DEUTSCH
 
 

 

"O hrvatskom govoru u Hrvatskom Grobu"

Važna knjiga za upoznanje hrvatskih sunarodnjakov

Knjiga Sanje Vulić i Bernardine Petrović "Govor Hrvatskoga Groba u Slovačkoj" važan je novi doprinos poznavanju hrvatskih sunarodnjakov živećih izvan Hrvatske. U njoj se daju mnogi podatki: u uvodu Sanja Vulić daje ono osnovno o Gradišćanski Hrvati, u drugom dijelu ona piše o Hrvati u Slovačkoj, u tretom o položaju gradišćanskohrvatskih govorov med hrvatskimi dijalekti, u četvrtom o govoru Hrvatskoga Groba med gradišćanskohrvatskimi i hrvatskimi dijalekti. U petom dijelu Sanja Vulić i Bernardina Petrović opisuju sam govor Hrvatskoga Groba (Slovačka), šesti je dio rječnik toga govora, Bernardine Petrović.

Doselilo se oko dvisto tisuć Hrvatov

Koncem XV. i početkom XVI. stoljeća pod turskim pritiskom mnogi su Hrvati otišli iz svoje dotadašnje domovine i dalje, uglavnom na sjeverozapadu, pronašli novu. Na područje zapadne Ugarske i okolice doselilo se je, po jednoj procjeni, oko dvisto tisuć Hrvatov. Tamo su cijele skupine dopeljali sa svojih nesigurnih imanj feudalni gospodari, a mnogi su ljudi bižali sami, bez plana. Tim su skupinam polazišće bili većinom kraji, ondašnjega, "tronarječnoga susretišća" to je: čakavštine na sjeveru do Kupe i Save, kajkavštine na jugu zapadne Slavonije i bliže štokavštine.

Podjela na tri države ubrzala je tijek odnarodjivanja

Novi govori, današnji gradišćanskohrvatski, u Gradišću i Dolnjoj Austriji u Austriji, na zapadu Ugarske, u Moravskoj u Češkoj tr u Slovačkoj, svi su potekli odanle, i medjunarječna prožimanja u pojedini gradišćanskohrvatski govori nisu nastali u novoj sredini, nego još pred preseljenjem, iz područja "med Kupom, Savom, Unom, zatim doline Une i dijela zapadne Slavonije" i južnih.

Danas govornikov gradišćanskohrvatskoga ima nekoliko deset tisuć od toga dvi trećine u (austrijskom) Gradišću u 50 naselj tr u Beču, većina ostalih u zapadnoj Ugarskoj u 14 tr malo njih i u Slovačkoj, u samo četiri naselji. Na to je spao tamošnji jezik, od 200 do 300 naselj pred četiri stoljeća. Još u vrime Austro-Ugarske gradišćanskohrvatski jezik je govoren na vezanom području, a podjela na tri nove države na Austriju, Ugarsku i Čehoslovačku - ubrzala je tijek odnarodjivanja.

Bilo je već od šezdeset hrvatskih naselj

U Slovačkoj je prlje bilo već hrvatskih sel, i u drugom dijelu knjige Sanja Vulić daje pregled saznanja o nji. Početkom pedesetih bilo ih je sjeverno od Bratislave osamnaest. Kvéta Kučerová u knjigi "Hrvati u Srednjoj Europi" (1998.) piše da su prvi hrvatski doseljeniki došli na područje, Slovačke i pred Mohačkom bitkom 1526. Prvi val doseljenikov kmetovov stigao je četrdesetih ljet, drugi početkom pedesetih i treti koncem pedesetih i početkom šezdesetih ljet XVI. stoljeća. Po tom poslidnjem valu bilo je u požunskoj i nitranskoj županiji već od šezdeset hrvatskih naselj.

Utapanje u Slovake teklo je od samih početkov; tomu je u prilog išla, naravno i relativna bliskost hrvatskoga i slovačkoga jezika. Iako bi se morebit i u još kom mjestu našlo Hrvatov, danas se "govori o samo četiri hrvatski naselji u Slovačkoj. Sva četira se nahadjaju u blizini Požuna (Bratislave), ali na zizma različiti lokacija": Hrvatski Grob, (slč. Chorvátsky Grob; nimški Kroatisch Eisgrub) dvajset kilometrov sjeveroistočno, Novo Selo (Devinska Nová Ves/Theben Neudorf) sjeverozapadno, uz livu obalu Morave (March), tr Hrvatski Jandrof (Jarovce/Kroatisch Jahrndorf) i Čunovo (Sarndorf) južno od Bratislave, uz desnu obalu Dunaja. Poslidnja su tri naselja danas dio Bratislave.

Omjer hrvatskoga stanovničtva slabi

Osamdesetih ljet je u Hrvatskom Jandrofu od 1150 stanovnikov njih 900 govorilo hrvatski, u Čunovu od 700 njih 600. Novo Selo imalo je hrvatsku većinu još sredinom četrdesetih ljet, no onde su gradjene velike gradske stambene zgrade pa je sredinom osamdesetih od 5000 ljudi samo 1000 bilo Hrvatov a danas je omjer, sa sve skupa 17.000 stanovnikov, još slabiji, no Sanja Vulić ističe, da je za svojih posjetov Novomu Selu 1992., 1995. i 1997. ljeta susrela "i dicu ka govoru hrvatski, a to je ohrabrujući znak da hrvatstvo u Novom Selu neće zizma izumriti".

Najsjevernije naselje današnjih Gradišćanskih Hrvatov

Hrvatski je Grob "najsjevernije naselje današnjih Gradišćanskih Hrvatov u cjelini". Nastao je u XVI. stoljeću, potom kad su španjolski vojniki cara Ferdinanda u pljačkaškom pohodu 1548. zničili nimško-slovačko naselje Asgrwab, vrijeda je onde palatin Illesházy naselio Hrvate, pa nastaju dva naselja: Hrvatski Grob i Slovački Grob. Hrvatsko naselje se spominje jur 1552. Ono je izrazito hrvatsko dugo vrime, do konca Prvoga svitskoga boja.

U osamdeseti ljeti Stjepan Krpan zatječe još oko 400 govornikov hrvatskoga jezika, no najmladji su govorniki dvajsetljetniki, hrvatskoga već nima ni u crikvi, nima već ni hrvatskih božićnih jačak.

Početak izrazitoga poslovačivanja

U vrime Čehoslovačke počinje izrazito poslovačivanje, i s nasilnim zatiranjem jezika: u školi zapovidaju govorit slovački a tuču dicu ako se dozna da se doma govori hrvatski, rekli su Stjepanu Ivšiću početkom tridesetih ljet, kada je onde bilo oko 1200 Hrvatov. U osamdeseti ljeti Stjepan Krpan zatječe još oko 400 govornikov hrvatskoga jezika, no najmladji su govorniki dvajsetljetniki, hrvatskoga već nima ni u crikvi, nima već ni hrvatskih božićnih jačak. Domaći se zovu po slovačkom imenu Horvatan.

Povrimeno glasilo Chorvatan izdaje se samo na slovačkom (novoselsko i jandrofsko glasilo objavljuju tekste na hrvatskom). Mjesto hrvatske manjine u Slovačkoj Hrvatski Grob povezano je s mjestom slovačke manjine Lipovljani, pa je nastala zanimljiva situacija da Hrvati iz Slovačke odlazu Slovakom u Hrvatsku zbog učenja hrvatskoga, dok Slovaki iz Hrvatske odlazu u Hrvatski Grob zbog učenja slovačkoga. No hrvatski jezik se još kako-tako čuje.

Ignac Horvat pisao je, da je postojanje hrvatskoga govora onde zapravo pravo čudo. Veli Sanja Vulić: "Prošlo je 65 ljet od Horvatovoga pohoda, a to čudo na našu radost, još uvijek postoji."

Gradišćanskohrvatski govori

Gradišćanskohrvatski štokavski govori (tucet manjih ili većih sel) jesu šćakavski staroštokavski, ikavski, kakovih danas u Hrvatskoj već nima. Gradišćanskohrvatski čakavski govori pripadaju dvim od šest, današnjih dijalektov čakavskoga naričja sridnjočakavskomu i južnočakavskomu. Prvi je i najjači u hrvatskom (ugrubo: od Istre prik Primorja do Ugljana) a prlje se je govorilo do Save, Kupe i Une - i u gradišćanskohrvatskom (svi Hrvati u sjevernom Gradišću tr već sel u zapadnoj Ugarskoj i sva četira današnja u Slovačkoj). Drugi se govori u Hrvatskoj malo u sjeverozapadnoj Istri i sjeverno od Rijeke tr prema hrvatsko-slovenskoj granici, na jugu od Zadra do Omiša i na otoki od Pašmana do Korčule, u Austriji u južnom Gradišću. - Gradišćanskohrvatski štokavski govori (tucet manjih ili većih sel) jesu šćakavski staroštokavski, ikavski, kakovih danas u Hrvatskoj već nima. Preoci su mu vjerojatno od jednoga sjeverozapadnoga štokavskoga dijalekta smješćenoga med slavonskom dijalektu tr čakavskom i kajkavskom naričjem ili od kakvih mišovitih govorov.

Gradišćanskohrvatski štokavsko-čakavski govori (u neki seli u Gradišću i zapadnoj Ugarskoj) potiču iz područja od Jasenovca na sjeveru, i srodni su gradišćanskim štokavskim.

Gradišćanskohrvatski kajkavski govori (u dvi naselji južno od Niuzaljskoga jezera u Uarskoj: Vedešin [Hidegség/Kleinandrä] i Umok [Fertőhomok/Amhagen]) potiču od Novske, pripadaju istočnokajkavskomu dijalektu koga već nimamo.

Govor Hrvatskoga Groba pripada istočnoj grupi

govorov kontinentalnoga poddijalekta sridnjočakavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Tako su gradišćanskohrvatski govori spomeniki ne tako daleke jezične prošlosti, dopunjavatelji podatkov o tom kako je bilo u zemlji matici pred nekoliko stoljeć, pred velikimi pomaki pred Turki.

O govoru Hrvatskoga Groba pisalo se je dost, i Sanja Vulić daje opširan pregled od onoga ča su pisali 1925. Anton Václavik i Václav Vážnc pa do sada. Na temelju svega more se preciznije reći da govor Hrvatskoga Groba "pripada istočnoj grupi govorov kontinentalnoga poddijalekta sridnjočakavskoga dijalekta čakavskoga narječja".

Uticaj slovačkoga vidljiv je i u ustroju horvatanskih riči.

Ima i slovačkih glasov ki nisu značajni za odgovorajuće, gadišćanskohrvatske govore, ovde su i neke slovačke glasovne pojave. Prevladavaju slovačke riči ili njev lik (cirkva umjesto čak. crikva ili štok. crkva pod utjecajem slč. cirkev, vlna za vuna). Zanimljvo je kako se probijaju slovački, prefiksi i sufiksi (roz-, vi-, -ec), a s druge strane naprimjer slovački se umanjenički sufiks -ček pohorvatanjuje u -čak. U onom ča je naslijedjeno hrvatsko relativno se dobro čuva vlastit naglasni sustav, čiji se naglaski na neprvi slogi riči tako znatno razlikuju od slovačkih na prvi.

Rječnik govora Hrvatskoga Groba

U rječniku je dano 1106 natuknic, od kih su 74 imena (uglavnom svetkovna, blagdanska). Naravno, to nije vas moguće horvatanski rječnik. Riči su gustokrat popraćene i ponekim primjerom (rečenicom). U knjigi se naide na poneku rič ka nije zabilježena i u rječniku (klaska 56), ponekad je zabilježena drugačije (hanka, klobask, lakat, 56), ča su očito nevelike pogriške. Ako uzmemo u obzir ča u poglavlju o leksikologiji i onomastiki piše Sanja Vulić o riči slovakizmi u horvatanskom rječniku tr to da je tih tisuć riči zapravo ono ča je najosnovnije u saobraćaju (komunikaciji), vidimo kako je snažno poslovačivanje toga govora.

No i prem svih jezičnih promjen, hrvatska svist žiteljev, ljudi Hrvatskoga Groba mogla bi opstati i duglje.

Alemko Gluhak, u Hrvatski novina od 24.9.1999.

Govor Hrvatskoga Groba u Slovačkoj (sažetak)