SPRIČANJE

02.06.2010

Ludvik Kuzmić

Danas je govor o našoj najvažnijoj, najtipičnijoj i najjače proširenoj književnoj vrsti, u koj se zrcalu sve fasete seoske svakidašnjice i ka je povezana jednim vlašćim izrazom, ku mi zovemo: „JAČKA“. (U velikom zagrebačkom rječniku Jakić/Hurm se pelja natuknica „jačka“ = i ovde čitamo: „narodna pjesma gradišćanskih Hrvata/Volkslied der Burgenländer Kroaten“). Jačka – ja mislim ovde na svitsku i crikvenu – je nastala naša centralna književna forma! Ona je pjesnička domena našega naroda, ona je izraz našega narodnoga karaktera i na ovom području smo mi bili zvanaredno produktivni i kreativni, tako da se moremo mirno miriti i s velikimi narodi na susjedstvu – s Nimci, Ugri ili Slovaki! 

Jačka je sprohadjala seoske ljude kroz cijeli ciklus ljeta. Jačili su pri djelu, po djelu i pri različni prilika i običaji, pri svetačnosti – veseli i tužni, šalni i ozbiljni. A prvi procvat spomenute literarne vrsti je najuže povezan sa staližem učiteljstva. Skoro svi pjesnički nadareni učitelji su bili i kantori, ako i nek silom prilike zbog dodatnoga zasluška. 

Zanimljivo, da se je ov centralni izraz, odnosno glavni pojam našega narodnoga stvaralačtva – mislim na „jačku“ – pojavio jur točno pred 300 ljeti na naslovnoj strani naše prve štampane knjige od Grgura Mekinića Pythiraeusa 1609. ljeta. [Prve riči naslova glasu: Duševne pesne psalmi ter uzdania diačke …itd. = mi bi danas rekli: Duševne pjesme, psalmi i hvalodavne jačke …)

I naša najveća zbirka narodnih jačak iz 19. stoljeća nosi ta izraz velje na početku naslovne strani: „Jačke ili narodne pjesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Željeznoj na Ugrih. Zagreb 1871.“ Fran Kurelac je pri sabiranju uprav ovde u vašem Novom Selu doživio velike poteškoće, kad je tvrdio na seoskoj krčmi, da će Madjarom gaće potpaliti. Zbog toga je došao u Ugarski Stari Grad va uzu i išlo je za njegovu glavu, za njegov žitak, pokidob je bila ončas kratko pred revolucijom politička situacija napeta, moremo reć eksplozivna. U toj revoluciji 1848. ljeta stojite vi Hrvati na Hati – Novo Selo, Pandrof – opet u sredini zbivanj.

Zač sam vam počeo povidati sve ovo u vezi s našom jačkom?

 

Jednostavno zbog toga, kad se je kod nas Hrvatov na području zapadne Ugarske razvila jedna posebna oproštajna forma mrtvaca od živih. Ta način lučenja je sigurno najtipičniji i najspecifičniji izraz gradišćanskohrvatske narodne jačke poznat pod imenom „SPRIČANJE“. Ovo je osebujnost naše literature, naše lirike, naše duhovne kulture i pogrebnoga obreda. Spričanje je bilo krez duga vrimena čvrst dio pogrebne ceremonije Gradišćanskih Hrvatov. Imalo je na pokopu/na pogrebu svoje odredjeno mjesto! To je bio zadnji akt na dvoru, na domaćem tlu, ki je slijedio po latinskom „Circum dederunt“, prlje nego su mrtvaca nosili van iz svojega stana. 

Ča je to spričanje?


Kratko rečeno je spričanje pjevana jačka, u koj pokojni zbogom daje svojoj obitelji, svojim bližnjim, svojoj rodbini, svojim prijateljem. Pokojni takorekuć govori krez usta kantora. To je zadnja vist, to su zadnje riči pokojnoga.
Prve kitice su općenitoga sadržaja. Filozofira o žitku i smrti. Predstavlja se sam sebe , osebujno kod mladjih se spominja i s kolikimi ljeti je preminuo. Glavni dio spričanja je pak zbogomdavanje, ko je išlo svenek po čvrstom redoslijedu: Prvi je duhovni otac, potom slijedi hižna družica/ odnosno hižni drug, dica, braća, šogorica/šogor, kumovi (= vidite kako važnu ulogu/poziciju su kod nas svenek imali kumovi!), dalje slijedi sva krvna rodbina, susjedi, prijateljice/ odn. prijatelji, žalobna družina i gmajna.
Na koncu pokojni poziva svojega patrona i se zahvaljuje za svu ljubav i pomoć, prosi za oprošćenje svih svojih falingov i želji svim ostalim zdravlje i blagoslov.

U pogledu metrike su prevagali dvanajsterci, ča znači da je imao svaki red obično 12 slogov. Prosječno su spričanja imala 10 do 12 kitic, svaka kitica 4 rede u klasičnom slaganju. Prvi red se je slagao s drugim, a treti sa četvrtim (aa – bb). Opseg, broj kitic je odvisio od kantora, pokidob je spričanje bila jačka po narudžbi, za ku je on dobivao plaću. Po vašu novoseosku bi to najbolje ovako izrazio: „Čim bolja plaća, tim bolja rauka!“ 

Nomalno se je pisac jačke informirao i dogovorio s domaćimi o sadržaju. 
Morete si predstaviti, da su mnogi kantori jednostavno otpisivali i mnogokrat su skoro doslovno preuzeli ki stari tekst. Na drugu stran imamo puno kantoručiteljev, ki su bili široko i daleko na glasu – pisci oštroga, preciznoga i izvrsnoga pera, čija spričanja je naš narod velikom znatiželjom dočekivao. Pjevač, odnosno kantor, je imao mogućnost da spomene obiteljske posle, prilike i neprilike, smio je oči metati, predbacivati pogriške, spomenuti neugodnosti i zbantovanja, ali smio je, ča se je sigurno gušće godilo i ča je obično činio, smio je i hvaliti.
U principu je on ki je napisao tekst, ovoga i jačio na pokopu!

Svaka jačka, svako spričanje je ča jedinstvenoga – napisano i ispjevano isključivo za jednoga posebnoga mrtvaca! Ti rukopisni teksti su unikati ki su se u mnogi stani čuvali kot dragocijeni kinč i dalje davali od generacije do generacije. ( Tako na primjer i ja čuvam u svojoj rukopisnoj zbirki spričanje naše stare majke, ka je umrla na Mjenovi 1936. ljeta po porodu, „va kinpetu“, kako se je htilo reć. Zato počinje druga kitica u koj se pokojna predstavlja: (citiram) „Aldov materinstva ki sam ja nastala, i va njega teške boli se podala, Božja providnost je tako to hotila, itd…“ —> spričanje ima 12 štrofov)

Nova pojava 20. stoljeća, na ku kanim samo usput upozoriti, su spričanja spadjenih vojakov Prvoga i Drugoga svitskoga boja. Spomenuti kanim na ovom mjestu i jednu vrst novijega zbogomdavanja u stilu spričanja i spodobnoga sadržaja, ko je bilo jače prošireno kod nas u sridnjem Gradišću. Govor je o jačka, ke su jačili junaki na dvoru divojke pri iseljavanju u Ameriku. Na istom mjestu – na dvoru – se luči mladina od divojke, ka se već neće vrnuti u domaće selo, ka je za nje zgubljena! 

Prvu veliku cezuru, prvi veliki prekid u spričanju je prouzrokovao nacionalsocijalstički režim, ki je zakonom odvojio učiteljstvo od kantorstva, ki je prepovidao učiteljem, da budu i kantori. A po 2. svitskom boju je u vezi s liturgijskom reformom 2. vatikanskoga koncila i intenzivnim gradjenjem mrtvačnicov prestalo zbogomdavanje mrtvaca u svojem stanu i tim je počeo i propad proširenoga spričanja. Jur za vrime nacionalsocijalizma su počele u mnogi seli žene spričati, ali osebujno po boju su uprav žene povezane sa zadnjimi koraki ovoga običaja. Na primjer Zlatka Gieler, ka je pomagala svojemu ocu Alfonsu Kornfeindu i ka je 1966. ljeta zadnji put spričala. Spomenut moram iz vaših sel na Hati Lizu Šutrić iz Pandrofa i Anu Stifter iz Bijeloga Sela, ka je još 1989. ljeta po zadnji put spričala. 

Neću se upustiti u tematiku melodijov. Na svaki način poznamo veći broj jur iz 19. stoljeća, i razlikovale su se od kantora do kantora i od sela do sela. Mislim, da ćete na koncu itako čuti primjer iz Novoga sela.

Prlje nego završim svoje kratko izlaganje se pitam: Zač je ov običaj bio tako proširen i obljubljen kod nas Gradišćanskih Hrvatov? Ja mislim da je jedna tajna sakrita u obliku spričanj. One su bile pune stilskih sredstav, ka su procvala za vrime baroka. To su stilska sredstva simbolov, metaforov i alegorijov, ka su u spričanji nastala dio naše narodne poezije i ka stoju zapravlje na granici izmed crikvene i svitske lirike. U spričanji je dalje živio ta barokni duh, ta barokni izraz, koga poznamo iz naše nabožne literature, u prvom redu iz mnogobrojnih molitvenikov i koga je naš narod od samoga početka toliko obljubio. A fascinaciju za takove tekste je znao nadareni kantor pomoću teške i dramatizirane melodije sigurno još povišiti/povećati!