Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


04.06.2010

BORENIĆEVI UČENICI, MATURANTI U ZAGREBU

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih

„Meni se j' prilika ponudila,
da se dičaki va Zagrebi zaman izobrazit mogu.
Moja želja bi bila, da bi ja mogal iz svake škole dičake,
ki k učnji volju i talente imaju, va više škole slati.“
Martin Borenić, 1928.

Čitajući korespondenciju (pisma) Martina Borenića (1850. – 1939.) koji se je dopisivao sa zagrebačkim kanonikom Jankom Barlèom (1869. – 1941.), dobivamo dragocjenu sliku o životu i radu Borenića s jedne strane i kulturno-političkoga života u Gradišću s druge strane. U to nas uvjerava pet pisama što ih je Martin Borenić pisao Barlèu iz Baumgarten-a (Pajngrta): 10 ožujka 1922., 4. travnja 1922., 10. prosinca 1927., 26. ožujka 1928.i 3. kolovoza 1928.
Budući da sam ta pisma, uz ostala, već objavio 1986. u Burgeländische heimatblätter (48. Jahrg., Heft 2, str. 57-87), nas ovdje zanima ono pismo u kojemu se nalaze, gore citirane rečenice, a to je pismo od 3. kolovoza 1928. godine. To je ujedno i najopširnije Borenićevo pismo s vrlo važnim njegovim biografskim podatcima. Najprije govori o svojemu djetinjstvu i školovanju sve do završene učiteljske škole, spominje svoje učiteljevanje u Pajngertu, jako ubogu penziju. Potom piše kako se je prihvatio pisanja školskih knjiga, o kalendaru, o crkvenim jačkama te o svojem radu u sadovnoj školi, zatim o osnutku ognjobranskoga društva i utemeljenju konsum-Verein-a. Ta široka lepeza njegova zanimanja govori o čovjeku pragmatičkih vidika koji je svome narodu žilio biti od koristi u svakidašnjemu životu. Nije zaboravio ni svoje učenike, pogotovo ne one u kojima je vidio sposobnosti i talent za nastavak školovanja. Borenić je svojedobno, također, dobro znao da okrijepiti i njegovati hrvatsku svijest u Gradišću znači imati vezu s matičnim narodom svojih predaka – Hrvatskom. I kao da je čekao prigodu kad će moći mladiće – svoje učenike poslati na školovanje u Zagreb. I ta mu se prigoda pružila. O njoj će u pismu Barlèu, sljedeće pisati: „ Leta 1903. mi je jedan gospodin iz Zagreba imenom Dr. Jos.(ip) Reberski pisal, da mu jednoga hrvatskoga dičaka iz našega sela pošaljem, da će ga on školit. Ja sam mu jednoga razumnoga dičaka moje škole doli doprimil, koga su u Zagrebu va prvi gymnazium nutar zeli. Ov je sada farnik u Dekanovcu. Drugo leto mi je po drugoga pisal. Poslal sam mu Tomu Hombauer-a, ki je sada činovnik u Zagrebu. Treto (leto) me je prosil da neka drugog, ali iz drugi sel naše krajine pošaljem.
Poslal sam mu Ivana Jagšića; sada je Dr. Jagšić farnik u susedskom selu Klimpuhu. Na dalje sam oš dva, jednoga iz Koljnofa, a drugoga iz Belog sela (Pama) doli poslal. Ovi dva su bili va velikom boju natporučniki i neznam već od njih ništa. Zadnji, Mate Feržin se j' takaj u Zagrebu školil, je sada u Beču va občinski bolesnici vračitel i kani ovo leto doktorat načinit. Ov je sada izdavatelj naših hrvatskih novin, ke se u Beču štampadu“ (Jembrih, 1986: 78-79).
Budući da Borenić nije naveo ime prvoga dičaka kojega je poslao u Zagreb da u njemu pohađa gimnaziju, a 1928. je farnik u Dekanovcu (Međimurju), pošao sam u potragu za tim razumnim dičakom, kao i za Tomom Hombauer-om.
Uvidom u Šematizam Zagrebačke nadbiskupije (1929., 74-75), pod nazovim župe Dekanovec, iskazuje se kao Administrator (upravitelj): Petrus Lichtenberger. Dakle to je taj farnik u Dekanovcu kojega je Borenić spomenuo u pismu Janku Barlèu.


Lichtenberger zagrebački maturant

Znajući sada za ime, našao sam ga među zagrebačkim maturantima koji su maturirali 1911., a Tomu Hombauera među maturantima koji su maturirali 1913.
(Dobronić, 2004: 362- 363). Sada kad je poznata godina mature spomenutih Borenićevih odabranika, valjalo je poći u Arhiv grada Zagreba i tamo potražiti
Glavni zapisnik za ispit zrelosti Kraljevske donjogradske velike gimnazije u Zagrebu. U zapisniku su podatci o polaganju ispita zrelosti.
Tako čitamo u spomenutom Zapisniku da je Petar Lichtenberger pristupio ispitu zrelosti u ljetnom roku, 30. lipnja 1911. poslije podne. U rubrici: „Ime i prezime, dan i godina, mjesto i domovina rođenja, vjera kandidata“, upisano je: Petar Lichtenberger, 29. travnja 1891. Kerteš (=Baumgarten), Ugarska, r – k. Potom slijedi rubrika: Svršio ove nauke: I. – VI. razr. u kr. donjogradskoj vel. gimnaziji u Zagrebu, VII. i VIII. razr. u nadbiskupskom liceju u Zagrebu. U rubrici P r e d m e t i ( Uspjeh s ocjenom ispita u VIII. razredu, I. i II. polugod.) čitamo: Nauk vjere – veoma dobar; latinski jezik – dobar; grčki jezik – dobar; hrvatski jezik – dobar; njemački jezik – dobar; povijest – veoma dobar. Uspjeh pismenoga ispita zrelosti: latinski jezik – dobar; grčki jezik – dovoljan; hrvatski – dovoljan; njemački jezik – dovoljan. U rubrici: Usmeni ispit zrelosti (koji je održan od 26. lipnja do 4. srpnja 1911.), Lichtenberger je polagao: Hrvatski jezik i Grčki jezik. Iz hrvatskoga jezika odgovarao je: Kozarac: Autobiografija. Sadržaj. Strani utjecaji. Priče djeda Nike. Biser-Kata. Mira Kodolić. Naš Pilip (sadržaj). Relković. Život. Satir. Dioba Jakšića. Koje su mu komedije hrv. poznate (Kumovanje). Iz grčkoga je polagao: Homer. Il. XXII. 56. – eioerheo kai Troas? orekses? Peleide tko je? Kronides? Snahe Prijanove? Kuća grčka? Ares? piontes, thanonti. Sadržaj pročitanoga štiva.U rubrici: Polagao prvi put ispit zrelosti kao (jav… učeni…, privr., ekster.) – eksternist. U rubrici: Uspjeh ispita zrelosti piše: Zreo jednoglasno za polazak sveučilišnih nauka. U tome su zapisniku upisane ocjene koje su na svjedodžbi: Svjedodžba izdana dne 1. srpnja 1911. pod br. 22. P r e d m e t i: Povijest i zemljopis – veoma dobar; Matematika – dovoljan; Higijena – veoma dobar; Fizika – dovoljan; Filozof. proped. – dobar I. pol., a II. pol. – veoma dobar. Što je usmeno odgovarao iz povijesti i zemljopisa: Hrvatski kraljevi. A napose o Zvonimiru i njegovom djelovanju. Šlezija, veličina, narodnost, industrija, rudače, lječilišta. gradovi. Iz matematike: 1.) Visina je uspravnoga čunja 3 put veća od promjera osnovke. Kolik je kut između osi i stranice. 2.) (x² + y)² + 2(x² - y) =15 x² + y = 5
3.) Vlastitosti čunjosjeka (stožac). Jednadžba parabole. Eto, to je slika ispita zrelosti mladića Petra Lichtenbergera, Borenićeva bivšega pajngrtskoga učenika, a sada zagrebačkoga maturanta.
Pretpostavljam da je potrebno pojasniti kako je došlo do podjele na „gornjogradsku“ i donjogradsku“ gimnaziju u Zagrebu. „Godine 1895. dogodio se izuzetno važan događaj za zagrebačko školstvo. Dovršena je gradnja i svečano je otvorena grandiozna zgrada na današnjem Rooseltovom trgu s dugačkim pročelnim dijelom (danas Muzej Mimara) i dvama pokrajnim krilima (po projektu uglednih njemačkih arhitekata Ludwiga i Hülsnera). Tada veoma moderna školska zgrada bila je namijenjena Kr. velikoj realki i Trgovačkoj akademiji. Međutim, zbog brojnosti đaka – klasičara i mnogih koji su željeli klasičnu naobrazbu, otvorena je još jedna klasična gimnazija i smještena također u spomenutu novu zgradu. Staroj gimnaziji na gornjem gradu promijenjen je naziv u 'Kraljevska gornjogradska velika gimnazija u Zagrebu', a nova je dobila naziv 'Kraljevska donjogradska velika gimnazija u Zagrebu'.“ Gornjogradska je gimnazija ostala na Katarinonom trgu (to je bivša isusovačka gimnazija), svaka je izdavala svoje godišnje izvješće. Gornjogradska je gimnazija zadržala primat klasične gimnazije. No ipak, svi ispiti zrelosti su se polagali u Goronjogradskoj gimnaziji. (Dobronić, 2004: 266)
Ovom je prigodom još nešto važno reći. Naime sustav nastavnoga programa u zagrebačkoj gimnaziji, u 19. stoljeću, temeljen je na propisima što ih je bio uveo 1850. ministar bogoštovlja i nastave u Schwarzenbergovoj vladi 1849., Leo grof Thun Hohenstein (1811. – 1888.). Njegov „Nacrt za organizaciju gimnazija i realnih škola“ propisivao je da gimnazija ima osam razreda (četiri niža i četiri viša), te je uveden ispit zrelosti za sve učenike koji žele nastaviti studij na sveučilištu. Moglo bi se reći da od tada gimnazija nema više onaj moto Latinae loqui et scribere (latinski govori i piši) nego je temeljita priprava za studij društvenih ili prirodnih znanosti, a hrvatski jezik dobiva na značenju, a to je već bilo izrazito nakon 1847. Niža je gimnazija trebala učenika osposobiti za uspješan prijelaz u više razrede ili ga pripremiti za kakvo praktično zvanje u životu. Humanistički su predmeti zauzimali istaknuto mjesto, a prirodni predmeti su sve više bili zastupljeni. Upravo je takav sustav predmeta u zagrebačkoj gimnaziji bio i u doba Petra Lichtenbergera, Tome Hombauera i drugih. Bili su to predmeti: Vjeronauk od prvog do osmog razreda, dva sata (= 16); Latinski jezik prva dva razreda po osam sati, od 3. do 6. razr. šest sati, a 7. i 8. razr. pet sati (= 50 kroz osam godina); Grčki jezik počeo se učiti tek u trećem razr. 5 sati, u 4. četri sata, 5. i 6. razr. pet sati, 7. razr. četiri sata i 8. razr. 5 sati (= 28 sati prvo i drugo polugodište kroz šest godina); Hrvatski jezik od 1. do 8. razr. tri sata (= 24 sata); Njemački jezik u 1. i 2. razr. tri sata, a od 3. do 8. razr. 2 sata (= 18 sati); Zemljopis i povijest od. 1. do 8. razr. tri sata (= 24 sata); Prirodopis i fizika od 1. do 3. razr. dva sata, a od 4. do 8. tri sata (= 21 sat); Matematika od 1. do 5. tri sata, 6. razr. četiri sata, 7. razr. tri sata i 8. razr. jedan sat (= 22 sata); Filozf. propedeutika samo u 7. i 8. razr. dva sata (=4 sata). Ukupno su učenici imaali godišnje 208 sati nastave od 1. do 8. razreda gimnazije. Godine 1909. predmetima je dodana Higijena u 8. razr. jedan sat. (v. Pavlić, 1997: 55-56).


Tomo Hombauer također zagrebački maturant

Budući da je i Tomo Hombauer bio zagrebački maturant, držim da je, zbog usporedbe s Lichtenbergerom, dobro navesti u njegov gimnazijski curricullum, dakle podatke iz Glavnoga zapisnika ispita zrelosti. Hombauer je pohađao Kr. gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu te je ispit zrelosti polagao u ljetnom roku 1913., ali je ispitivan 10. veljače 1913. prije podne, kako to u Zapisniku piše. Njegovi osobni podatci su: Hombauer Tomo, rođen 16. prosinca 1891. u Kertesu (Baumgarten) u Ugarskoj, rimokatoličke vjere. Svršio ove nauke: za osam godina kao javni učenik i to I. i II. razr. u kr. donjogradskoj gimnaziji zagrebačkoj, a III. – VIII. razr. u kr. gornjogradskoj gimnaziji zagrebačkoj. Predmeti koje je polagao u osmom razredu (I. i II. polugodište): Nauke vjere – dobar; Latinski jezik – dovoljan; Grčki jezik – dovoljan; Hrvatski jezik – dovoljan; Njemački jezik – dovoljan. Uspjeh pismenoga ispita: latinski – dovoljan; Grčki – dobar; hrvatski jezik – dovoljan; njemački jezik – dovoljan.
Polagao je drugi put ispit zrelosti kao javni učenik. Usmeni ispit iz Hrvatskoga jezika: Gundulić, Osman (Krunoslava i Karevski), Pavić, Marković, Jensen. Markovićev pjesnički rad . „Kolo“ (Vrazovo). Latinski jezik: Ovidius, Am. T. 15. (Neumerlost pjesnika Quid mihi, musa ….) strenuus, pulverulentus, quaaero; canam, volvere – rapidus animosus. Elegički distih. Gdje je Tenedos – Ida – simois? Tko je Maeonius, Baltiades, Ascraeus, Attius, Ennius? Tko je uveo heksametar? Što je cothunus? Karakteristika aleksandrinskoga vijeka u grč. književnosti. Predmeti koji su trebali biti upisani u svjedodžbu, iako mu nije izdana, bili su: Povijest i zemljopis – dovoljan; matematika – dovoljan; Higijena - dobar; Fizika – nije dovoljan; Filozof. proped. – dovoljan. Bilješka uz to: Cf. Glavni zapisnik za ispit zrelosti u ljetnom roku 1912. br. 12. Upisana su i pitanja usmenoga ispita (koji se držan od 26. lipnja do 2. srpnja 1913.): Povijest i zemljopis: 1. Habsburgovci od Ferdinanda I. dalje. 2. Žiteljstvo austrougarske monarhije. Delegacije. Matematika: 1) Imaju se riješiti jedn. geom. smisao tih jedn. – Madjusobni položaj 2 kružnica. – Snošaj (odnos) izmedju stranica trokuta. valjak, piramida i prizma, čunj.
U rubrici, Uspjeh ispita zrelosti, čitamo: nije zreo, odbijen na pô godine.
Ako se pogleda ispitni protokol Glavnoga zapisnika ispita zrelosti br. 15, vidimo da je Tomo Hombauer polagao treći put ispit zrelosti, dne 28. lipnja 1913 poslije podne. U zapisniku su osobni podatci nepromijenjeni, kao i podatci u rubrici: Svršio ove nauke (upisano kao gore). Predmeti koje je polagao u osmom razredu I. i II. pol. su: Nauk vjere – dobar; latinski jezik – dovoljan; grčki jezik – dovoljan; hrvatski jezik – dovoljan; njemački jezik – dovoljan. Pismen ispit iz: Latinski jezik – dovoljan; Grčki jezik – nije dovoljan; Hrvatski jezik – nije dovoljan; Njemački jezik – dovoljan. Usmeni ispit zrelosti: Hrvatski jezik: Relković, Satir. Pogrješke u Slavonaca. Otkuda te pogrješke. Kozarac. Hrvati u Ugarskoj. Martićevi Osvetnici. Grčki jezik: Homer, Odiseja V. 202 ss. Čitanje, prijevod, reprodukcija. Ksoeo, anaklesai, ienai. Lutanje Odisejevo. Kiklop u Odiseji i Euripidov. Penelopa, Telemah, Laert. Povijest i zemljopis: Varaždinska županija: prirodne, gospodarske i uopće privredne prilike. Predaja, koja se veže na Krapinu. – Seljačka buna g. 1573. – Hrvatska u vrijeme vlade kralja Rudolfa (cara Rudolfa II.). Matematika: Naći aritmetičku progresiju, za koju vrijede jednadžbe: a¹, 1², a², a4 = 360 a² +a³ = 9; U pravokutnom trokutu je zadan jedan šiljasti kut L = 40˚ 40' 10' i visina na hipotenuzu v = 0.1. Odrediti ploštinu toga trokuta; Izvesti sinusov poučak. Predmeti koji su upisani u svjedodžbu, koja je izdana 28. lipnja 1913. pod br. 15 jesu: Povijest i zemljopis – dovoljan; Matematika – dovoljan; Higijena – dobar; Fizika – nije dovoljan; Filozof. proped. – dovoljan. Uz to je dodana bilješaka: Vidi br. 2 „Glavni zapisnik za ispit zrelosti u zimskom roku god. 1913.“ iz toga su zapisnika ovamo donesene ocjene za oba polugodišta VIII. razreda. U rubrici, Uspjeh ispita zrelosti piše: zreo većinom glasova za polazak sveuč. nauka. To znači da je većina članova ispitne komisije bila za to, da maturnat Tomo Hombauer može nastaviti studij na sveučilištu, ukoliko će se za takav studij odlučiti. Prema Borenićevu zapisu u pismu Barèlu, razabire se da studij na sveučilištu nije nastavio, jer je 1928. bio gradski činovnik u Zagrebu. Predstoji mi još pronaći koju je to službu Tomo Hombauer obavljao u Zagrebu; za ovu prigodu to nisam uspio pronaći.


Petar Lichtenberger bogoslov i svećenik u Hrvatskoj

A sada, vratimo se našemu Petru Lichtenbergeru.
Dakle, sad kad znamo da je Lichtenberger maturirao, a već je rečeno da je, prema Borenićevu zapisu i Šematizmu zagrebačke Nadbiskupje, bio župnik u Dekanovcu (Međimurju), valja nam poći tragom njegova teološkoga studija o kojemu ćemo podatke naći u Nacionalu koji je on osobno ispunjavao. Među redovitim slušačima Bogoslovnoga fakulteta, u I. poljeću škol. god. 1911/12. upisan je Petar Lichtenberger u I. semestar 9. listopada 1911. Ovdje će nas zanimati njegovi osobni podatci koje je upisao u Nacijonal, a ti su: Ime i prezime slušača: Petar Lichtenebrger; Kada se rodio, kojega dana, mjeseca i godine? 29. travnja 1891; gdje se rodio, u kojem mjestu, kotaru, županiji, zemlji? Sopronkertes, Sopron, Sopron, Ugarska; Gdje je zavičajan, u kojoj općini, kotaru, županiji, zemlji? Sopronkertes, Sopron, Sopron, Ugarska; Koje je vjeroispovijesti? rimokatolik; Koji mu je materinski jezik? hrvatski; Ime, Zvanje i zanimanje, prebivalište oca (eventualno i pokojnoga) odnosno majke, ako otac ne živi: † Ivan, Franciska, seljakinja, Sopronkertes; Stan slušača (ulica i broj kuće): Kaptol 29; Na kojem je učilištu bio prošli semestar: Nadb. licej u Zagrebu; Dokazala, iz kojih izvodi pravo na upis (svjedodžba zrelosti … pod kojim brojem je podjelejen): svjedodžba zrelosti kr. donj. gimn. br. 22 dne 1. srpnja. U narednim Nacijonalima podatci se ponavljaju, osim u zadnjoj rubrici, umjesto svjedodžbe, upisuje indeks zagrebačkog sveučilišta (I. semestar, 12. travnja 1912.); II. semestar, 11. listopada 1912. navodi u rubrici: Na kojem je učilištu bio prošli semestar: zagrebačkom F. T.; Dokazala …, indeks bogosl. fakulteta na svuč. zagr. itd. [U kurzivu su njegovi odgovori]. Što se upisa datuma rođenja tiče, izgleda da je mladi bogoslov (možda uzbuđen kad se upisivao u semestar) zaboravio točan datum svoga rođenja, pa je jednom zapisao da je rođen: 28.IV. 1891. (upis 9. X. 1911. i 10. IX. 1913.)), zatim 30. IV. 1891. (upis 17. IV. 1914.). Inače je kod prvoga upisa ispravno zapisao: 29. IV. 1891.
Petar Lichtenberger je, kao redoviti slušač Bogoslovnog fakulteta Zagrebačkoga sveučilišta, završio osam semestara teologije i potom bio zaređen za svećenika 29. lipnja 1915.


Tijek svećeničko-pastoralne službe Petra Lichtenbergera

Takve podatke možemo naći u dokumentu koji je on sam popunio, taj se dokument zove Osobnik (upitnik) koji je Nadbiskupski Duhovni Stol u Zagrebu slao svim živućim svećenicima Nabiskupije. Tu su još detaljniji njegovi osobni podatci, a ti su: Prezime i ime: Lichtenberger Petar; godina, dan i mjesec rođenja 1891, 29. travnja; otac Ivan Lichtenberger, majka Franciska rođena Plöhl; mjesto rođenja Baumgarten, župa Baumgarten, biskupija Györ (Raab), općina Baumgarten, kotar Mattersburg. Zavičajno mjesto po ocu Baumgarten, općina Baumgarten, kotar Mattersburg. Kršten dne 29. IV. u Baumgarten, potvrđen dne 1899 u Maradorf. Pučku (osnovnu) školu polazio u Baumgarten. Gimnaziju (ptcrtaj: klasičnu, realnu ili realku) polazio u Zagrebu. Ispit zrelosti (viši tečajni ispit) položio dne 1. srpnja 1911 na gimnaziji donjogradskoj u Zagrebu. Stupio u sjemenište dne 1909. u Zagrebu. Je li bio u kojem drugom zavodu? nije. Bogosloviju polazio na sveučilištu (bogoslov. školi) u Zagrebu.
kao redoviti slušač osam semestra, ispite imao semestralne. Župnički ispit položio dne 1926. god. U rubrici Zdrastveno stanje (neka se navede, od kojih je težih bolesti patio u životu, je li bio operiran i radi čega), upisao je: proširenje srca i srterija, arterija sclerosa, malarija. Mjesto sadanjeg boravka: Donji Vidovec, sadanja zavičajna općina: Donji Vidovec. Taj podatak govori da je Lichtenberger Osobnik ispunio dok je bio župnik u Donjem Vidovcu. U Osobniku postoji rubrika Odlikovanja (neka se navede vrsta, odluka i datum) 1.) Karltruppen Kreuz, 2.) Križ crvenog krsta „patriae et humanitati“, 3.) pro piis meritis II. razr. sama… 4.) Sv. Save V. stepena odluk. minist. unutar. posl. br. 39253 od 20. VIII. 1930. Od jezika koje pozna (govori) naveo je: hrvatski i njemački, služi se madžarskim. Na pitanje, U kojim je listovima surađivao, naveo je: Luč, Hrvatska Straža. U kojim je organizacijama sudjelovao: Orlovska, Katolička akcija, Domagojska đačka i senioratska. Na pitanje. razumije li se u zadrugarstvo (sudjelovanje i rad u tom), odgovorio je: Bavim se, od 1920. do 1926. tajnik Gospodarskog društva u Štrigovi; osnovao seljačku štedionicu u Štrigovi i vodio od 1926. do 1929. Osnovao štedionicu u Dekanovcu i vodio od 1928. do 1931. Predsjednik Štedionice u D. Vidovcu od 1932 i dalje član odbora i osnivač Gospodarsko košaračke zadruge u D. Vidovcu 1939. – predsjenik. Na pitanje, Bavi li se kojom naročitom granom gospodarstva, odgovorio je: konjogojske udruge u D. Vidovcu od 1937. [U kurzivu su Lichtebergerovi podatci koje je naveo kao odgovor na postavljena pitanja u Osobniku].
U Osobniku je, uz spomenuto, naveo kronološki slijed svojega svećeničkoga službovanja. Tako je dekretom od Duhovnoga Stola u Zagrebu imenovan za duhovnoga pomoćnika u Štrigovi od 1. IX. 1915. – 1. IX. 1916. Istu je službu obavljao i u župi Rača (nedaleko Bjelovara, v. Kožul, 2007: 565-566) od 1. IX. 1916. do 1. IV. 1917. Odredbom Ministarstva rata u Beču određen je za vojnog kapelana na ratištu od 1. IV. do kraja 1918. Točnije služio je u ratu od 11. IV. 1917. do 1. X. 1917. na talijanskom ratištu, od 1. X. 1917. na ruskom u Bukovini do kraja na rumunjskoj fronti u Erdelju. Dekretom Duhovnoga Stola u Zagrebu imenovan je duhovnim pomoćnikom (kepalan) u župi Sv. Ilija Obrež (kod Varaždina) od 1. I. 1919. do 1. IX. 1920. Zatim je istu dužnost primio u župi Štrigova od 1. IX. 1920. do 1. V. 1927. Dekretom Duhovnoga Stola u Zagrebu, br. 31o3, 29. IV. 1927. imenovan je upraviteljem župe u Dekanovcu od 1. IV. 1927. do 11. X. 1931. Od istog Duhovnog Stola Dekretom b. 6531 4. IX, 1931. imenovan je župnikom u župi Donji Vidovec i upravitelj je župe Donja Dubrava (Međimurje).


Nesvakidašnji događaj

Kao što se razabire iz prebogate svećeničke djelatnosti Petra Lichtenberga, doista se može reći da su Gradišćanski Hrvati Zagrebačkoj Nadbiskupiji dali svećenika nadasve sposobna, koji ostao i danas prisutan kroz djela što ih je ostavio svojim nasljednicima. Između ostalog, to je i novosgrađena župna crkva u Donjoj Dubravi, koju je dao izgraditi i koju je trebao dovršiti iznutra, no iznenadna smrt je prekinula sve njegove želje. Umro je na svojem svćeničkom poslu, propovijedajući na mladoj misi (primicijama) kotoripskoga mladomisnika Franje Baloga u župnoj crkvi u Kotoribi, 19. ožujka 1941. O tome nemilom događaju, svećenik Franjo Balog piše: „Mladu sam misu prikazao 19. ožujka 1941., na blagdan sv. Josipa, u rodnom mjestu Kotoribi. Propovijedao je tadanji župnik Donjeg Vidovca velečasni Petar Lichtenberger (inače porijeklom gradišćanski Hrvat). On se radosno odazvao pozivu, i kaada je došao dan Prve mise, velika je ktotoripska crkva bila posve puna naroda iz svih međimurskih župa. Sve bijaše uzbuđeno i radosno. No tada se dogodilo ono što je uistinu prava rijetkost. Završavajući propovijed, velečasni je Lichtenberger zanosno izgovorio pozivne riječi: 'Dragi brate …!' – Nastaje tišina, propovjednik se ruši, pada na pod propovjedaonice i spušta svoju plemenitu dušu navršivši tek pedest godina. Bijaše mrtav!.“ (Mjesto i župa Donji Vidovec 1226 – 1996, ur. Ivan Zvonar, Donji Vidovec, 1996., 147; usp. Kolarić, 1992: 127-128).
U Katoličkom listu god. 92., br. 13, (Zagreb, 1941., 156; od 27. III.) izašao je nekrolog, vijest o umrlom Petru Lichtenbergeru. Tekst glasi: „ Naša nadbiskupija izgubila je opet jednog svećenika i to na vrlo potresan način. Petar Lichtenberger, župnik u Donjem Vidovcu, preminuo je na Josipovo na primicijama vlč. Franje Baloga u Kotoribi. Kad je kao propovjednik završavao propovijed o svećeničkoj žrtvi i mladomisniku preporučivao u molitve naše katoličke potrebe, srušio se i, odnesen na župni dvor, tamo je preminuo. Prilikom pada bila bi nastala u dupkoj punoj crkvi panika, da nije jedan brat svećenik započeo molitvu za umirajućeg bolesnika. – Na sprovodu našlo se oko 8000 ljudi, 30 braće svećenika, mnoštvo vijenaca, barjaka i dvije glazbe. Silan narod prisustvovao je u najuzornijem i rijetko viđenom redu sprovodu, koji je vodio dekan preč. g. Josip Kristović. Pokojnik je sahranjen u kapelici vidovskog groblja. Nad grobom izrečeno je više govora. U ime kolega toplo se je oprostio od pokojnika g. Dušić iz Brezovice. Nakon održanih govora udruženi pjevački zborovi iz D. Dubrave, Vidovca i Sv. Marije otpjevali su potresnu međumursku tužaljku 'Ah čovječe razmišljaj'.
Pokojnik je rođen 1891. u Hrv. Gradišću. Gimnaziju pohašao je u zagrebu, potpomagan od dr. Josipa Reberskoga. Nakon ređenja god 1915. morao je na talijansku frontu. U visokim južnotirolskim bregovima zadobio je proširenje srca, od čega je sada i umro. Kao kapelan službovao je u Rači, Sv. Iliji i Štrigovi. Svuda je najuzornije radio na vjerskom polju. Kao župnik bio je u Dekanovcu do 1931. a sada u Donjem Vidovcu. Kroz četiri godine upravljao je i župu Donju Dubravu. [Upozorit ću da je 2007. tiskana monografija, izd. Merdijani: Općina i župa Donja Dubrava. Na str. 162-163 te knjige pogrješno je upisano prezime župnika, naime pet put „Petar Lichenberger“, a samo dva put ispravno „Lichtenberger“]. Kao župnik, Petar Lichtenberger, razvio je svestranu akciju: organizirao je, i s uspjehom vodio, katolička društva, ustanovio je štedionicu i košaračku zadrugu. U svojoj ekonomiji bio je najnapredniji u cijeloj okolici. U Donjoj Dubravi je on prvi, nakon 25 godina, počeo raditi oko gradnje crkve osnovavši crkv. građevni odbor. Ta je danas dovršena. Sada je htio svoju crkvu temeljito iznutra popraviti i oslikati, ali ga je smrt pretekla. Kao svećenik bio je vrlo revan u svemu, osobito u propovijedanju. Kadgod je imao malo više svijeta u crkvi, progovorio im je koju pobudnu riječ. Među svećenike zalazio je vrlo rado. Nije bilo svećeničkog sastanka, da se pokojnik ne bi javio u ozbiljnoj debati. U katolicizmu i hrvatstvu bio je uvijek radikalan. Radi svih tih vrlina, njegove inteligencije i prirođenog dostojanstvenog držanja bio je svuda vrlo omilio, pa je razumljiva za njim opća žalost. R.(equiescat) I.(n) P.(acem).“ Autor napisa je J. Knez.
[Svećenik Petar Lichtenberger pokopan je u župi Donji Vidovec 21. žujka 1941. u kapelici na tamošnjem groblju].
Eto nam još jedne slike zaslužnoga svećenika Petra Lichtenbergera, koji bi i danas zavrijedio da se njegovo ime dostojno iznova prizove u svijest Hrvata kako u Hrvatskoj tako i ovdje u Gradišću. Ovo je prvi takav pokušaj, zahvaljujući današnjemu susretu ovdje, u njegovom rodmom mjestu Pajngrt-u (Baumgarten) koje je bilo radno-učiteljsko mjesto Martina Borenića zbog kojega smo danas ovdje, prisjećajući se njegovih zasluga upravo za sredinu Pajgrta.
Još bih nešto istaknuo u vezi s Lichtenbergerom. Naime u Osobniku, je na pitanje: U kojim je časopisima surađivao? Naveo je: Luč i Hrvatska Straža.
Tražio sam u Zagrebu časopis Luč i našao Prilog „Luči“ br. 7. i 8. Đački vjesnik (Zagreb. 20. siječnja 1914.) u kojemu se, u rubrici pod naslovom „Narodna obrana“, u nastavcima, nalazi tekst s naslovom: Zapadni Ugarski Hrvati, s podnaslovima od 1. do 7.: 1. Jedan osvrt; 2. Statistika 'vodenih Hrvata'; 3. Nacijonalna svijest; 4. Odnošaj prema Hrvatima; 5. Odnošaj prema Madžarima i Nijemcima. Na kraju toga teksta potpisan je: „Zapadni ugarski Hrvat“; 6. Školstvo kod Hrvata; 7. Njihova književnost; na kraju toga teksta potpisao se isti: „Hrvat iz zapadne Ugarske“. Budući da u „Luči“ nema nikava članka osim spomenuta o Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj, a Lichtenberger je naveo da je u tome listu surađivao, uvjeren sam da je spomenuti prilog napisao upravo on, doduše bez isticanja svoga imena i prezimena za što je svakako imao razloga. Prema tome, taj pregledni povijesni prikaz o Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj prvi je takve vrste u Hrvatskoj uopće, o kojemu se dosad nije znalo. Sjetimo se knjižice Mate Ujevića iz 1934. Gradišćanski Hrvati; govorilo se da je to prva mala monografija o Hrvatima u Gradišću. Danas ne bi bilo suvišno spomenuti: Lichtenbergerov rad valja iznova objaviti, on nije opširan, ali je dragocjen, baš zato što je tiskan 1914., a možda je napisan 1913., a to je dvije godine nakon mature, odnosno tada je već bogoslov u Zagrebu. Da je doista Lichtenberger autor spomenuta članka, u prilog tome ide jezik kojim je pisan; to je hrvatski jezik kojim govori i piše čovjek koji je taj jezik dobro naučio. Isključen je bilokoji autor izravno iz tadašnje zapadne Ugarske, jer on ne bi tako lijepo mogao pisati hrvatski (hrvaćanski) kao što se to vidi u članku.
Ovim kratkim prikazom, doduše samo dvojice Borenićevih bivših učenika, a maturanata u Zagrebu, želio sam više pozornosti posvetiti Petru Lichtenbergeru, jer on to i zaslužuje. Na taj je način, simbolično, Petar danas ponovno u Pajngrtu odakle je otišao u Zagreb kao Borenićev odabranik za srednju školu - gimnaziju. Doduše nije se vratio u Gradišće, možda su tome „krive“ ratne godine (Prvi svjetski rat), no Petar Lichtenebrger je svoju životnu zadaću ispunio na dobrobit svojih vjernika u Donjem Vidovcu i Donjoj Dubravi u Međimurju. Njime se s pravom ponosi i Zagrebačka nadbiskupija i njegov rodni Pajngrt.



Izvori i literatura

A.

Glavni zapisnik za ispit zrelosti, ljetni rok god 1911., Hrvatski državni arhiv, Arhiv grada Zagreba, sign. 25431; 25433.
Osobnik, Nadbiskupski Duhovni stol u Zagrebu, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu.
Nacionali Bogoslovskoga fakulteta u Zagrebu, Redoviti slušači, škol. god. 1911/12., 1912/13., 1913/14., 1914/15., Nabdiskupski arhiv u Zagrebu.

B.

Lelja Dobronić, Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas, Zagreb, 2004.
Đački vjesnik, Prilog „Luči“, br. 7 i 8, Zagreb 1914.
Alojz Jembrih, Ein Beitrag zur Kenntnis der kulturellen Beziehungen bedeutender burgeländischer Kroaten mit dem Muterland zu Beginn des 20. Jahrhundert, Burgenländische Heimatblätter, Jahrgang 48, Heft 2, Eisenstadt 1986.
J. Knez, †Petar Lichtenberger, Katolički list, god. 92, br. 13, Zagreb, 1941. (27. ožujka).
Juraj Kolarić, Povijest Kotoribe, Zagreb, 1992.
Stjepan Kožul, Svećenici bjelovarskoga kraja, I., Bjelovarski dekanat, Zagreb, 2007.
Jure Krišto, Hrvatski katolički pokret 1903. – 1945., Zagreb, 2004.
Mjesto i općina Donji Vidovec, ur. Ivan Zvonar, Donji Vidovec, 1996.
Općina i župa Donja Dubrava, ur. Zvonimir Bartolić i Dragutin Feletar, Donja Dubrava, 2007.
Schematismus cleri Archi-Dioecesis Zagrabiensis pro Anno a Christo nato 1929, Zagrabiae.
Kornelija Pavlić, Pregled nastavnih planova u 390 godina, Zbornik klasične gimnazije 1607 – 1997, Zagreb, 1997.




1. P R I L O G

Iz spomenutoga članka u Prilogu „Luči“1– Đačkom vijesniku (br. 7. i 8., Zagreb, 20. siječnja 1914., 115-118) evo što čitamo o Školstvu kod Hrvata u zapadnoj Ugarskoj iz pera Petra Lichtenbergera:

„S obzirom na ovo pitanje valja nam razlikovati Hrvate u željeznoj županiji, te u šopronjskoj i mošonjskoj. Hrvati u željeznoj županiji stanuju po manjim selištima tako te više sela pripada jednoj općini, a prema tome i djeca odavle polaze i teže i u manjem broju pučku školu. Zato im je izobrazba niža, što se opaža i u njihovoj književnosti. Željezna županija gotovo još nije dala čovjeka, koji bi što pisao u hrvatskom jeziku. A škole su kod svih Hrvata većinom općinske. U ovim školama na zahtjev općinara može biti nastavni jezik hrvatski. Dakako da to Hrvati nijesu nigdje zahtijevali pa je svagdje nastavni jezik madžarski. Ipak bi se moralo po 2 sata na tjedan poučavati materinski jezik. No i to se slabo vrši. Stariji učitelji, koji su išli u školu u vrijeme apsolutizma i sve do 70-tih godina, ipak su učili u školi hrvatski, dok su mlađi veliki madžarofili i ne uče gotovo ništa u hrvatskom jeziku. Sve do godine 1900. je u nekim općinama bio u školi hrvatski nastavni jezik. Uz hrvatski učilo se njemački i madžarski. Aponijevim je zakonom bilo to sve uništeno2. Djeca su prije mnogo izobraženija izlazila iz škole, premda su manje učila. A danas, kako kažu ljudi ondje, „kao tele otide u školu, a kao vol iziđe.“
Zaista žalosno vam je gledati djecu, kad dođu u školu, a učitelj ih odmah madžarski pozdravi. Od prvog bi se dana po zakonu moralo madžarski govoriti, a materinsku riječ niti spomenuti. To se i događa u školama, gdje učitelji ne znaju jezika, koji govore djeca. Ipak uza sve nastojanje madžarskih učitelja malo ima djece, koja nauče jedva ono, što je najnužnije za konverzaciju. Uopće te škole nemaju svrhe ili je barem ne postizavaju. Ove su škole u najboljem smislu tečajevi za madžarski jezik. Djeca ne nauče ni madžarskog niti materinskoga jezika. Ja sam također polazio u madžarsku pučku školu i bio sam najbolji đak, ali polovicu onoga nijesam razumio, što smo učili. Sjećam se, kako nam je učiteljica tumačila, koja nije bila vješta hrvatskom jeziku parni stroj i slične stvari. Mi ne samo da nijesmo razumijeli djelovanje, nego ni o čem se radi, premda je bila to izvrsna učiteljica. Ali kako će nam maadžarski rastumačiti, kada se jedva razumije hrvatski. Druge predmete razumiju donekle najbolji đaci, no ostali samo bulje. Nama Hrvatima ipak donekle ide, ali Nijemcima nikako. Za njih je ovakva škola još pogubnija. Dosada su pisali goticom, pa i u korespondenciji. Ali kak se sada ne uči njemački u školi, ne mogu da pišu njemački; jer madžarskim pravopisom pisati njemački, to je nešto groznoga. Tako sam bio pri objedu kod nekog župnika, gdje je bilo više svećenika i učitelja i posvećeni biskup Kutrovac3. Jedan učitelj pokaže pismo, koje je pisao neki njemački dječak svojim roditeljima. Svi smo kušali proučiti, aali nikako nije išlo. Tako roditelji, ako će što pravo doznati od sina moraju ga ići pitati usprkos toga, što su oni i išli šest godina u pučku školu. Ipak Madžari silno podupiru pučke škole među narodnostima koje su njima pogibeljnije, dok pravi Madžari u mnogim krajevima nemaju nikakve škole. Zato kod mene nema već 50 godina nijednog anafalbeta. Imade stalno povjerenstvo, koje ispituje, koji učitelj imade najviše uspjeha u učenju madžarskog jezika i takovi dobiju sjajne nagrade. Učitelji su dobro plaćeni. Ovako je u općinskim školama a u državnim je školama još gore. Dok se u općinskim školama može vjeronauk predavati lih u materinskom jeziku, to se u državnim mora u madžarskom. Tamo se ne smije ni čuti materinski jezik. Zato se vodi velika borba za općinske škole dok država nastoji sve podržavati, da budu mogli lakše izbaciti vjeronauk iz škole madžarski framazuni i lakše odnarođivati djecu. No imade sela, koja ne mogu dobiti učitelja hrvatskog jezika. Zato je velika jagma za njima. Imam druga učitelja. Čim je svršio školu, dobio je mjesto ravnajućeg učitelja u jednom selu željezne županije. No kako je došao novi zakon, da učitelji moraju čitavu godinu u vojništvu odslužiti, a ne kao prije po dva mjeseca i to za praznika, to su oni opet ostali bez hrvatskog učitelja, kojega su tako teškom mukom dobili. Da im ne izmakne, obećali su mu, da će mu kroz čitavo vojništvo davati polovicu učiteljske plaće, ako dođe k njima natrag. I doista sve se tako dogodilo. U ovoj je županiji, koja spada pod somboteljsku biskupiju, velika nestašica i na hrvatskom svećenstvu. Tako je neki Hrvat iz ove županije upravo zaaklinjao u „našim Novinama“ da se pobrinu ljudi, da dobiju hrvatskih svećenika, jer ne mogu čuti riječi Božje u svojem jeziku već dugo vremena. Već oko 1840. je bilo premalo hrvatskih svećenika. To već spominje Kurelac u svojim „Jačkama“4.
Drgačije je u šopronjskoj i u mošonjskoj županiji. Ondje je dovoljno učitelja koji redovito svrše u katoličkoj preparadndiji u Đuru, te su dobri katolici i dosta sposobni. Stariji su učitelji dosta dobri Hrvati ili barem indiferentni, dok su mladi zagrijani Madžari i to Košutovci5 u srcu. U novije doba propagiraju framasuni svoju ideju među učiteljima, te ima i dosta učitelja framasuna osobito u somabteljskoj loži6. Framazuni imadu u programu, da ukinu konfesijonalne škole te ih podržave. A državne su škole očito grob za narodnosti. Mlađe je svećenstvo u đurskoj biskupiji i to dosta agilno i dobro, ali većinom posve indifirentno za hrvatstvo, ako i nije tako madžarofilsko kao učitelji, nego je tolerantnije. Inače osjećanje je posve madžarsko i nije čudo, jer pučka škola je madžarska onda gimnazija i akademija i to mora čovjeka odnaroditi. Ima među sttarijim i dobrih, izrazitih Hrvata. Nekoji drže i hrvatske tjednike, tako su mnogi držali hrvatsku „Zastavu istine“; Šenou7 pozna gotovo svaki stariji svećenik i knjige sv. Jeronima su im poznate8, te je bilo nekada krunaša.
Danas su prilike mnogo gore. Kad iziđu iz sjemeništa kao kapelani obično zaborave hrvatski jezik. Dolaze doduše na praznike kući, gdje se samo hrvatski govori, ali oni su obično sa župnikom i s drugim đacima u društvu, a tu se govori samo madžarski. Pripovijedao mi je jedan svećenik, da se morao gotovo iz temelja učiti hrvatski, kad je izišao iz škole. Kod sastavljanja propovijedi služe se obično stariji s Filipovićevim njemačko-hrvatskim riječnikom9, a mlađi s madžarsko-hrvatskim, da izraze svoje mišljenje u hrvatskom jeziku. Jezik ugarskih Hrvata je jako siromašan riječima, te se moraju služiti s našim književnim jezikom u pomanjkanju njihovih riječi. Hrvati davaju ondje najveći postotak svećenstva prama broju žiteljstva. Zato hrvatske svećenike namještaju i među Madžare a još običnije među Nijemce. Mnogo Hrvata ide u red benediktinski, koji ima svoje sjedište u sv. Martinu kod Đura. Ovih zadnjih godina je bilo oko 12 Hrvata u školi toga reda. Ovi obično svrše folozofiju te su namješteni po konfesionalnim srednjim školama kao profesori iz kojegagod predmeta. Hrvati su obično najbolji đaci i u srednjim školama i u teologiji. Hrvati polaze srednje škole u Šopronju, Željeznom gradu (Kismárton), Kiseg, a najviše u Đuru.“
O književnosti ugarskih Hrvata čitamo u spomenutom časopisu prilog „Luči“- Đačkom vijesniku:

„Ugarski Hrvati ne razumiju nikako našeg književnog jezika. Ni svećenici, a narod pogotovo ne razumije našeg književnog jezika. Zato zapadni ugraski Hrvati jako slabo čitaju. U drugom jeziku ne razumiju dobro, a u svojem nemaju. Čitava se današnja njihova literatura sastoji u dva kolendara, jednim novinama, u molitvenicima i prigodnim brošurama. Koledara su dva i to sv. Antuna, koji izlazi pod ovim imenom već 12 godina (a prije je izlazio pod imenom „Kršćanska obitelj“). Nakladnik je ovog koledara tiskara Rónai Jenë u Kisegu, a urednici su dvojica učitelja i to Borenich Martin u Sopronkertesu i Kuzmich Jandre u Büdöskut. Izlazi u 4000 primjeraka, te se sav rasproda. (Stoji 50 filira). kako nema originalnih pisaca, to obično prevode s njemačkoga ili madžarskog. Najviše privuku narod smješice i šaljive pjesme, koje slaže Borenich. Osim šaljivih ima još nabožnih pjesmam. Gotovo jednu četvrtinu koledara obuhvataju reklame, jer kažu, da se ne bi koledar drugačije isplatio. Proza je osim nešto poučne, većinom zabavna. Drugi je koledar „Sv. Familija“, koji izlazi već 10 godina. Izdaju ga svećenici pristaše pučke stranke i štampa se u diecezanskoj tiskari u Đuru. Ovaj jest koledar veći prostorom i literarno vrijedniji, jer ima više suradnika, te može birati građu. Dosada ga je uređivao Miloradić (Meršić), svećenik iz hrvatske Kemlje u mošonjskoj županiji10. Ovo je najbolji pjesnik ugarskih Hrvata. Urednik je inače vrlo izobražen svećenik i filozof, te je znao birati građu za koledar. Najviše vrijede njegove pjesme, kojih imade u svakom koledaru po jedan ciklus. Pod njegovim je urednikovanjem koledar mnogo vrijedio. Proza je većinom poučna. Kako je sada prilično ostario, prepustio je uredništvo jednom mlađem svećeniku. Koledar stoji 60 fil. i naručuje se kod uredništva „Naših Novina“ u Đuru [Györ, Raab]. Već nekoliko godina izlazi u Đuru hrvatski tjednik pod imenom „Naše Novine“, što ga izdaje ugarska pučka stranka. 11
Svrha je novinama, da Hrvate pritegne uz ovu katoličku stranku. Novine su dosta slabo uređivane. Urednici se tuže, da nemaju dovoljno suradnika, što stoji. To će biti prvi razlog, a drugi što previše trpaju nabožnih stvari, što ne spada u novine nego u glasnik. Narodnosnim se pitanjem ne bavi. Hrvatima toliko koristi, da ljudi ipak bar nauče ili bolje ne zaborave hrvatski čitati i da barem imadu kakvu zabavu. Narod pak čita ove novine, jer drugo pod nebom nemaju ništa. Tko bi htio pomoći koledarima i novinama, neka ih naručuje i neka piše članke ili barem prevede što, te tamo pošalje. Ovako bi mogli koledari mnogo više vrijediti. Dakako da se ne smije hrvatstvo jako isticati, jer . . .
Osim toga imademo prilično veliku nabožnu literaturu. S molitvenicima smo relativno jako bogati. Zašto smo baš u ovoj vrsti književnosti tako bogati, razlog je u tom, što se još jedino u crkvi možemo slućiti svojim hrvatskim jezikom. I u tom su Madžari kod nas dosada dosta tolerantni. Naše se ipak svećenika, koji i u crkvi vode madžarizaciju. Tako je u nekom selu počeo jedan mladi svećenik na ponuku (poticaj) grofa madžarski propovijedati i molitve obavaljati. No ti su rijetki, osim gdje se uslijed pomanjkanja hrvatskog svećenstva Hrvatima propovijeda madžarski ili njemački. Najviše molitvenika je izdao učitelj Naković12, a iza toga redovnik Čuković13, čiji se molitvenici odlikuju osobito lijepim hrvatskim jezikom. Imadu Hrvati još iz doba, kad je bio hrvatski nastavni jezik u školi, hrvatske školske knjige. No otkako se u školi samo madžarski uči, ostao je jedino katekizam i biblija u porabi. Prije nekoliko godina izdao je učitelj Borenich i Nakovich hrvatski jačkar14 i to crkvenih pjesama s pratnjom uz orgulje. Knjiga je veoma velika i stoji 6 K. Naručuje se kod Borenića.Višeputa osvane po koja hrvatska brošura, koja se bavi socijalnim pitanjem. Knjige se rasprodaju najviše tako, da ih svećenici rasture u narod. Tko izda kakovu knjigu ne smije nikad računati na dobitak. U novije doba uredništvo „Naših Novina“ nastoji centralizirati književnost i sav duševni rad ugarskih Hrvata. Zato tko bi htio naručiti koju knjigu, neka se obrati na uredništvo „Naših Novina“.
Da su se očuvali Hrvati još toliko u Ugarskoj, imademo zahvaliti jedino svećenicima i učiteljima. Svećenici su sačuvali još što imade hrvatstva i oni mogu i upropastiti i uništiti Hrvate u Ugarskoj. Ali nadjamo da oni ne će zapasti i divlji šovinizam liberalaca, jer njih vodi katolička crkva, koja u svakoj stvari zna sačuvati mjeri i koja najpravednije dijeli svakomu svoje pravo. A mi ne smijemo kao dosada prekrštenih ruku stajati, nego pomoći koliko koji može; da najprvo kupuje njihove književne proizvode, da ih upozna i prvom prilikom da ih posjeti. Time ujedno i svršujem svojim prikazom o toj zaboravljenoj grani hrvatskoga naroda. Hrvat iz zapadne Ugarske.“

Tako je eto pisao, taj Hrvata, po svemu sudeći, naš Petar Lichtenberger koji je bio i naveo da je surađivao u časopisu Luč, jer jedino je sve to mogao pisati samo onaj tko je najbolje poznavao prilike, odnosno koji je rođen i dio svoga života proveo u zapadnoj Ugarskoj kao Hrvat, a to je upravo Petar Lichtenberger kao pučkoškolac. Iz njegova se opisa doista može mnogo toga saznati što je važno za duhovni, kulturni i školski život, zapravo bolje razumijeti društveno-političku situaciju u kojoj su se nalazili Hrvati u zapadnoj Ugarskoj početkom 20. stoljeća.


B i lj e š k e

1 Časopis je najprije izlazio u Beču, kao list akademskoga društva Hrvatska u Beču među kojima je vodeći bio Ljubomir Maraković (1887. – 1959.) student slavistike i germanistike. (v. Krišto, 2004:41-46 i 71-75). Zanimljivo je pročitati u prvome broju Luči, listu hrvatskoga katoličkog đaštva (Beč, listopada 1905.), programsko-izdavačko-spisateljsku orijentaciju. Pod naslovom: Što hoćemo? čitamo: „Hoćemo čvrstu organizaciju svega hrv. katol. đaštva! To je svrha izdavanja ovoga lista, i sve, što bude u list dolazilo, ima da izravno ili neizravno služi ovoj svrsi. Time kazasmo sve. (…).“
Potom dalje: „ Aktivno stupaju u ovu đačku organizaciju bogoslovci, svećenici i abiturijenti. Nijesu isključene ni srednje škole. Ovima ćemo dapače posvećivati osobitu brigu i rado ćemo uvažiti njihove dobre savjete, jer gimnazija je tlo, iz kojega rastu akademici. Pred par godina toplili smo sami srednjoškolske klupe, pa zar bi bilo lijepo, da maturalna svjedodžba prekine naše odnošaje s onima, koji će nas za godinu dvije opet naći na sveučilištu ili u bogosloviji? Ne! Udružiti se moramo svi hrvatski katol. đaci, jer samo tako moći ćemo da ozbiljno uzradimo oko naobrazbe svoje i hrvat. naroda. Prema tome dopisivat će u našem listu ne samo sveučilištarci i bogoslovci nego i srednjoškolci. Pošto ovaj list služi organizaciji katol. hrvat. đaka, a ne beletristici ili kojoj drugoj znanstvenoj struci, neka se nitko ne čudi, ako nađe kadgod u njem koju manje uspjelu radnju. Savršen se nije nitko rodio, za to će i „Luč“ biti više vježbalište mladih sila nego li plod uspjelih rasprava. Toliko ipak možemo obećati, da ne ćemo turati u svijet gluposti, kako to čine naša liberalna braća u raznim hrvatskim listovima, na što ćemo se kadšto i osvrnuti. Naš će list dakle sjediniti sjemenište, sveučilište i srednje škole, i od svih ovih očekujemo ozbiljnu pomoć surađivanja i proširivanja lista. Baš za to ne smije list da bude ograničen na jednu struku. Svaki neka piše slobodno o onom, u što se razumije: znanstveno ili zabavno, u vezanom ili nevezanom slogu. Osobito preporučamo svojim sumišljenicima, da nas na dobu obavijeste o svakoj važnijoj zgodi, koja se pojavi u njihovim društvima ili školama. Nema čovjeka, a još manje đaka, u čijoj se glavi ne bi krilo više dobrih misli. (…) Hrvatska mladeži, evo lista, evo ti „Luči“. Čitaj i – sudi! Ne vjeruj klevetama, nego sama čitaj, sama sudi. Veliki smo posao započeli i kasno smo ga započeli: pretekoše nas svi naši bolji susjedi; ali prekasno jošte nije. Istina je, da nam je vjerski indeferentizam malo ne ubio svako vjersko ćućenje i doveo nas do ove današnje bezidealnosti – kruhoborstva. Ali i u ovoj bezidealnoj mladeži tinja jošte mnoga iskra svetih ideala. Sve ove iskre neka se okupe oko „Luči“. Organizujmo se, i do mala će od ovih rastepenih iskrica buknuti plamen, koji ima da hrvatsku mladež raspali i opet digne na visinu idealne narodne uzdanice. Na djelo braćo, i u to ime: Pomoz Bog!“
Eto, to je dio programskoga manifesta uredništva đačkoga lista „Luč“. Stoga nije ništa neobično što se je u njemu javio svojim prilogom i Petar Lichteneberger kao zagrebački bogoslovac, prijašnji Borenićev đak i zagrebački maturant.
2 Bio je to Apponyi Albert (1846. – 1933.), madžarski političar i promicatelj ugarske politike supremacije (hegemonizma) nad ostalim narodima u Ugarskoj, pa tako i nad Hrvatima. Nakon 1918. zastupao je mađarsku revizionističku politiku. Njegov je zakon iz 1906. naređivao da su djeca u školama smjela izgovarati molitve i biti poučavana u vjeronauku samo na mađarskome jeziku.
3 Biskup Kutrovac ( )
4 Vidi: Fran Kurelac, Jačke ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka po župah Šopronskoj, Mošonskoj i Želěznoj na Ugrih, Zagreb, 1871.
5 Nazvani po Lajósu Kossuthu (1806. – 1848.) koji je bio vođa mađarskoga pokreta za nezavisnost, Njegova porješna hegemonistička nacionalna politika spriječila je zajedničku borbu potlačenih naroda Austrije. Te u emigraciji (1851) Kossuth je spoznao svoju zabludu i prihvatio koncepciju o konfederaciji podunavskih naroda. Bio je dosljedan protivnik Habsburgovaca i Monarhije. Njegovi pristaše nazvani su košutovci. Vidi: Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., priredio dr. Igor Gostl, s francuskoga prevela Marija Semenov, ŠK, Zagreb, 1994., 77-82.
6 Framasoni/framazoni nazvani i slobodni zidari, masoni.
7 August Šenoa (1838. – 1881.) hrvatski književnik i urednik časopisa Vienac u Zagrebu; autor povijesnih romana: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Diogeneš, Čuvaj se senjske ruke, Kletva; feljtona: Zagrebulje, pripovijedaka: Turopoljski top, Prosjak luka, Barun Ivica, Branka, Karanfil s pjesnikova groba i dr.
8 Danas je to Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima u Zagrebu.
9 Bio je to: Novi rječnik hrvatskoga i njemačkoga jezika za porabu pravnikâ, učiteljâ, trgovacâ i obrtnikâ itd. po najnovijih izvorih sastavio Ivan Filipović uz sudjelovanje Gjure Deželića i Ljudevita Modeca, Zagreb, 1869. Sjetimo se što je Martin Borenić pisao Janku Barlèu u pismu (10. XII. 1927.): „Meni bi bil veći (nimško-hrvatski) ričnik potriban. Kad ali stavitelja otakovoga ričnika ne znam, ko Vas, milostivni Gospodine prosim, da bi mi otakovoga obiljnijega ričnika – nemari bit novi – priskrbili i poslali.“ Barlè mu je poslao rječnik i Borenić mu zahvaljuje: „ Primite s ovim iskrenu hvalu na poslanom ričniku, koga sam radosno prijel, ar sada ću moć laglje poslovat. Vrlo obiljen je. Ja sam si ga ur davna željil, ali nisam znal izdavatelja“ (pismo od. 26. III. 1928.; Jembrih, 1986: 73, 76). Možda je to bio spomenuti Filipovićev rječnik.
10 O njemu vidi: Nikolaus Bencsiscs, Mate Meršić Miloradić (1850 – 1928). Das Leben eines burgenlaändische-kroatischen Dichters. Dissertation zur Erlangung des Doktorgrades an der philosophischen Fakultät der Universität Wien, rukopis, Wien, 1963.; Mate Meršić Miloradić, Jačke, 3. izdanje, Željezno 1978. priredio Nikola Benčić; Mate Meršić Miloradić 1850. – 1928., Novi glas, posbeno izdanje 3/2000., Zbornik radova o Miloradiću, Wien.
11 O njima vidi: Novine u časopisi Gradišćanskih Hrvatov, ur. Nikola Benčić, Željezno, 1985., 72-79.
12 Mihovil Naković (1840. – 1900.), učitelj, autor školskih knjiga, bio je za slovopis, i njime je pisao, koji je u Hrvatskoj uveo Ljudevit Gaj (1809. – 1872.). S Martinom Borenićem sastavio je Kerštjansko-katoličanski Crikveni Jačkar (1901.). Martin Meršić, ml., Znameniti i zaslužni Gradišćanski Hrvati, Čakavski sabor, Zagreb, 1972., 86-87. O spomenutome Jačkaru je Milan Rešetar (1860. – 1942.) pisao u Archiv für slavische Philologie, Bd. 23, Berlin, 1901., 272-273. Nakon što je, ukratko, pokazao genezu tiskanja spomenuta Jačkara i raspodijelio pjesme prema starini melodije (navodi brojeve pjesama), Rešetar završva: „Ich kann daher das schöne Werk nicht genug empfehlen. Wer es haben möchte, thut am besten, sich direkt an Herrn Martin Borenić, Oberlehrer in Baugarten (Kertes) bei Oedenburg (Ungarn) zu wenden; der Preis desselben ist 8 Kronen. Von Herrn Borenić kann man auch den Jacskar, Narodne jacske za hrvatszku mlasdost des Mih. Naković (Preis 1 K 60 h), sowie den Kerštjansko-katoličanski kalendar (preis 54 h) haben.“
13 Bio je to Ivan Čuković (1865. – 1944.) najprije svećenik i kapelan u sv. Martinu, potom je stupio u misionarski red Lazarista. Martin Meršić, ml. za njega piše „da je jedan izmed naših najdarovitijih i najboljih književnikov“. Čuković se bavio i mehanikom i elektrikom, patentirao je električni akumulator. O njemu vidi: Martin Meršić, ml., Znameniti i zaslužni Gradišćanski Hrvati, Zagreb, 1972., 46-47.
14 Vidi bilj. 12. Inače, Naković je bio urednik Kerštjansko-katoličanskoga kalendara od 1864. koji je potom, nakon njegove smrti, uređivao Martin Borenić sve do 1903.*

* Bilješke dodao Alojz Jembrih




2. P R I L O G
(Borenićevo pismo)
[str. 77]
1928, August: Martin Borenich an Janko Barle


Milostivni Gospodine!

Dogotovljenje hrvackoga kalendara za buduće leto mi je vas čas zelo, da Vam nisam mogal do sada uslišit vašu želju. Zbog toga imajte me spričanoga.
Rodil sam se 7.XI. 1850. leta u Cogerštofu (Zagersdorf). Moj otac bili su čižmar, ki su po siromašnu ravno i pravo živili. Moj učitelj pok. M. Naković, ki su mi bermanjski kum bili, su me dobrovoljno podučavali, da sam mogal izpit prik 4. Razreda onda tako imenovane normalškole upravit. Oni su se u Šopronu pri poznatih ljudih za me za obed pomolili, tako da sam bil vsaki dan va tajednu drugde gost. Za večeru su mi roditelji kruha slali, a za ručenje sam se htil vode napit. Moj otac su za stanarinu 3 for. na misec plaćali i to teško. Po nikoliki miseci sam si krez podučavanje drugih otoliko dobil, da sam i oto platit mogal.
Tako sam stal va realku, ka je onda samo 2 razrede imala. Ja sam se trsil va učnji i nisam nednoga odgovora dužan ostal i pri prvom semestru sam med 44 tovarušev prvi nastal, ko mesto sam vas čas i obdržal. Kad sam realku dovršil, sam stal va preparandiju (onda je bila ista škola nimška) i po obvršenom izpitu sam dobil svidočbu kot učitelj za „Hauptschulen“. Moje prvo mesto kot učitelj sam dostal u Rohrbachu, kade su stanovniki prvo Hrvati bili i se zizma ponimčali. Ovde sam pri pokopu zadnjega starca Hrvata imenom Kaničara spival i na koncu mi je teško postalo, ar je bilo ovo slučajno dogodjenje, da je jedan Hrvat zadnjega Hrvata sprohodil. Imena sadašnjih stanovnikov: Hrgović, Gerdenić, Mihalić, Jurkuvić, Zač, Radovan i druga kažu, da su njihovi preoci Hrvati bili. Oto selo je obkoljeno od nimških sel i mladoženji su si iz nimških obiteljov hižnice znimali; kad je mati Nimica bila, jesu i nje dica nimški govorila i po času su stari Hrvati pomrli i hrvatstvu je bil konac.
Po nikoliki miseci moga učiteljstva su me na prazno mesto u mojem selu Paingrtu (Baumgarten) jednoglasno za školnika i orgulača odibirali, kade sam od maja 1871 do konca 1916 leta moj posal obvršaval i po tom va penziju stal, ali jako ubogu penziju prijel; silovan sam bil moj klavir i mnogo drugo uprodat, da sam živit mogal. Stoprv letos su nam starim penzijastom, ki smo pod ugarskom vladom va penziju išli, ča to povećali, ali još ne kot drugim, ki su pod austrijskom vladom va penziju išli. Obećano nam je, da ćedu nas zjednačit. Ali kada?!
Kad sam simo došal, nismo imali drugi školskih knjig, neg ilirsku početnicu i štanku. God. 1873. smo va skupšćini nikoliko duhovni i učitelji dokonjali, za naše škole potribne knjige napravit. Ja sam prik zel početnicu i štanku – prva je doživila 11. Izdanj, a druga 6., - g. Naković prirodu –
[str. 78]
i zemljopis i niki drugi povest i fiziku. Ovako smo došli do naši jako potribnih školskih knjig.
Ja sam bil pri životu G. Nakovića suradnik hrvatskoga kalendara; po njihovoj smrti (od leta 1891) sam ja kalendar dalje napravljal. Mnogi su mi pomoć ubećali, ali ovih je valjala poslovica: Široka su usta a tesna ruka, i sam ga s većega napravljal. Jednoč se j′ štampal u Neuzlji, nikoč u Kisegu, pak u Železni; zadnja dvi leta u štampi misionarov u Sv. Gabrielu.
Za buduće leto smo se združili, da će se kalendar u bečanskoj štampi, kade se naše hrvatske novine štampadu, van dat. Stroški štampe, korekture – ćedu se platit, a korist neće već kot do sada štampar imat, nego će se od leta do leta skupa dat, da moguće bude, iz tih pinez jednu hrvatsku štampu utemeljit. Ovo mi je drago, da budemo imali gradišćanski Hrvati svoju štampu.
Jako potribna nam je bila jačkarna knjiga. Bilo je va jednih i drugih molitvenih knjigah nikoliko jačak, ke su bile zazlamenovane: Nota stara ili nota znana. Ali komu?! Pokojni Naković i ja smo počeli 1880. leta stare i nove jačke za Božju službu skupa zibirat i nje u kajde stavljat. Ja sam osebujno tu zadaću na se zel, od tih starih jačak nam nepoznate arije izvidit i sam po hrvatskih selih pri starih ljudih, osebujno babicah izkuševal jednu ili drugu ariju. Do nikolikih sam je skupa spravil. Jedna starica prez zubi mi je ariju od božićne jačke: „Narodil!“ – nujnula i rekla, da ju j' nje stara mat pri zibanju jačila. Ovakvi jačak stare dobe se više 50 nahaja, ke su tako od pozabljenja očuvane postale. Ke jačke su za vse crikveno leto mankale, smo je napravili. Kad je po 10 leti ista knjiga gotova bila, smo imali skrb za štampu. Mi smo se upitali u Beču, u Gradcu, Insbruku – ali nisu je htili štampat, ar ji mi nismo mogli već od 500 kom. štampat dat; ove su bile neg za orgulače naše krajine priredjene. No ali je štampu u Gyuri biškupljeva štampa prikzela. Kad je 50-ti broj jačak pod prešu bil, bil je moj dobri i skrbni suradnik g. Naković po kratkom betegu umrl i ja sam moral sam istu knjigu dogotovit. Preglednik ugarski škol, ki mi je drugače dobar pretelj bil, mi je v oči metal, de će se kroz ov crikveni jačkar hrvatstvo neg podaljit. Ja sam mu odgovoril, da je ota knjiga za nas hrvate jako potribna bila pri božjoj službi. Zač imadu nimci ur davno otakovu knjigu. Ča već nij' slobodno Boga svoga va svojem materinskom jeziku slavit?
Isto leto sam sadovnu drevlja školu na prik zel, va koj sam mnogo i mnogo mladoga stabavlja osebujno dobre fajte odgojil i školare va uplemenitenju divljakov podučaval. Zbog moga delovanja su me za priglednika driveni škol va šopronskom kotaru postavili, ki posal sam više 35 let zvršaval.
Leta 1892 sam utemeljil ognjobransko društvo, koga kapitan sam do priklani bil, a sada sam oš perovodja i časni kapitan.
Utemeljil sam va selu i konsum-Verein, va koga su vse obitelje stale. Leta 1903 mi je jedan gospodin iz Zagreba imenom Dr. Jos Riberski [str. 79] pisal, da mu jednoga hrvatskoga dičaka iz našega sela pošaljem, da če ga on školit. Ja am mu jednoga razumnoga dičaka moje škole doli doprimil, koga su u Zagrebu va prvi gymnazium nutar zeli. Ov je sada farnik u Dekanovcu. Drugo leto mi je po drugoga pisal. Poslal sam mu Tomu Hombauer-a, ki je sada činovnik u Zagrebu. Treto me je prosil da mu neka oš drugog, ali iz drugi sel naše krajine pošaljem.
Poslal sam mu Ivana Jagšić iz Uzlopa, ki je u Zagrebu 4 škole načinil, pak je stal med piariste u Temešvaru; sada je Dr Jagšić farnik u susedskom selu Klimpuhu. Na dalje sam oš dva, jednoga iz Koljnofa, a drugoga iz Beloga sela (Pama) doli poslal. Ovi dva su bili va velikom boju natporučniki neznam već od njih ništa. Zadnji, Mate Feržin, sej takaj u Zagrebu školil, sada je u Beču va občinsk. Bolesnici vračitelj i kani ovo leto doktorat načinit. Ov je sada izdavatelj i reditelj naših hrvatskih novin, ke se u Beču štampadu.
Kad su jednoč pervo imenovani dičaki našega sela iz Šoprona domom putovali je j′ putem stretnul jedan ugarski činovnik i jej′ pital, kamo putuju, oni su mu odgovorili, da idu domom iz Zagreba, kade škole poiskuju. Gdo je nje onamo spravil, pita je on dalje; oni odgovoru: njihov učitelj i povidali su mu moje ime.
Ov človik bil je journalista šopronsk. novine „Soproni hirlap“ i me je va njegovi kot izdajnika domovine imenoval. Jeli nimadu ugri dosta škol, va kih se moru mladići učit. Sada će se godat moć, da kad ovi djaki kašnje va domovinu dojdu, ćedu moć isto tako suprotivniki biti, kot Hlenka. Ja sam na to odgovoril, da mora ugarska na jako slabi nogah stat, kad se nikoliko dičakov boji. Meni se j′ prilika ponudila, da se dičaki Zagrebi zaman izobrazit moru. Moja želja bi bila, da bi ja mogal, iz vsake škole dičake, ki k učnji volju i talente imaju, va više škole slati mogal. Iz ovakovi nastaju vridni častniki i činovniki! – a kad su im roditelji ubogi, ko se oti talenti ne pohasnuju i ne uvežbadu. Dva su sini ubogi seljakov, a drugi dva željarov s mnogobrojnom obiteljom. Da za ništ nemarim, jeli ovi u Šoproni ili Gjuri va otakovi okolnosti se izobrazit moru. Kotarski činovnik se j′ upital, jeli su zaisto roditelji ovi dičakov ubogi.-

Polag ovoga nebi smil človik ni dobro činiti!
Na početku marcuiša 1914 me je minister Bleyer po hrvatski seli našega Gradišća poslal, da se trsim, naše hrvate skupa va jednu stranku združit, da onim moguće bude, va parlament uko 5-6 zastupnikov (hrvatsku stranku) poslat, ali žalostno! Soc.demok. su silu činili i ljudem zlate brige obećavali i naše lipo nakanenje se j′ raztalilo; samo 3 hrvate smo mogli odibrat,--
21. marc. su dospili komunisti k vladi. Jedan žid im je uznanil, da sam im ja suprotivnik i da sam ja po hrvatski seli suprot njih agiteral – pravoga uzroka nisu znali – i tako je došal jedan kapitan s šestimi obaruženimi črljenimi vojaki na automobili po me i me u Šoproni zatvorili. Sudstvo se je stoper zibiralo pod jednim židovom, koga su iz Bpešte poslali bili. Ja sam prvi bil, koga je ota „direktorium“ imenovana sklata sudila. Predsednik – [str. 80] jedan podvornik iz Bpešte imenom Keller, me j′ pital, jeli sam ja suprot komunistom delal, nač sam mu odgovoril, da kako ću ja suprot njimi biti, kad ji onda, kad sam po hrvatski seli neg hrvate na složnost skupa spravljal, oš nij bilo? Ako mi to ne veruje, ko se neka upitat da. Srčeno sam se skočil i njim rekal, da sam vas moj učiteljski posal va školi i zvana škole točno spunjeval i neg dobro činil - a sada ste me kot kakovoga zločinitelja i razbojnika s vojaki simo doprimili; ja bi bil na poziv jednoga pisma pred vas došal, ar smim vsakomu ravno va oči gledat.

Nikoliko uri pred mojim sudenjem se je 39 muži iz moga sela Šopron dovezlo i potribovalo, da mene nekrivoga odpustu. Krezavo uplašen, me je predsednik va prehod, kade su moji ljudi stali s ričami: „Hier gebe ich euch euren Oberlehrer in euere Mitte und verehrt′s ihn weiterhin!“ Ja sam bil slobodan. Dvi noći i dva dni sam bil zatvoren. Doma va selu se je glas razširil, da čedu me ustriljit i dica i žene su se za me plakale. Kad smo se kasno na većer va selo dovezli, je bila ulica puna ljudi, ki su me čekali.

Po nikoliki dnevi je dospil on poznati krvolok kot komunistički komiser u Šopron i dal je dva mladence, ki su zaprti bili, prez vsega sudstva va šopronskom cimitoru ustriljit. U Filežusu ljudi dva črljene njeve vojake, ki su silu činili, iz sela van stukli i g. farnik Semeliker je ljude tolil, da je to pogibeljno za nje i da neka miruju. Ča su ti dva ugri, ki nisu hrvatski razumili, od farnika povidali – naredno da je on ljude nagovoril. U deseti urah na većer su ga Šopron doprimili, a u 11 ustriljili. Oto bi se moglo i s manom godat!

Oto su bili strašni danki va našem okrugu!
Va mojem žitku me je providnost Božja s mnogimi brigami pohodila; a ja sam podano, vjerujuč, da Bog človiku većega križa ne pošalje neg ga nosit more. Mnogokrat mi je srce krvarilo, ar sam dvi žene pokopali silovan bil, kad su moja dica va škola bila i tretiput se uženit. Hvala Bogu, našal sam ju va skromnoj poštarskoj udovici, ka je s manom blizu 30 let skupa. Da su nemoći moji pokojni družic i učnja moje ditce mnogo pineza stalo, si moremo mislit! – Od moje dice, ka su va životu, bil je najstariji Štefan va tako imenovanoj železničkoj školi direktor u Našici, a mladji Robert direktor u Osijeku. Ovi su morali pobignut, kad su Srbi va onu krajinu došli. Starji dostal je u Gjuri mesto i je takaj ur va penziji, a mladji je denas učitelj u Virovitici; a moja jedna kćer Martina je u Šoproni za jednoga journalista nimške novine odana.
Pred velikim bojem na protuliće sam si zgradil jedan stan k komu su mi ljudi našega sela dobrovoljno vsa potribna zaman privezli. Pri stanu sam si jedan lip vrt napravil i imam u njem dosta posla. Vse brige, tuge i nesriće sam, hvala Bogu! predural, ali zdrav ostal i čekam srićan odhodak iz ove suzne doline.
Nezamirite mi, da sam ča i onakovoga s ovim oznanil, ča vi znati niste željeli, ali ja sam se hotil spunoma spovidat, da mi ča to odlahne.
Primite moju srdačnu hvalu nad poslanoj Ceciliji, ki ostajem s krasnim preštimanjem i ljubeznim pozdravom
Vaš
Vam odani
Borenić Martin
Baumgarten, 3. VIII. 1928. školnik u m.

Iz: Jembrih, Alojz: (1986) Ein Beitrag zur Kenntnis der kulturellen Beziehungen bedeutender burgenländischer Kroaten mit dem Mutterland zu Beginn des 20. Jahrhunderts. U: Burgenländische Heimatblätter. 48. Jahrgang, Heft 2. Rötzer-Druck, Eisenstadt. Str. 57-87.



<- najzad na pregled temov