Novosti

KEMAL MAHMUTEFENDIĆ

 

Biografija autora

 

Kemal Mahmutefendić rođen je u Sarajevu 08.04.1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio je u Konjicu (kojeg smatra „drugim“ rodnim gradom.) U Konjicu je završio realnu gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Profesor mu je, pored ostalih, bio i legendarni predavač i humanist Raško Dimitrijević, kome duguje „vjeru u čovjeka i poštivanje Lijepog“. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar.

Svojim književnim prilozima Mahmutefendić je bio dugo prisutan u književnim i drugim časopisima i publikacijama po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Piše poeziju, novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Tekstovi – prozni i poetski – prevođeni su mu na njemački, turski, rumunski, engleski, slovenački i makedonski jezik.

Uvršten je u mnoge antologije, izbore, preglede i hrestomatije bosanskohercegovačke književnosti. Knjige Roman o novčiću i Djetinstvo pod Vrtaljicom obavezna su školska lektira.

Drama Vidjeli smo se u Austriji, te knjige pjesama Suze moga naroda i Zaključana šuma prevedene su na njemački jezik.

 

MOJA

 

Moja ti si:

 

busen natopljen krvlju

ledenica djetinstva što otplovi

prašina sa ikona starih

ravnica po kojoj mjesečina kao vuk zavija

zagrljaj iz koga sipaju zvijezde

uzdah što okončava sve

 

Moja si:

 

kao more što u šibicu hoće da uđe

 

KNJIGA

 

Razlistavam se pred knjigom

davno napisan,

dok ona preda mnom,

stisnutih pesnica, zamagljenih očiju,

premišlja bi li mi dala

svoje srce, oči

ili krv.

 

Ona je spremna, a

ja čekam: lisnat, slovo bez ruku i nogu.

 

POSLIJE RIJEČI

 

Nećemo se valjda opet vraćati na njih,

presudne: pa već su izgovorene, ne

služe samo da bi zvonile, bile sjenke

slova na očajnoj bjelini hartije?

 

jesu li riječi izgovorene kao život završeni?

 

kakav je samo njihov pogled onoga

ko ih izmami pun nade i haosa.

dok on stoji na pola puta tražeći očajno

nove riječi koje bi ga zaštitile, mrtvorođene,

od onih pravih, koje zadužuju!

 

SA ONE STRANE

 

kako se radujem kad nešto ne mogu

da shvatim:

to je u stvari jedino znanje: ne znati

 

kako se radujem što ću umrijeti:

to i ništa više je izvor pravog života:

znam umrijet ću

 

kako se radujem potpunom mraku:

u njemu je zametak jedine i prave svjetlosti

 

rane ljudske, grozne i plodne rane:

jedine one govore o našoj sreći

 

nikad sunce ne svijetli kako ga

žele katakombe

dakle, sva naša nada je sa one strane

 

OVAJ SVIJET

 

Kako nehajno, galaktički naglo – jednom –

ću da ispustim iz ovih, ovih ruku, vezanih čvrsto tako smiješnim prividom

za mozak i ramena – iz tako

lažno simetričnih ruku ću da ispustim

ovu Ptolemejevu spavicu, svijet ovaj,

ovo klupko (uobraženo!) mraka i

kratke nade.

Ovaj svijet ću da ispustim, zamisli:

i uz grohot,

i uz lomljavu,

i uz prasak,

uz vrisak i zaprepaštenje

(kad ga ispustim opuštajući zgrčene prste

i prenapet život)

poteći će iz tajnih izvora nebeske zemlje i

zemaljskog neba:

 

ljubav i prostori:

sunčane plaže smrti.  

 

Prezentacija u ZIGH-u

Prezentacija u ZIGH-u

Prezentacije u ZIGH-u

<- povratak na popis novosti