Pero
dogodjajev - povjesničaru Mirku Valentiću na septuagesimu
Povjesničar
dr. Mirko Valentić je jedan od prvih znanstvenikov iz Hrvatske, ki je
u najkritičnijem vrimenu, u sedamdeseti ljeti, čvrsto stao uz Gradišćanske
Hrvate i snažno se zalagao kot mladi historičar za poznavanje i intenziviranje
naše prošlosti. Za tu tematiku je znao oduševiti cijelu mladu generaciju
gradišćanskohrvatskih znanstvenikov, uvijek s predznakom: bez poznavanja
prošlosti nima budućnosti!
Na drugoj strani je njegovo djelovanje odgovor na do tada nejasno formulirano
povijesno pitanje onoga vrimena u Hrvatskoj i Austriji: gdo su Gradišćanski
Hrvati? Pak i na vladajući postulat med Gradišćanci: ne isplaća se istraživati
povijest neznačajne manjine (a sami za sebe bi morali biti dost značajni)
i da med Gradišćanskimi Hrvati nigdor nije u stanju istraživati stručno
svoju povijest (zvana štoričarskih legendov), najti put iz kaotičnoga,
rastrovašenoga materijala pograničnoga austro-ugarsko-slovačkoga prostora.
Valentić je otvorio put, krčio stazicu u siči, položio prve cigle za ozbiljno,
kritično istraživanje po Drugom svitskom boju.
Mirko Valentić je rodjen 19. 9. 1932. u Ivanjskoj, nedaleko Banja Luke.
Doktorirao je iz povijesti 1978. u Zagrebu. Od 1964. je kustos u Povijesnom
muzeju u Zagrebu, od 1974. je istraživač u Institutu za historiju radničkoga
pokreta, a od 1991. je direktor Instituta za suvrimenu povijest. Veliki
je stručnjak Vojne krajine, znanosti o Vlahi na Balkanu i specijalnoga
pitanja Gradišćanskih Hrvatov. Uz to je urednik časopisa Povijesni
prilozi i predavač hrvatske povijesti na Hrvatski studija u Zagrebu.
Temeljita djela o Gradišćanski Hrvati
Dva temeljita izdanja, u nimškom i hrvatskom jeziku Die bgld. Kroaten
vom 16. Jhdt. bis heute (Zagreb 1970. hrvatski, 1972. nim.), kao katalog
su nimi svidoki zburkanoga vrimena u Gradišću i u Hrvatskoj. Ne smimo
se pozabiti toga, da je u Gradišću Robak bio na vrhuncu svoje političke
moći, Prezidij i HKD su na skandaloznoj mrtvoj točki. (Sve to si morete
preštati u F. Robakovoj knjigi.) Na tom primjeru se pak more dobro viditi,
da su Gradišćanski Hrvati bili samo put ali nikako ne i cilj. Put po kom
su tropale narodne horde, a cilj je bio vladati i diliti. Tom prilikom
je u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu Mirko Valentić priredio izložbu
o Gradišćanski Hrvati, hrvatsko pitanje je bilo ravno u obadvi zemlja
u političkoj dniki. Na kraju krajev je ipak dopeljala izložbu i u Gradišće,
uz velike trbušne boli, izložbu o Gradišćanski Hrvati u Željezno (1972.).
Ta izložba i ti katalogi su ono ča se zove historijski kompromis med različnimi
političkimi sistemi. Ta kompromis je on minimum, ki je peljao direktno
do manjinskoga zakona 1976. lj.
Svidok mogućega kompromisa
U tom smislu moremo gledati Mirka Valentića pokretačem, špiralnim perom
odredjenoga historičnoga procesa u pitanju Gradišćanskih Hrvatov, ki proces
još čeka svoje podrobnije povjesničare.
Mirko Valentić je svidok mogućega kompromisa od Prezidija do HKD-a, peldodavni
djelač, ki kaže mladim gradišćanskohrvatskim znanstvenikom put na kom
se more dojti do priminjljivih - morebit škripućimi zubi akceptiranih - rezultatov,
do dužnoga priznanja, a uz sve to zažarenim, potkovanim diskutantom, kade
su HAKovci u aktivnom "brainstormingu" došli do pokreta, ki
je je peljao u političku borbu akcionalizam unutar zakonskih mogućnosti
bez zdvajanja, ki je i donesao svoj sâd.
U malom prostoru u Hrvatski novina se ali svakako mora upozoriti na vrime
SIMPOSION-a CROATlCON-a I (1973.), kada su si mladi izvojevali priznanje
po cijeloj Austriji. Zna li još gdo, da je i Mirko Valentić 1971. stajao
uz zipku našega rječnika (prvi svezak izašao 1982. a drugi 1991. ljeta),
da je bio pri bušenju zviranjka knjigi Povijest i kultura gradišćanskih
Hrvata (Zagreb 1995.), a tako indirektno i pri Geošićevoj knjigi Die
burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeiten.
Moramo sve to postaviti u pravi odnos uzroka i posljedice!
Vrimensko pero drži dogadjaje u gibanju
Iza mnogo-mnogo neobjašnjenih, nepoznatih, nevidljivih, neregistriranih
(morebit od austrijske tajne policije zapisanih) vez uzroka-posljedice
historijskoga procesa se sakriva vrimensko pero, ko drži dogadjaje u gibanju.
Dva značajna djela za gradišćanskohrvatsku povijest bi još istaknuo: Gradišćanski
Hrvati (1973.), kada je Hrvatska bila istotako žajna i znatiželjna
informacije kao i sami Hrvati u Gradišću. Pisac historičnoga prikaza i
suurednik je te knjige, ka je pokušavala na popularan način tumačiti tematiku
o Gradišćanki Hrvati, ki sada jur petsto ljet dugo egzistiraju izvan svojega
matičnoga naroda. Drugo djelo je Gradišćanski Hrvati 1533-1983,
zbornik simpozija u Zagrebu 1984. Članki, predavanja, organizacije, diskusije
na temu Gradišćanski Hrvati, sve u ljubavi i dobrom znanstvenom namjerom
za Gradišćanske Hrvate, otkrivanje zatrtoga, zarusnutoga, neugodnoga,
teško dostupnoga.
I oroslani dostanu sijedu grivu. Njim ali ta griva služi njevom ljudskomu
dostojanstvu, govori o izdržljivosti i iskrenom zalaganju i svidoči o
pažljivom, promišljenom gibanju u nemislosrdnoj povijesnoj prašumi. Gdo
si u Hrvatskoj danas more posvojiti predikat: biti pero na vječnoj mašini
povijesti? Salvo honore.
(NB)
u Hrvatski novina od 13.9.2002. |
