Govor Vladimira Vukovića prilikom novootkrivanja Miloradićevoga spomenika
17. IX. 2000. u Frakanavi
Bistra pamet pod hrdjavom i rondjavom grivom
Pred stopedeset ljet u lipoj i tihoj Frakanavi, negdje u Gornjem kraju u Maćaševom stanu, oglasio se je po prvi put povišenim tonom, riknuo odlučno nogom i začudjeno pogledao oko sebe dičak, za koga onda još nigdor ne bi bio rekao, da ćedu se o njemu održati predavanja, simpoziji, pisati članki, po njemu imenovati parki i društva, u njegovu čast priredjivati svečanosti, podizati spomenik, sjećati se njegove obljetnice i održati svečani govori. I hvala Bogu! Tako se je mogao mirno razvijati, tjelesno višajući se na švore i derajući hlače po vrba i jelva, a duhovno u drivenoj školskoj klupi domaće škole. No bistra pamet pod hrdjavom i rondjavom grivom vrijeda ga je preselila u Kiseg i dalje u Juru, oblikla u kutu, dopeljala u Filež, Veliki Borištof i konačno u onda još u glavnom hrvatsku Hrvatsku Kemlju, kade ga "šega nora", kako je sam okarektirizirao svoju ćud, zadrži sve do njegove smrti. I opet, hvala Bogu! Jer da nije bilo te nore šege i da ga uglavnom ona nije zadržala u toj tihoj Kemlji, Gradišćanski Hrvati bi doduše imali i onda jednoga velikana više, po imenu Matu Merchicha, ali najvjerojatnije ne bi imali Matu Miloradića. Jer u tom malom, zaturenom selu nedaleko Dunaja zrejala je i jačala pjesnikova duša i ličnost, da bi u zrelijoj starosti s 53 ljeti najedanput skočila na krilatog Pegaza, uzdigla se u višine i zablistala na gradišćanskom hrvatskom pjesničkom nebu. I od tada naš pjesnik s mnogo truda i još već ljubavi poučava, kara ali i bodri tr zabavlja ponekad do suz svoj hrvatski narod od mala do velika. Kao da je po odredjenom oklijevanju i pomoću prijatelja prepoznao najedanput zlobu i zlo velikoga svita, obraća se užemu gradišćanskomu mikrokozmu u kom prepoznaje novo polje, ko triba orati i obradjivati. Na srcu mu ne ležu samo moral i dobrobit naroda od koga je potekao i komu pripada, nego njegov goli narodni opstanak.
Najveći dio svoga vrimena posveti znanosti
Iako provede silom prilik, kako kaže Martin Meršić, sav svoj život daleko od velikih sveučilišćev i znanstvenih središćev, Miloradić posveti najveći dio svoga vrimena znanosti. U samoći i miru svoje kemljanske fare bavi se uz svoje duhovničke obaveze filozofskimi, teološkimi, sociološkimi, prirodoslovnimi, ekonomskimi pitanji i prije svega s geometrijom. Piše o teoriji vridnosti, pravu na štrajk i pravičnoj plaći, človičnosti u Svetom pismu, o novoskolastičkom mehaničkom načelu postojanosti, o Aristotelovi silogizmi, o logiki beskonačnosti tr euklidskoj i neeuklidskoj geometriji. U opširnijem članku piše o zatucanosti, u kom zauzima stajališće nimškoga teologa moralistike Hermanna Schella, ki je u dobroj mjeri usamljeno jur ono vrime zastupao ideje, ke su stoprv na Drugom vatikanskom koncilu bile oficijelno prihvaćene. Uči i usavršava strane jezike, piše kritike, osvrte i članke na latinskom, ugarskom i nimškom jeziku, šalje ih na redakcije različitih ugarskih i inozemnih časopisov, dopisuje se s mnogimi znanstveniki u domovini i izvan nje, piše knjige i izdaje ih na vlastiti strošak, posjećuje kongrese i održava na nji predavanja. Svoja djela potpisuje s M. Merchich, a nekad još pridodaje "Pfarrer in Horvatkimle (Ungarn)".
Nastupa samosvisto, a ponekad i uvredljivo
Pri tom nastupa samosvisno i uvjerljivo, a ponekad arogantno i uvredljivo. Potribuje da se problematična pitanja rješavaju matematičkom metodom. Gustokrat predbacuje svojim kolegom i suparnikom, da su neegzaktni, jer ne primjenjuju matematičku metodu, a ta je najegzaktnija i najznanstvenija, iako priznaje da, na viši, logički i metafizički područji nije uvijek jednostavna. Ostale, matematičke metode po Miloradiću prem beskonačnim objašnjenjam, analizam, dokazom i t.d. donašaju samo kaos i dijalektički šljunak. No ponekad ipak priznaje, da i matematičke formulacije znaju čudakrat biti samo prazne ideološke igrarije i sanjarije, naročito onda, kada baziraju na krivoj analizi i sintezi. Onda ostaju sve definicije, sve demonstracije i t.d. samo kaotički ideologizmi i kaotičko govorkanje.
Miloradićev nimški jezik
Ne znam ugarski, a bome ni moj latinski nije bogzna ča, pak se ne bi upušćao u ocjenu Miloradićevog poznavanja tih jezikov. No ča njegove članke na nimškom jeziku naliže, oni su uglavnom pisani dotjeranim nimškim jezikom, kakovim se je služila pred kraj 19. i na početku 20. stoljeća naučna nimška literatura. Uočljiva je gustoća njegovoga jezičnoga izraza, bogatstvo njegovoga rječnika, uzetoga ponekad iz tada popularnoga filozofskoga žargona, ki ima nerijetkokrat moralizirajući prizvuk. Ponekad susrećemo u njegovom nimškom izrazu i jezične manijerizme, ke moremo morebit objasniti piščevim nastojanjem, da se profilira ne samo u stranom jeziku, nego i u naučnom stručnom svitu odabranim rječnikom. Rijetko, ali ipak, najdu se i neke nepravilnosti, najgušće u redoslijedu riči, ke pokazuju da se radi o piscu, ki piše na stranom jeziku. No sve u svemu moremo reći, da je Miloradić do visokoga stepena svladao nimški jezik i da se je morao intenzivno baviti tim jezikom.
Odakle mu to raznoliko i temeljo znanje?
Postavlja se pitanje, odakle Miloradiću u toj kemljanskoj samoći tako raznoliko ali i temeljito znanje? Odgovor moremo najti jednim jedinim pogledom u njegovu bogatu biblioteku, ka se nalazi u benediktinskom samostanu u Pannohalmu i ka nam je sada nakon pada željezne zavjese pred deset ljet opet bez većih teškoć dostupačna. Svim ki su se bavili Miloradićevim djelom i životom upalo je u oči to bogatstvo knjig jednoga seoskoga farnika, svi oni naglašavaju ogromna financijska sredstva, ka je Miloradić u nju ulagao. Na dvi tisuće različitih naslovov i sveskov iz skoro svih znanstvenih područjev moremo najti u njoj. Ne bih htio pojti u detalje, no ipak moram naglasiti, da naslovi ne zrcalu samo područja i tematiku kimi se je Miloradić podrobnije bavio, nego i jezike kimi je on vladao, a to su latinski, ugarski, nimški, francuski, engleski i naravno hrvatski. Malo će nas začuditi, da su naslovi na ugarskom jeziku vrlo slabo zastupani. Od važnijih imen i naslovov na hrvatskom jeziku moramo navesti Maretića, Kukuljevića, Skoka, Nodila, Daničića, Milčetića, Smičiklasa, Jagića, već sveskov Ljetopisa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zbornika za narodni život, Starine i prik sto(!) sveskov Rada Jugoslavenske akademije. No daleko najveć dio najt ćemo na nimškom jeziku, a dva imena bih htio posebno istaknuti, jer spadaju med Miloradićeve najomiljenije pisce. Tako je nimški filozof, nacionalni ekonom i teoretičar, ali i izrazit antisemit Eugen K. Dühring, koga Miloradić pozitivno ističe u uvodu svojega djela "Organistik der Geometrie" zastupan s oko trideset naslovov, dok je njegov zemljak, filozof i matematičar Hermann Scheffler, koga Miloradić naziva "majstorom pentarhije" i komu posvećuje isto djelo, zastupan s prik pedeset naslovov. Usput bih htio naglasiti, da se "Organistik der Geometrie" nalazi i u Sveučilišnoj biblioteki u Beču pod signaturom I 407.075 i s bilješkom, da je autor djelo poklonio biblioteki 6. 11. 1914.
Zaista, danas se sjećamo i slavimo rodjendan velikoga človika, ki je imao nemer i svoje slabosti, ali ki je svojemu malomu narodu pomogao, da u diaspori očuva do danas svoj jezik, kulturu i svoju narodnu individualnost, a veliki svit obogatio s nekoliko vridnih znanstvenih člankov, osvrtov, raspravov i djel.
Ov govor Vladimira Vukovića je otiskan u Hrvatski novina, u broji 38. i 39. ljeta 2000. |
