Smisao i djelovanje Jezične komisije

04.06.2010

Agnjica Csenar-Schuster, 19.01.2007.

Počet ću kot Adama i Eve, ali neću biti predužička, da malo ocrtam potriboću jezičnoga angažmana u očuvanju hrvatstva kod GH (Gradišćanskih Hrvatov).


Pod osmanskim pritiskom i na spasonosan poziv feudalnih ugarskih magnatov su Hrvati pred plakativno velimo 500-imi ljeti ostavili svoju domaću grudu, svoj hrvatski zavičaj, i se otpravili u nepoznate sjeverne kraje. Onde su si brižljivo pazili na svoje duhovno jerbinstvo, ko su im ostavili njevi stari.



“I prez škole i prez knjig”

Ali nije dost poštovati duhovni kapital. S njim se mora znati i gospodariti. I tako je ov od svoje domovine otcipljeni narod pokusio postaviti se sam na noge. Sagradio si je svoj vlašći kulturni potencijal i si pazio na svoj jezik. Čuvari toga jezika su tada proizlazili iz crikvenih krugov. Kasnije su im se pridruIili i školniki. Danas zvećega učitelji uču dicu hrvatski, sve manje se oci i majke sa svojom dicom pominaju po hrvatsku. Iako je naš pokojni Miloradić mislio, da je moguće očuvati si hrvatski materinski jezik “i prez škole i prez knjig”, to danas nikako nij moguće.



Duga želja za jedinstvenom linijom

Stoljeća dugo su intelektualni krugi bili obuzeti skrblju za jezik. Med dvimi boji projduçega stoljeća su intelektualci potribovali, da GH zbog jezične nesloge moraju imati vlašću adademiju kot imaju Francuzi Académie Francaise jur od početka 17. stoljeća. Stoljeća dugo – a to proizlazi iz naše književnosti – su si Gradišćanski Hrvati za svoj materinski jezik željili jednu jedinstvenu liniju, jednu obligatnu književnu normu, ku bi svi jednako poštovali, da bi njev jezik kroz vijeke star mogao živiti i preživiti. Ali vrime jednostavno tada nij bilo zrelo za realizaciju takovih idejov. Stoprv u prosvićenoj, liberalnoj manjinskopolitičkoj atmosferi se je mogao roditi takov Znanstveni institut i unutar njega formirati se Jezična komisija skroman pandan “Francuskoj Akademiji”.


Glavni cilj je ZIGH-u, Gradišćanskim Hrvatom očuvati jezik i jezičnu kompetenciju. Zato se u njegovi prostorija misečno sastaje Jezična komisija, da bi nastavljala posao, ki je pred oko tridesetimi ljeti započet s djelom na Rječniku.



Rječnik je zastaran u hipcu publiciranja

Ljetos svečujemo 25-ljetni jubilej izdavanja 1. sveska Rječnika. To je lipo! Ali mi znamo, da je svaki rječnik u hipcu svojega publiciranja zastaran. To ujedno znači, da se jednoč započeta leksikalizacija ne smi prekinuti. Zač? Jezik je živ organizam i svenek potribuje obnovu, check-up, reviziju. To ne valja samo za naš gh. jezik, i Nimci su nedavno reformirali pravopis, a gdo od Vas govori i standardni hrvatski jezik, on je upamet zeo, kako se je i ta jezik masivno modernizirao u samostalnoj Hrvatskoj, kade je za jezična pitanja odgovoran Institut za hrvatski jezik. Optimum za gh jezik bi bio, svenek u svakoj situaciji s posojećim leksikom imati rješenja za sve novomodne jezične tvorevine. Tim sam jur odbušila vrata Jezičnoj komisiji.



Djelovanje Jezične komisije

Jezična komisija nastavlja djelo, ko je započeto davno prlje nego je objelodanjen naš popularni, naširoko prihvaćeni Rječnik. U njoj kotrigi – pri sjednici nas je oko 10 – proširuju leksik gh jezika. Trudimo se riješiti i jezična pitanja, i to tako da se zgledamo na špecifičnosti gh jezika. Kot rezultat rešerširanja, iskanja, ocjenjivanja, vridnovanja i diskutiranja proizlazi pak leksem, ada vokabel, naziv, izraz ili ako ćete pojam, ki je zrastao – ponekad dost mučno, a kadakoč opet i dost brzo – na temelju našega postojećega jezičnoga fundusa. Ponekad zpišemo i idiomatsku upotrebu, kontekst hasnovanja.

U Jezičnoj komisiji kujemo i neologizme, ada nove riči.

Samorazumljivo je, da ti izrazi pak imaju normativan karakter.



Normirano daleko prik tri tisuć riči

Odakle znamo, ke riči su brizantne aktualne? To su one, ke nam društveni žitak govori u pero.

Trudimo se održati na žitku gh jezik i razvijati ga tim, da se s njim jednostavno bavimo. Poštovani štitelj ovoga prikaza, i Vi/Ti se morete/-reš obratiti našemu sekretarijatu u ZIGH-u i ostaviti popis riči, s kimi se neka pri sljedećoj sjednici bavi Jezična komisija. To je smisao i funkcija Jezične komisije, ka proširuje leksik Rječnika. Do sada, to znači, od 95. ljeta do danas, je normirano prik 3160 riči.



Poteškoće pri fiksiranju jezične norme

Uz svoj seoski idiom je naš narod izuzetno emocionalno vezan. To je ujedno velika barijera u fiksiranju jezične norme, ka se je počela iskristalizirati s obadvimi Rječniki, a još već ju je u pozitivnom smislu zacementirala velika znanstvena Gramatika, ku sada imamo troja ljeta. Ona opisuje naš jezik, s jedne strani konzervira, s druge oživljava, razvija, jednostavno ga točnije definira nego obadva Rječniki. Ona lapidarno rečeno sadržava jezične zakone gh jezika. Gdo išće jezična pravila gh jezika – to moru biti čuvarničarke/odgojiteljice, učitelji/školari, duhovniki/farniki, uredniki člankov i medijskih programov – on će najti u njoj pouzdana rješenja.



Važan stup u razvitku književne norme

Gramatiku uz Rječnik gledamo kot jednoga od važnih stupov u razvitku gh književne norme. Željimo si, da utiče na naš jezik u toj mjeri, da mu da orijentaciju. Jedinstvena jezična linija je za egzistenciju književnoga jezika neophodna. Gramatikom je učinjen korak prema standardizaciji gh jezika.



Pisati moramo jezik, koga razumu svi

Svaki, ki piše na gradišćanskohrvatskom jeziku, si želji prekoraknuti granice seoskoga govora. Svako selo ima svoj dijalekt, kot smo rekli su ljudi emocionalno vezani uz vlašći dijalekt, ali kad je potribno pisati, onda se vidu i nedostatki seoskoga govora. Zato su naši pisci svojčas potribovali jezičnu normu, jedinstvenu jezičnu liniju, takozvanu standardizaciju jezika. Svaki more govoriti u svojem narječju, ali pisati moramo jezik, koga razumi i Filežac i Čajtanac i Uzlopac.

Pointirano rečeno uzlopskoj gospici ne bi došlo napamet, da se obuje bočkor, bočkor joj je prečemeran, Čajtanka sa čepelišem ne bi mogla ništa započeti, a gdo zna, je li Fileška nosi šoljine, a Puljanci uopće nosu “panke”?! Rič “cipela“ bi riješila problem. “Cipela“ razumu svi širom Gradišća. A u tom postoji smisao normiranja našega jezika.

To je djelo Jezične komisije, u koj svaki predlaže svoju varijantu, da bi po koč-toč dužoj, a ponekad i kraćoj diskusiji došlo do sinteze, do iščekivanoga produkta, s kim su pak svi kotrigi zadovoljni ili s kim svi moru živiti.



Redovito publiciranje normiranih riči

“Znanstveni zbornik“ je institutski časopis ZIGH-a. On sadržava i mali glosar riči, ke je Jezična komisija normirala od svojega samoga početka, ada 95. ljeta do ljeta 02. Sada je gotovo novo izdanje “Zbornika” opet s prilogom glosara JEZKOM-a do konca 2006. ljeta.

ZIGH ima i terminološku datarnicu u okviru domaće strani na internetu. U njoj su sabrane sve riči JEZKOM-a.

Jezik more živiti i preživiti, ako mu je odredjen sistem, ki se temelji na uredbi. Jezična anarhija svenek potkopava jezik.

Ako se jezik temelji na sistemu, na pismeno utvrdjenoj uredbi, onda on ima šansu, da preživi. U ZIGH-u su okupljeni ljudi, ki su u stanju sa svojim duhovnim potencijalom djelati za ostvarenje toga ideala.

ZIGH postoji i kot nakana i potriboća odstraniti – ja to zovem – anarhoindividualizam, da si svaki pisac po želji stvara svoje vlašće zakone, svoj vlašći jezični red, a pak veli kod nas, u našem selu se tako govori. To malokarirano mišljenje moramo napustiti, ako jur ne ljudi sa sela, onda svi ki se bavimo jezikom i ki ga daljedavamo.



Narod si je pazio ljubezno na svoj jezik

U Gramatiki smo zabiljeIili autentičan, autohtoni jezik gh naroda, njegovu veliku riznicu, i to zato kad je on to tako željio. Pokušaji prilagoditi ljude u povijesti na standardni jezik kot se govori u Hrvatskoj, se nisu ugodali. Ljudi su to odbili. Ta jezik su oni zvali “hrvačanski”. Zato smo u Gramatiki preporodili našu jezičnu praksu i ju postavili na suvrimene, čvrste temelje, na one temelje, ke narod emocionalno prihvaća i akceptira kot svoje jerbinstvo. Gh. narod si je svenek brižljivo pazio na svoje tradirano duhovno dobro. Pazio si je ljubezno na svoj jezik.

Prlje neg bi se bio dao nagovoriti na takozvani hrvačanski jezik, je bio pripravan asimilirati se, zatrti “svoj seoski govor”. Zato nam mora biti zadaća narodu očuvati jezik, koga govori i prihvaća. To znači, da se moramo truditi da dicu učimo i naučimo gradišćanskohrvatski, da joj damo solidnu jezičnu bazu, da moru nastati kompetentni govorači gh. jezika.