vrime uticali na nje.



Sasvim slučajno su nedavno s malom razlikom od poldrugoga ljeta izašle gramatike tih dvih ogrankov hrvatskoga jezika, i to Nikola Benčić i dr. [Glavni ured.: Ivo Sučić]: Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Znanstveni Institut Gradišćanskih Hrvatov, Željezno 2003., 701 str., izdjelana prilično velikim autorskim timom i predstavljena javnosti koncem 2003. ljeta u Željeznu. Druga je Antonio Sammartino: Grammatica della lingua croato-molisana/Gramatika moliškohrvatskoga jezika, Fondatione «Agostina Piccoli», Montemitro i Profil international, Zagreb, 2004., 415 str., predstavljena u ožujku istoga ljeta u Zagrebu.



Činjenica, da imamo posla s dvimi gramatikami hrvatskoga jezika u već stoljeć durajućoj odvojenosti od matičnoga jezika, jednostavno potribuje prispodabljanje, da bi se vidilo, na kakov način su pristupile obadvi knjige obradi svoje tematike. Iako je ada govor o gramatika hrvatskoga jezika u dijaspori, postoju med njimi svejedno i neke bitne razlike. Kot prvo moramo pokazati na to, da su autori gramatik na različan način rješili pitanje, na kom jeziku sastaviti opis svojega materinskoga jezika. Odgovor na to pitanje je motiviran u nekoj mjeri i odlukom, komu je djelo naminjeno.



U uvodu veli autor „Moliškohrvatske gramatike“, da će knjiga biti potribna domaćim učenikom i učiteljem, ki do sada nisu imali nikakovih učil na-našo, ali i tim moliškim Hrvatom, ki si nisu mogli predstaviti, da i njev mali jezik more imati gramatička pravila. On je uvjeren, da knjiga sadržava dragocjen studijski materijal i lingvistom i dijalektologom, ki su dosle posvećivali premalo pažnje moliškohrvatskomu idiomu. Antonio Sammartino je napisao gramatiku na dvi jeziki, na talijanskom i na hrvatskom standardnom jeziku. Obadva dijeli sadržavaju skupa 323 strani: Tomu je dodan spisak moliškohrvatskih riči, istumačen na talijanskom i hrvatskom standardnom jeziku u opsegu od 90 stranic. U knjigi su obdjelane sve četire sastavnice tridicionalne gramatike: Fonologija i fonetika, Morfologija, Tvorba riči i Sintaksa. Gramatika se odlikuje jako dopadljivim izgledom i preglednošću gradiva.



Zahvaleći dvojezičnomu izdanju je „Moliškohrvatska gramatika“ prvič pristupna trim krugom korisnikov: moliškim Hrvatom, talijanskoj javnosti i zainteresiranomu štiteljstvu u Hrvatskoj,

a drugič se pri tumačenju na talijanskom jeziku jasno vidi, u ki struktura je u koj mjeri uticao talijanski jezik na moliškohrvatski, dokle tumačenje na hrvatskom standardnom jeziku ispunjuje velje i kontrastivnu ulogu, ističući razlike med dvimi hrvatskimi idiomi.

Kot primjer donašam prikaz komparacije prilogov, adverbov:

U talijanskom dijelu (str. 126):

fermo ‘fortemente’

veče fermo ‘piu fortemente’

čuda fermo ‘fortissimamente’



U hrvatskom dijelu (str. 282):

fermo ‘jako, snažno’

veče fermo ‘jače, snažnije’

čuda fermo ‘najjače, najsnažnije’





Kod pridjevov je i u superlativu u moliškohrvatkom i u talijanskom složeni oblik (str. 69):



Grad veče velki ke si vidija ‘La citta piu grande che ho visto’

Liber veče lipi ke si lelija fino sada ‘Il libro piu bello che ho letto finora’

[Najveći grad koji sam vidio odnosno Najljepša knjiga, koju sam do sada čitao.
(str. 235)]





Gradišćanskohrvatska gramatika je pisana samo na gradišćanskohrvatskom jeziku. Za dva jezike je preopširna. Izbor jezika je motiviran ne nazadnje i željom, da se pokaže na izražajnu moć i sposobnost gradišćanskohrvatskoga za takov opis i da u autorski teksti dojde na vidilo, u kom pravcu je zamišljeno daljnje normiranje. Ne spominje se neka posebna grupa mogućih korisnikov, ali u prvom redu je sigurno mišljena za obrazovane Hrvatice i Hrvate u Gradišću, kot priručnik za ljude pera i uopće medijev i za učitelje i študente, onda i za odredjenu zainteresiranu publiku u Hrvatskoj i u slavističkom svitu. No konačno je koncipirana i kot podloga i ishodišće za sastavljenje kraćih školskih gramatik i udžbenikov. Med drugim i zbog toga sadržava toliko gradiva i tako velik broj potvrdov gramatičkih oblikov, ča prez svake sumlje otežava preglednost. Kot pomoć pri iskanju gradiva raspolaže gramatika jako raščlanjenim pregledom sadržaja i opširnim predmetnim kazalom. Odnosno jezika autorskih tekstov je odluka za gradišćanskohrvatski sigurno bila najbolja, ali je svejedno škoda, da knjiga nij pristupna i većinskomu narodu, pokidob nij napisana i na nimškom jeziku.



Druga bitna razlika je ta, da je „Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika“ opis književnoga jezika. Kad je u Gradišću spala odluka, da ćedu Gradišćanski Hrvati pridržati vlašći književni jezik i kad su se na tom temelju počele razvijati različne djelatnosti, se je postavila potriboća opširnoga rječnika (1982. i 1991.), a onda u daljnjem i pouzdanijega normiranja toga jezika. Čim je ZIGH našao potribna sredstva, odlučili su se autori za opširnu i znanstveno fundiranu gramatiku gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika na temelju gradišćanskohrvatske pisane tradicije uglavnom poslidnjih 100 ljet. Ispisane su potvrde iz 28 književnih djel i iz Hrvatskih novin. Većinu gramatičkih fenomenov sprohadja i potvrdjuje po nekoliko primjerov iz literature, koč-toč i iz govornoga jezika, ki je ali u pravopisu prilagodjen književnoj tradiciji. Da to pokažem iz morfologije na primjeru brojev (str.167):



‘U starjoj književnosti se je tisuće dekliniralo kot imenica sridnjega roda. Kot ostatak deklinacije su ostali navadni izrazi na tisuće ili samo tisuće, ki značu neku približnu i veliku množinu ljudi ili rjedje količinu predmetov, npr.:

I dobrodilo se je ljudi, junakov, divojak, muži i žen na tisuće. (IH-VM 6) – Strašno čuda ih je, na sto i sto, drugi velu i na tisuće, lipih, mrskih, starih i mladih višak i višcev. (FB-NK 94) – Zob… rastucali smo doma na betonski stepenica kamenjem, ravno kot prvi ljudi tisuće ljet pred nami. (FB-NK 8) – Sve deblje i više su nastajale, tisuće i tisuće tonov betona, željeza, ogromna sila i djelatna snaga su se uložile u izgradnju … (DZ-MO 125)’



„Moliškohrvatska gramatika“ se temelji uglavnom na analizi govora u Mundimitru, kot veli sam autor u uvodu. I Antonio Sammartino donaša potvrde za neke gramatičke pojave, bolje reći je ilustrira ili na primjeri, ke je sastavio sam, ili na osnovi dijalektalnih literarnih tekstov ili pak na temelju snimkov iz poslidnjega vrimena. Pri tom su u tekstu masno istaknuti oni dijeli, ki ukazuju na obdjelanu gramatičku strukuru, kot u pjesmi Leopolda Lallija Trlindzake za glavne broje (str.246) ili u tekstu „Za moju marelu“ anonimnoga autora, kade se navodu potvrde za glagole (str. 250). Neke kategorije su praćene dost malim brojem primjerov, kot na peldu deklinacija imenic. Ali se mora autoru priznati dobra ćut za to, za ke pojave je neophodna ilustracija. Kot primjer za autorove potvrde moru služiti upitne zamjenice koji, koja, kojo, koje (str. 244):



Upitna zamjenica koji, koja, kojo, koje odgovara hrvatskome „koji? koja? koje?“ za jedninu i „koji? koja? koje?“ za množinu. Kao odgovor zahtijeva neku imenicu, odredjeni pridjev ili neki redni broj.



Npr.: Koji je doša? Prvi. ‚Koji je došao? Prvi.’

Koja hiža? Ona bila. ‚Koja kuća? Ona bijela.’

Kojo hoš? Mojo. ‚Koje hoćeš? Moje.’



Ova se zamjenica može pojaviti sažeta u ki što vrijedi za muški i ženski rod, te za množinu.

Npr.: Ki vraga hoš? ‚Kojeg vraga hoćeš?’

Ki rika je ona? ‚Koja je ono rijeka?’

Ki grabeše mam obuč? ‚Koje hlače moram obući?’’




U vezi s jezičnim oblikom je i sljedeća razlika med dvimi gramatikami. „Moliškohrvatska gramatika“ je opisna i sinhrona, ča znači, da pred svim opisuje trenutno stanje mundimitarskoga govora sa svimi posljedicami talijanskoga uticaja na gramatičku strukturu moliškohrvatskoga jezika, kot su to npr. skoro potpuni gubitak sridnjega roda kod imenic ili zgora predstavljena komparacija prilogov i pridjevov, red riči i mnoge druge pojave. Medjutim je „Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika“ normativna, ar podvrgava jezični materijal jedinstvenim pravilom, ka su u mnogo čem približena standardnomu jeziku, a razlikuju se od narodnih govorov.



Da spomenem samo zamjenicu vas sva sve i od nje izvedene riči, ke u „Moliškohrvatskoj gramatiki“ susrećemo u riči saki, sako malo, (sa, se, si, sakudir … u gradišćanskohrvatski dijalekti) ili izjednačene infinitive na i, a u „Moliškohrvatskoj gramatiki“ dimit, gonit, mirit, misit. K tomu je autorska skupina u Gradišću zastupala mišljenje, da mora ujednačiti pravopis ne samo u autorski teksti, nego adaptirati i ispisane primjere, kot je to praksa u svi književni jeziki. Tako se je npr. eliminirao l-particip u primjeri iz tekstov pred drugim svitskim bojem, prijedlog v/va se konzekventno pretvara u u, infinitivu se dodaje i. Iznimke su primjeri iz Miloradićevoga pjesničtva i iz narodne lirike, kade su svi ti obliki pridržani iz zgledanja na ritam i rimu. Pisana tradicija je uz odredjen broj drugih čimbenikov bila sigurno glavni uzrok, da su si Gradišćanski Hrvati ipak u mnogo većoj mjeri od moliških mogli očuvati svoj jezik od tudjih uticajev. Kad si pogledamo pojedine govore, moremo opaziti, da su nimški uticaji posegli i u naši kraji takaj i u gramatičku strukturu, o leksičkoj da i ne govorimo.



Ni jedna ni druga gramatika nisu mogle obajti pitanje naglaska, ki u hrvatskom jeziku vrši važnu razlikovnu funkciju, ka more biti a) leksička, npr. moći : móći, muka : muka, slagati : slâgati, vrâta : vráta, snigâ : snîga… i b) morfološka, npr. za razlikovanje neodredjenoga od odredjenoga vida pridjevov, npr. dragocjena : dragocjéna, mlâda : mláda, debeli : debéli, zelena : zeléna… žuta : žúta … ili kod imenic med pojedinimi padeži i gramatičkimi broji, npr. med Nsg i Gpl: lonac : lónac, misec : misec, Npl i Gpl: konji : kónji, ljudi : ljúdi, Gsg i Npl: ruke : ruke ili kod glagolov med prezentom i imperativom bráni : brâni, plati : plâti… i mogo drugih odnosov u morfologiji. „Moliškohrvatska gramatika“ jur zbog svojega obima razmjerno kratko predstavlja akcentuaciju u fonetsko-fonološkom dijelu, onda donaša nekoliko naglasnih tipov kod imeničke deklinacije, a kod pridjevov opisuje način, na ki se vrši opozicija med odredjenim i neodredjenim oblikom samo u ženskom rodu, a za ilustraciju služi pridjev crljena (str. 232).

‚Pridjevi ženskoga roda u nominativu jednine završavaju na -a. Oni imaju jednake oblike koji se razlikuju samo po naglasku osnove: neodređeni oblik pridjeva ima uglavnom uzlazni, a određeni oblik uglavnom silazni naglasak.



Primjeri:

NEODREDJENI OBLIK ODREDJENI OBLIK





Ista opozicija je izražena u cijeloj paradigmi.

Drugače su u gramatiki naglašene samo riči, kade je izražena razlika u značenju dvih istih oblikov naglaskom. Kot brojev: jenâ (jedan), jéna (jedna).



U „Gramatiki gradišćanskohrvatskoga jezika“ su naglaski postavljeni naravno u prikazu fonetike i fonologije, ali i u morfologiji, i to kod primjerov u paradigma, kade se svenek navodu po mogućnosti i svi naglasni tipi. Da to pokažemo na primjeru opozicije neodredjeni – odredjeni vid pridjevov:



Uvodno se opisuje način, na ki se vrši ta opozicija:

a) neutralizirana, npr.:

pun, puna : puni, puna; čaroban, čarobna : čarobni, čarobna; slâb, slába : slábi, slába; bogat, bogáta : bogáti, bogáta; dostójan, dostójna : dostójni, -a

ili



izražena intonacijskom alternacijom, npr.:

mlâd, mlâda : mládi, mláda; dragocjen, dragocjena : dragocjéni, -a; smijuć, smijuća : smijúći, -a; upleten, upletena : upleténi, -a, ili



c) alternacijom mjesta i dijelom i dužine naglaska, npr.

strâšan, strâšna : strašnî, strašnâ odnosno čîst, čista : čistî, čistâ; svitao, svitla : svitlî, svitlâ i



d) alternacijom mjesta naglaska i intonacije, npr.:

zelen, zelena : zeléni, zeléna

U pregledu naglasnih tipov su onda pridjevi uvršćeni u šest grup.





Različan pristup se vidi i u tvorbi riči. Antonio Sammartino se je odlučio za semantički kriterij pri klasifikaciji i analizi tvorbenih jedinic, kim se služi i „Hrvatska Gramatika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje (u centru ada stoji značenje). On donaša sufikse (nastavke), kimi se na primjer tvoru osobne imenice, etniki (stanovniki nekoga mjesta), živine, biljke itd. (Npr. tvorba imenic, str. 296-299) Takov način je za korisnika pregledniji, ali donaša samo neki izbor. Gh gramatika primjenjuje formalni kriterij pri analizi tvorbe riči, a ne semantički, ki pristup takaj ne isključuje značenje iz ričotvorbene analize, postavlja ali u središće način tvorbe. Kot sufiksalne tvorbe imenic npr. S. Vulić nabraja sve sufikse, kimi se tvoru imenice, a onda po mogućnosti čim već primjerov za svaki sufiks. Zbog obima gramatike morale je izostaviti znatan dio pripravljenoga materijala.



Tako kod sufiksa -ača veli (str. 270):

‚Sufiks -ača sudjeluje kod tvorbe od prezentskih osnov glagolov, od imenic i kočkrat od pridjevov.

Izvedenice od glagolov označavaju dugovanja, npr.:

ciditi, cidim > cidača, kuhati, kuham > kuhača, stati, stojim > stojača, sukati, sučem > sukača (s depalatalizacijom č > k finalnoga fonema osnove).



Od za n pokraćene prezentske osnove glagola II. vrsti stegnuti, stegnem je derivirana imenica stegača.



Izvedenice kot npr.:

blatnjača, gladnjača, himbenjača, nesrićnjača, paklenjača, pohlepnjača, rasipnjača, rasprudnjača, stipnjača, ke označavaju žensku peršonu, je moguće tvorbeno opisati kot mocijske tvorenice od imenic blatnjak, gladnjak, himbenjak, nesrićnjak, paklenjak, pohlepnjak, rasipnjak, rasprudnjak, stipnjak.

Drugi mogući tvorbeni opis je derivacija sufiksom -jača od pridjevov blatna, gladna, himbena, nesrićna, paklena, pohlepna, rasipna, rasprudna.

Zbog analogije prema tvorbenomu tipu kršćenik > kršćenica, namješćenik > namješćenica… se daje prednost mocijskoj tvorbi sufiksom -ača.

Od pridjeva makov je derivirana imenica makovača ‘vrst masnice’’.



Mogli smo prispodobiti samo mali izbor iz dvih djel. More se reći, da su obadvimi gramatikami uz sve razlike zadovoljena važna potribovanja dvih narodnih grup. Sigurno donašaju i jedna i druga knjiga u obiljnoj mjeri materijala za jezikoslovce, ki ćedu ova djela i ocijeniti. Autorom ali nije stalo u prvom redu do toga, da predstavu javnosti dva već ili manje egzotične relikte davne prošlosti, nego da daju svojim sunarodnjakom u ruke pomoćno sredstvo za bolje izražavanje na njevom materinskom jeziku.