Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


16.04.2012

SCENSKA RIZNICA HRVATA U GRADIŠĆU

dr. sc. Anđelka Tutek, 23.03.2012.

DR. SC. ANĐELKA TUTEK

SCENSKA RIZNICA HRVATA U GRADIŠĆU

Gotovo svako hrvatsko naselje u Gradišću ima svoju kazališnu skupinu koja u prosjeku priredi jednu predstavu na godinu. Pučkom su kazalištu Hrvata u Gradišću razni društveni i politički događaji odredili karakter te namijenili višestruku ulogu. Ono je obilježeno kao kazalište nacionalne manjine prepoznatljivo osjetljivošću za pitanja vlastitoga identiteta i jezika. Hrvatski kazališni entuzijasti u Gradišću jezikom i etnički pripadaju hrvatskom kulturnom ozračju, bez objektivacije u njemu, dok s druge strane, geopolitički pripadaju i Mađarskoj i Austriji. Estetski to pučko kazalište izranja kao otok iz gradišćanskohrvatske manjinske zajednice i potrebno ga je tumačiti u prvome redu polazeći od njegovih umjetničkih dostignuća, a tek nakon toga uspoređivati ga s ostalim pučkim kazališnim tradicijama.

Kultura gradišćanskih Hrvata kao pripadnika manjinskog naroda na osobit se način izdvaja i određuje u vlastitom unutarnjem prostoru, koji je nužno sagledavati kroz kulturne i geopolitičke prostorne odrednice. Svaka kultura počinje time da se svijet luči na njegov „vlastiti” unutarnji prostor i na vanjski prostor drugih1.

U ovom kontekstu književnost Hrvata u Gradišću najčešće se definira kao književnost koja oduvijek nosi teleološku oznaku2, kao književnost atipičnosti jer se određene strukture ostvaruju na drugi način pa se izdvajaju od uobičajene književne norme. To je književnost dvojnosti u kontekstu jezičnog paralelizma pa je zato treba prepoznavati kao literaturu ponajprije na gradišćanskohrvatskom jeziku. Model dvojnosti određuje književnost gradišćanskih Hrvata, a u užem smislu i njihovo dramsko stvaralaštvo i pučko kazalište. Kao takva, te omeđena terminom književnost male tradicije (Lukežić 1977: 93), često je marginalizirana s gledišta estetskog sustava vrijednosti. Marginalizacija je i rezultat političkih uvjeta koji su određivali karakter kazališta Hrvata u Gradišću u cijelom njegovu evolucijskom diskontinuitetu. Kada se sagledava pučka dramska književnost Hrvata u Gradišću kao ukupnost literarnih vrijednosti koje je stvorila unutar nesigurnih granica vlastite književnosti i književnosti manjinskog naroda, prepoznatljiva je književna tradicija koja je, prihvaćala ili pružala otpor utjecajima najbližih književnosti. Politici asimilacije (ne)svjesno se odupiralo i pučko kazalište Hrvata u Gradišću težeći tako diferencijaciji (jezičnoj) koja je značila i potvrdu vlastitog identiteta.  

Nacionalne manjine nose sa sobom one zajedničke osobine koje se prepoznaju u „staroj domovini” iz koje potječu određene kulturne tradicije te njihov materinski jezik.  Materinski jezik je temelj na koji se dograđuje njihov kulturni život u „novoj domovini”, a ograničavaju ga političke i društvene prilike u kojima nacionalna manjina živi. Razvijati vlastiti identitet i zadovoljiti uvjete koje nalaže specifičan manjinski život u okružju većinskoga naroda – postavilo je složene i odgovorne zadaće pred kulturne djelatnike gradišćanskih Hrvata. Prvo, potrebno je istodobno raditi na afirmaciji vlastite kulture ne zakidajući pri tome druge, a zatim afirmacijom drugih potvrditi sebe. Sagledavajući pučku dramsku književnost i pučko kazalište Hrvata u Gradišću na razini prirodnog nastojanja da se održe veze sa starom domovinom (emotivna razina) i na razini pripadnosti nacionalnoj manjini (geopolitička razina) rezultat je - izdvojenost. Premda jezikom i etnički pripadaju hrvatskom kulturnom zajedništvu, potpuno izostaje njihov umjetničko ostvarenje u matičnoj kazališnoj kulturi. S druge strane, geopolitički, gradišćanskohrvatski književnici pripadaju Austriji i Mađarskoj (ili Slovačkoj gdje se pučko kazalište Gradišćanaca potvrđuje rijetkim kazališnim aktivnostima) a opet stoje izvan njihova kulturnoga kruga na srednjoeuropskome području tih triju zemalja. Tijekom polutisućljetnoga života u Gradišću veze s maticom zemljom, ovisno o političkim sustavima u Hrvatskoj i susjednim zemljama u kojima žive hrvatske autohtone zajednice, bile su neredovite ili potpuno prekinute (primjerice, u mađarskom dijelu Gradišća). Odvojenost je (razdoblja potpune prepuštenosti vlastitoj savjesti) stvorila okolnosti koje su bitno utjecale na oblikovanje dramske književnosti i na pučko kazalište Hrvata u Gradišću. Te nove okolnosti nisu uvijek bile potvrda vlastitog kulturnog nasljeđa, nego ih je karakteriziralo preuzimanje kazališne tradicije većinskog naroda svojevoljnim ili prisilnim načinom, stvorivši tako odraz drugoga, što je bitno označilo gradišćanskohrvatsko pučko dramsko stvaralaštvo i kazališnu produkciju.  

Pučko kazalište Hrvata u Gradišću osebujna je pojava među hrvatskim iseljeništvom u svijetu, a koje je kao kazalište nacionalne manjine moralo ispunjavati određene pedagoške i ideološke zahtjeve, uz one zabavljačke. Kao takvo ono se ne može usporediti ni s jednom od kazališnih tradicija – ni u književnopovijesnom ni u kazališnopovijesnom smislu. Pučko je kazalište gradišćanskih Hrvata, određeno mnogim izvanknjiževnim čimbenicima, koji se otimaju uobičajenoj analizi koja se metodološki primjenjuje u drugim sličnim kazališnim tradicijama. 

Dvije su konstante koje određuju pojam pučko kazalište: sociološka konstanta te temeljna obilježja dramske književnosti u njemu. S aspekta vrste ono se ne povezuje samo uz žanr pučki igrokaz niti je pojam pučko kazalište njime nužno određen; žanr pučkog igrokaza njegova je moguća sastavnica jer i „Shakespearova tragedija ili srednjovjekovni mirakul, španjolska komedija mača ili satira Majakovskog, Brechtova didaktika ili Piscatorova politička agitacija nisu po svojim strukturalnim značajkama bliski današnjem pojmu igrokaza, ali su tvorili pučko kazalište [...]. Pučki igrokaz kao dio te dramske književnosti, posebno se ističe u 19. st. i moguće ga je odrediti njegovim prepoznatljivim značajkama.” (Batušić 1976: 167). Batušić nadalje navodi zajednička obilježja pučkog kazališnoga iskaza: povezanost tematike s lokalnom sredinom, scenski jezik – narodni govor na pozornici (u gradišćanskohrvatskom su to neki od njegovih idioma), improvizacija, tipološka sličnost likova i specifična ulogu glazbe. Istražujući vrste hrvatske dramatike u 19. stoljeću Nikola Batušić ističe dodirne točke kazališnog života u cijelom podunavskom području i s tim u vezi govori i o pučkom kazalištu: „Epitet pučki ovaj teatar sa svojim komedijama zaslužuje ponajprije po spoju pisca, sredine i gledaoca, a potvrđuje ga tipološkim značajkama svojih osoba i jezičkom podlogom vlastite ukorijenjenosti u tlo iz kojega izravno niče”. (Batušić 1976: 166). 

Za pučko kazalište Hrvata u Gradišću, utemeljeno na prijevodnoj književnosti mađarskih pisaca pučkih djela, ne može se reći da svoju pučkost potpuno potvrđuje dijelom definicije koja se odnosi na trojstvo pisac-sredina-gledatelj, nego isključivo tvrdnjom da je ono pučko jezikom prijevoda izgovorenog na sceni te glumačkom postavom i primateljem poruke, to jest gledateljima koji su pripadnici nacionalne manjine. Pojavom prvih izvornih pučkih dramskih djela (u austrijskom dijelu) ostvaruje se spomenuto jedinstvo pisac-sredina-gledatelj. No, s društvenim promjenama, snažnim utjecajem urbanog načina života i modernizacijom sela, koje su se šezdesetih godina prošlog stoljeća odrazile i na život Hrvata u Gradišću, nastaju promjena i u socijalnoj strukturi seoskog stanovništva. Proces urbanizacije navodi me da se poslužim Brechtovim3  pitanjem je li puk još pučki?. U novim vremenima zahvaćenim procesom urbanizacije sadržaj imenice puk dobiva izmijenjeno značenje, pa je na osnovi toga potrebno redefinirati pojam pučko, a time i pojam pučko kazalište koje prema Pavisu postaje: ” [...] više sociološka nego estetička kategorija.” Na osnovi tih suvremenih teorijskih tendencija nužno je primijeniti i današnje određenje pučkog kazališta. Sociologija kulture pučko kazalište danas definira kao umjetnost koja se obraća pučkim slojevima i/ili iz njih proizlazi. Dvosmislenost doseže vrhunac kada se zapitamo je li riječ o kazalištu proizašlom iz puka ili onome namijenjenom puku. (Pavis 2004: 302). Pučko kazalište Hrvata u Gradišću svojim obilježjima blisko je i Batušićevu poimanju pučkoga scenskoga iskaza, ali i Pavisovu određenju da je pučko kazalište postalo više sociološka nego estetička kategorija. 

 

Lotman, Jurij (1990.) Universe of Mind: Semiotic Theory of Culture, Indiana Universite. Press, Bloomington, str.131.

„Ona nikada nije bila književnost u najužem smislu riječi, književnost sama po sebi, nego književnost koja će održati narodnu svijest i kulturu, krijepiti narodne temelje”. Benčić (1998.) Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Zagreb, str. 9.

 Brechtovi radovi o pučkom kazalištu sastavni su dio njegove kazališne teorije u kojima polemizira o uporabi pojmova narod, puk, narodni, pučki, pučkost što nije slučajno jer je to razdoblje između 1938. i 1940. godine kada se u Njemačkoj problematizira pojam «zavičajne» književnosti. 

 

Pokušaj periodizacije pučkog kazališta gradišćanskih Hrvata od doseljenja do početka 21. stoljeća

 

Svaka periodizacija znači neprirodno dijeljenje književnopovijesnog procesa (Flaker 1968.) pa su se pri uspostavi periodizacije pučkoga kazališta gradišćanskih Hrvata pojavile mnoge poteškoće. U kontekstu izazova periodizacije gradišćanskohrvatskog pučkog kazališta očito je da se ono zbog svoje specifičnosti (izrastanja i razvijanja u sklopu tradicije austrijskoga i mađarskog pučkog kazališta) ne može odrediti uobičajenim kriterijima ni kada je riječ o kazalištu kao literarnom ili scenskom fenomenu. Pokušaj da ga s literarnog i scenskog aspekta opiše kroz izmjenu stilskih formacija, ostao je bez značajnih rezultata jer u „gradišćanskohrvatskoj književnosti nisu razvidne stilske formacije, usudio bih se reći ni epohe i razdoblja, ako ih promatramo samo u europskom književnom kontekstu. Stoga gradišćanskohrvatska književnost ne prati karakteristične žanrove epoha, razdoblja i stilskih formacija, kao ni njihovu modernost, što je uobičajeno u većini ostalih književnosti.” (Stojević, u Panonski ljetopis 1997., str. 433.). Tvrdnja Milorada Stojevića potpuno je primjenjiva i na pučko dramsko stvaralaštvo i kazalište Hrvata u Gradišću, te se na temelju navedenog učinilo odgovarajućim razvrstati dramska ostvarenja u vremenskom slijedu. No, upravo je nesklad između književnog djela i njegova pripadanja određenoj književnoj epohi, to jest njegova pojavnost na pučkoj pozornici, jedan od razloga što se to kazalište u Gradišću označava kao arhaično, konzervativno ili jednostavno u diskontinuitetu. Pri tome se zapostavljaju uzroci koje svakako treba tražiti u povijesnim i društveno-političkim okolnostima, zatim u stvaralaštvu kulturnih djelatnika koji nisu uvijek mogli (ili htjeli) uskladiti vlastita htijenja i zahtjeve gledateljstva, koje je također oblikovalo to pučko kazalište.

Ukupnost kulturnog života svake nacionalne manjine karakterizira pojam dvojnosti (dva jezika, dvije domovine, dvije tradicije, dvije kulture). Na osnovi toga dvojnost karakterizira i kazalište Hrvata u Gradišću: ono jezikom jest i nije pučko kazalište, ono jest i nije izraslo na tradiciji, ono jest i nije pučko književnim dramskim stvaralaštvom ili ono jest i nije, (osobito danas) promicatelj hrvatskog identitete na ovom području. Dvojnost zahtijeva potrebu za objašnjenjem. 

Dvojnost jezika ne zahtijeva posebno objašnjenje: prostor nacionalnih manjina pretpostavlja i dvojnost jezika u ovom slučaju gradišćanskohrvatskoga i mađarskog, to jest u Austriji njemačkoga jezika kao jezika kojim se gradišćanski Hrvati integriraju u širu zajednicu. Problem dvojnosti tradicije (donesene i naslijeđene) emotivne je, ali i političke prirode, dok su dvojnost stvaralaštva i kazališnog života određivale i ostale okolnosti - namjenjujući mu višestruku ulogu. Dakle, periodizaciji ograničenoj navedenim obilježjima, pristupila sam s kronološkog aspekta, poštujući pojedine kazališne i književne činjenice. Izučavajući kazališno stvaralaštvo gradišćanskih Hrvata uočila sam četiri razvojna stupnja koja su u skladu s navedenim povijesnim razdobljima, a koja nisu i ne mogu biti strogo odijeljena. 

 

1. Vrijeme jedinstva razdvojenosti (od doseljenja do 1921.)

 

Kako sam rekla, nakon dolaska na područje Gradišća prije gotovo pola tisućljeća počinje, u prostornom smislu,  razdoblje jedinstva razdvojenosti (od doseljenja do 1921.) unutar kojega je moguće odrediti dva razdoblja koja potvrđuju prisutnost kazališnog (predstavljačkog) života te pojavu prvih dramskih ostvarenja. Prvo razdoblje traje od doseljenja do pojave prvih igrokaza za djecu kojima je poznat autor, dakle do 1888./1889. Karakterizira ga odsutnost svjetovnog kazališnog života iako se u to vrijeme izvode predstavljačke manifestacije u većim središtima u čijoj okolici žive Hrvati. Poznato je da se u Szombathelyju, u sklopu karnevalskih događanja, kazališne predstave održavaju već od sredine 16. stoljeća, a u Šopronu djeluje Gradsko kazalište od sredine 18. stoljeća koje su osnovali Francuzi. Putujuće družine posjećuju mjesta u kojima žive i Hrvati (Kiseg, Šopron, Szombathely, Eisenstadt), no o njihovim nastupima postoje pisani tragovi samo u kazališnoj povijesti većinskoga naroda dok se u povijesnoj literaturi koja govori o gradišćanskim Hrvatima ne spominje nikakva kazališna aktivnost. Teško je reći jesu li Hrvati s tih područja, tada uglavnom neškolovani ljudi, imali bilo kakve dodire s vrlo živim kazališnim manifestacijama koje su se događale oko i mimo njih, ali je za pretpostaviti da je cijeli taj predstavljački život za njih bio nedostupan, u prvome redu zbog jezika. Zatvoreni u svom jezičnom krugu održavali su baštinjenu tradiciju, folklor i crkvena prikazanja. Upravo su crkvena prikazanja bila povezana u jedinstven srednjoeuropski kazališni krug vjerskog karaktera, premda nema nijednog izvora koji bi sa sigurnošću potvrdio repertoar, sve do zapisa Pasija u drugoj polovici 19. stoljeća. Za drugo razdoblje prvog razvojnog stupnja značajno je da se uz crkvena prikazanja javljaju prvi zapisi o igrokazima za djecu, koje sami gradišćanski Hrvati smatraju začetkom svog pučkog kazališta. Kakve su bila scenska obilježja tih prvih predstava za djecu moguće je samo pretpostaviti na temelju novinskih napisa. Iz tih se napisa više saznaje o reakciji gledateljstva nego li o samoj izvedbi, što najbolje pokazuje napis o izvedbi božićnog igrokaza za djecu Božić angjelskih duš u Frakanavi (onodobni Répcesarud): „Najlipši sveti večer. Naša mila školarska ditca jesu i letos skerbila z njihovom neutrudljivom marljivostjum, da smo zaista najvridnije svečevat i obavit mogli lipi božoćni soeti večer. [...] Pod peljanjem svojega, trud i delo nemilujućega školnika [...] predstavljala su, i to takovom umetnostjum da je zaista lipota i veselje bilo gledati.” [...] (NN, broj 1,1910., str. 6.). 

 

2. Vrijeme razdvojenosti jedinstva (od 1921. do 1945.)

 

Vrijeme razdvojenosti jedinstva trajno je obilježilo društveno-politički život gradišćanskih Hrvata. Promatrano s aspekta pučkog kazališta, tj. ostvarenja kazališnih predstava, ono predstavlja jedinstveno razdoblje unutar kojeg se razlikuju dvije gotovo usporedne razvojne linije: prva koja se odnosi na prijevodnu književnost (1923.) i druga koja podrazumijeva pojavu izvornih dramskih pučkih djela (1924.). Potrebno je napomenuti da se izvorna dramska književnost ostvaruje samo u austrijskom dijelu Gradišća, gdje novi dramski predlošci obogaćuju seoske pozornice, što potvrđuje Irvin Lukežić kada piše o žanrovskom aspektu pučkog kazališta Hrvata u Gradišću. Irvin Lukežić spominje: „[...] igrokaze za omladinu, vjerske igre, povijesne drame i igrokaze za djecu.” (Fluminensia 1992: 1/ 83-86). Javlja se, dakle, i žanr svjetovnog pučkog djela koji će nedvojbeno, u kontekstu vlastitog gradišćanskohrvatskoga stvaralaštva, označiti to razdoblje. Proširenje repertoara moguće je uočiti i u crkvenoj dramskoj književnosti koja je u tome razdoblju obogaćena s nekoliko prijevoda. Kad je u pitanju stvaralačka kazališna aktivnost, relevantna literatura opisuje to razdoblje od pojave prvih prijevoda i izvornih kazališnih djela označavajući ga sintagmom procvat kazališta. U književno-stvaralačkom smislu ta se sintagma odnosi samo na austrijski dio Gradišća, dok je predstavljačka aktivnost prisutna na objema pučkim pozornicama i u Gradišću i u zapadnoj Ugarskoj. Naime, s druge strane, u mađarskom dijelu gradišćanskohrvatskoga kulturnoga i životnoga prostora, u kojemu se nisu javili autohtoni pisci, stvorena je određena ograničenost izvođenjem isključivo djela mađarskih autora, na mađarskom ili na hrvatskom jeziku, što upućuje na nužnost promatranja pučkog kazališta Hrvata u Gradišću kao dvaju specifičnih i zasebnih glumišta: pučkog kazališta Hrvata u austrijskom dijelu te kazališta Hrvata u mađarskom dijelu Gradišća. 

 

3. Vrijeme potpune razdvojenosti (od 1945. do 1990.)

 

Razdoblje potpune razdvojenosti, koje kronološki odgovara vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine, u austrijskom dijelu Gradišća označava nastavljanje tradicije prevodilaštva, produkciju izvornih dramskih djela te pojavu nove generacije pisaca kod kojih je moguće uočiti modifikacije u odnosu prema temeljnom modelu preuzetom prevođenjem. Premda u prvom razdoblju trećeg razvojnog stupnja razvoja još vladaju neki od vodećih (starijih) književnika, kasnih šezdesetih javljaju se i predstavnici drukčijih struja u dramskom stvaralaštvu na čelu s npr., Joškom Weidingerom, Ivanom Zakallom (u crkvenoj drami) ili Anom Šoretić. Ti autori najavljuju nova strujanja u pučkom kazalištu gradišćanskih Hrvata i kao autori dramskih predložaka i kao redatelji) koja će do punog izražaja doći u posljednjem razvojnom stupnju. I dok u austrijskom dijelu Gradišća pučko kazalište Hrvata doživljava ponovni procvat, za Hrvate u mađarskom dijelu to je razdoblje agonije ne samo u kontekstu kazališnog stvaralaštva, nego i njihova života iza Željezne zavjese, koji obilježava gotovo potpuni izostanak kazališnih aktivnosti. 

 

4. Vrijeme globalizacije (od 1990. do 2000. godine) 

 

Početak posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, nakon pada Berlinskoga zida i sloma komunističkoga režima, u cijeloj Europi obilježen je važnim političkim promjenama. Jedna od njih je jačanje integracijskih procesa na Starom kontinentu te širenje Europske unije na Austriju, Mađarsku i Slovačku te Češku. Širenjem Europske unije, povezane su zemlje u kojima žive gradišćanski Hrvati - prostorno su ukinute granice, razdvojenom gradišćanskohrvatskome identitetu ponovo je omogućeno da se ujedini. Unatoč tomu, gotovo polustoljetna razdvojenost Željeznim zastorom učinila je svoje: Hrvati u austrijskom dijelu Gradišća nastavljaju svoju kazališnu djelatnost približavajući se uspješno, ili ne, suvremenijim kazališnim tendencijama. Te tendencije otvaraju pitanje pučkosti novonastalih kazališnih ostvarenja, dok se pučko kazalište Hrvata u mađarskom dijelu stidljivo budi i nastavlja na mjestu gdje je zastalo davnih godina u komunizmu, u vremenu jedinstva razdvojenosti, izvodeći na svojoj pozornici davno napisane prijevode klasičnih mađarskih pisca pučkih djela. Premda je bilo za očekivati da će pučka dramska djela gradišćanskohrvatskih pisaca iz austrijskog dijela Gradišća naći svoje mjesto na pozornici „s druge strane”, na mađarskom  , do 2000. godine nijedno od njih nisu izvele pučke kazališne družine koje su se pojavile u tom razdoblju na mađarskoj strani Gradišća. Čini se da je dugo očekivano ujedinjenje ostalo prekriveno, barem što se tiče kazališnih događanja, u mislima posljednjih ideologa hrvatskog zajedništva na tom području. 

Izvor dramskog stvaralaštva i dalje je u vlasništvu pisaca u austrijskom dijelu Gradišća, a nastaju promjene i u organizaciji kazališta. Naime, učestala je pojava „specijalizacije” pučkih glumišta za određeni repertoar pa tako, npr. cogrštofska kazališna skupina izvodi samo djela Ane Šoretić, koja je i autorica dramskih tekstova, te glumica i redateljica. U Frakanavi i Pinkovcu na pozornici se najčešće izvode djela Joške Weidinger; u Klimpuhu je redatelj Štefan Geošić koji sa svojom skupinom izvodi i crkvena prikazanja, ali i djela iz prijevodne književnosti te domaćih autora. Mjenovska se pak kazališna skupina opredijelila za izvedbu dramatizacija hrvatskih autora (ponajprije Janka Matka). Posljednje godine dvadesetog stoljeća obilježava pojava festivala, sve češća prisutnost mjuzikla, folklornih predstava (postavljanje na scenu svadbenih običaja), a s jezičnog aspekta sve je učestalija dvojezičnost u predstavama. S motrišta žanra, premda gradišćanskohrvatski kazalištarci ostaju vjerni pučkom scenskom iskazu, autori se okreću suvremenim temama, udaljavajući se pomalo od zahtjeva pisati za narod o narodu (Šoretić, Schuch, djelomično i Novaković u prijevodima). Tim postupcima njihovo pučko dramsko stvaralaštvo gubi ono osnovno obilježje koje spaja lokalnu sredinu i likove dramskih predložaka kako zahtijeva žanrovsko određenje pučkih djela (lokalno mjesto, prepoznatljivi slojevi društva s kojima se gledatelji mogu identificirati). Uz to, među gradišćanskohrvatskim kazalištarcima poseže se i za prijevodima djela klasičnih autora za čija uprizorenja nisu dovoljni glumci koji govore samo gradišćanskohrvatskim jezikom. Neke od suvremenih pučkih predstava ne pripadaju žanru, štoviše postaju njegova potpuna suprotnost i jezikom i uprizorenjem nepučke stvarnosti, ali i odnosom prema gledatelju. Nakon više od osamdeset godina gradišćanskohrvatski kazališni djelatnici stvorili su prilike u kojima se njihovo pučko kazalište, kao nikada do tada, našlo u velikom raskoraku između svojih mogućnosti i želja, udaljeno (sadržajem dramskih predložaka i nekim izvedbama) od gradišćanskohrvatskog gledatelja kojemu je u prvome redu namijenjeno. Svako od navedenih razdoblja pučkog kazališta Hrvata u Gradišću sa sobom donosi i izvankazališne okolnosti pa će kazališni život biti obilježen vremenom u kojemu će se smjenjivati njegova slava i marginalizacija, želja i nemoć, poticaj i zabrana te vrijeme stvaralačkih sloboda.

 

Zaključak

 

Položaj hrvatske nacionalne manjine u Gradišću izravno je ovisio i ovisi o političkim, društvenim i gospodarskim mijenama na tom srednjoeuropskom, u povijesti često intrigantnom, području. Zbog toga je i sav kulturni pa tako i književno-kazališni život nužno promatrati u sveukupnosti navedenih procesa koji ga i određuju. U pokušaju periodizacije pučkog kazališta Hrvata u Gradišću, radi izostanka prepoznavanja mijena stilskih formacija, najprikladnije je razlikovati četiri razdoblja (Vrijeme jedinstva razdvojenosti, Vrijeme razdvojenosti jedinstva, Vrijeme potpune razdvojenosti, Vrijeme globalizacije) koja nisu i ne mogu biti strogo odijeljena. Izdvojena četiri razdoblja autorica je nastojala povezati s književno kazališnim činjenicama važnim za pučku dramsku književnost i pučko kazalište gradišćanskih Hrvata. S druge strane, autorica je kazališni život gradišćanskih Hrvata promotrila u odnosu na pripadajuće društveno-političke prilike koje su određivale svako od spomenutih razdoblja. Pučko se kazalište, potvrđuje njezin pokušaj periodizacije, pokazalo jednim od vrlo važnih mjesta za ostvarenje ideoloških nakana gradišćanskih Hrvata, očuvanje identiteta pisanjem dramskih tekstova i izvođenjem predstava na gradišćanskohrvatskom jeziku, što je potvrda nacionalne svijesti i odraz stoljetnog pamćenja na hrvatsku pripadnost i podrijetlo.

 

LITERATURA

1. Awecker, Maria i Sabine Schmall (1995.) Theatergeschichte des Burgenländes von 1921 bis zur Gegenwart,Österreichische Akademie, Wien, str. 95-97 i 201-204.

2. Batušić, Nikola (1976.) Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, MH, Zagreb.

3. Benčić, Nikola (1974.) „Gradišćanskohrvatsko narodno kazališće (A gradistyei horvátok Népszínháza)”, Nemzetközi Szlavisztikai Napok VI, Szombathely, str. 163-167.

4. Benčić, Nikola (1997.) „Zapadnougarski/gradišćanski Hrvati u mađarskoj kulturi“, Zbornik, Hrvatski znanstveni zavod, knjiga 2, Pečuh, str. 12-19.

5. Benčić, Nikola (1998.) Gradišćanskohrvatsko narodno kazališće/Das burgenländisch kroatische Theaterwesen, narodna visoka škola Gradišćanskih Hrvatov, Željezno/Eisenstadt.

6. Benčić, Nikola (12000.) Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, Sekcija DKH i Hrvatski centar PEN-a za proučavanje književnosti u iseljeništvu, knjiga VIII, Zagreb.

7. Flaker, Aleksandar (1976.) Stilovi i razdoblja, ŠK, Zagreb.

8. Lozica , Ivan (1990.) Izvan teatra, Teatrologijska biblioteka, Zagreb.

9. Lukežić, Irvin (1992.) „Pučki teatar u Gradišću”, Fluminensia, god.4., broj 1, Rijeka, str. 83-86.

10. Milardović, Anđelko (1992.) „Hrvatska kulturna zajednica u Europi i njihova uloga u čuvanju hrvatske kulture i nacionalnog identiteta”, Migracijske i etničke teme, god. 8, broj 2., str. 167-181.

11. Pavis, Patrice (2004.) Pojmovnik teatra, Antibarbarus, Zagreb.

12. Probst, Franz (1981.) Književnost gradišćanskih Hrvata i njezine panonske veze, radovi Instituta za hrvatsku povijest, vol.14, Zagreb.

13. Skoko, Božo (2004.) Hrvatska (identitet, image, promocija), ŠK, Zagreb.

14. Stojević, Milorad ( 1994.) Ignac Horvat, Libellus, Rijeka, str. 79-86.

 

Periodika:

1. Crkveni glasnik Gradišće, Željezno, brojevi od 1958. godine do 1980.

2. Eisenstadt aktuell, Eisenstadt, broj 8 od 8. svibnja 1997.

3. Fluminensia, Rijeka, godište 1992.

4. Glas, Beč, brojevi od 1959. godine do 1963.

5. Hrvatske Novine, Željezno, brojevi od 1923. godine do 1947.

6. Hrvatske novine, Željezno, brojevi od 1963. do 2000.

7. Hrvatski glasnik, Budimpešta, brojevi od 1987. do 2000.

8. Kalendar sv. Familije, Željezno, godišta 1903. i 1904.

9. Kalendar Gradišće, Željezno, godišta od 1947. do 2000.

10. Hrvatski kalendar, brojevi od 1924. godine do 2000. (tijekom izlaženja Kalendar doživljava izmjene u nazivu).

11. Naše novine, Željezno, brojevi od 1910. godine do 1922.

12. Naš tajednik, Željezno, brojevi od 1948. do 1963.

13. Panonski ljetopis, Pinkovac, godišta od 1986. do 2000.

<- najzad na pregled temov