DEUTSCH
 
 

 

Kulturnopoitički i sociolingvistički aspekt Gradišćanskih Hrvata u pismima Martina Borenića

U povijesti gradišćansko-hrvatskih veza poznato je da su svoj interes, još u 19. stoljeću za kulturnu baštinu Gradišćanskih Hrvata, pokazivali Fran Kurelac (1811.–1874.), Franjo Kuhač (1834.–1911.) te Ivan Milčetić (1853.–1921.).(1)

Velik interes uoči 400. obljetnice dolaska Hrvata

Naročit, pak, interes za Gradišćanske Hrvate od strane hrvatskih znanstvenika, iz zemlje matice, svoj vrhunac doživljava u tridesetim godinama 20. stoljeća. Naime, uoči 400-te obljetnice dolaska Hrvata u zapadnu Ugarsku (današnje Gradišće/Burgenland u Austriji). Dogodilo se to zaslugom, tada još mladog, Ignaca Horvata 1933. godine. Iz tog vremena, na polju znanstvenog istraživanja kulturne baštine Gradišćanskih Hrvata, ističu se Milovan Gavazzi (1895.–1992.), Mate Ujević (1901.–1967.),(2) Ivan Esih (1898.–1966.) i Stjepan Ivšić (1884.–1962.)(3) koji svoja istraživanja usmjerava na jezik, odnosno dijalekte Gradišćanskih Hrvata.

Da je, pak, kulturnih veza, doduše u vidu korespondencije, uglednih Gradišćanaca i zagrebačkih kulturno – duhovnih osoba bilo prije i poslije 1921., svjedoči korespondencija glasovitog učitelja i prosvjetitelja Gradišćanskih Hrvata Martina Borenića (1850.–1939.) i Mate Horvata s Jankom Barlèom iz Zagreba.(4)

U Barlèovoj ostavštini u arhivu JAZU, uz pet pisama i jedne razglednice iz gradišćanskog Loreta M. Borenića, nalaze se još dvije dopisnice i jedno pismo "farnika" Mate Horvata iz 1900., te jedno kratko pismo mladoga Ignaca Horvata iz 1929.


Borenićeva su pisma danas od posebne vrijednosti,

prije svega zbog toga što nam oslikavaju kulturnopolitički trenutak iz 1903., 1922. i 1928. godine u Gradišću. Osim toga svjedoče o životu i radu jednoga gradišćanskog Hrvata koji je cijeli svoj život stavio u službu učiteljskog poziva i borbe za očuvanje materinskog jezika.

Da se podsjetimo. O Martinu Boreniću Mate Ujević 1934. zapisuje: "Martin Borenić najstariji hrvatski učitelj u Gradišću, rodio se g. 1850., a sada živi u Pajngertu u mirovini. U Pajngertu je bio 45 godina učitelj. Bio je kao učitelj na glasu, pa su u njegovu školu dolazila djeca ne samo iz Pajngerta, nego i iz drugih okolišnih sela. Bio je dobar kantor (orguljaš i voditelj crkvenog pjevanja – A. J.), poznavalac glazbe, te je sa svojim drugom Nakovićem sastavio crkveni ‘Jačkar’ za hrvatske učitelje – kantore. Napisao je nekoliko školskih knjiga, ali u narodu je najpoznatiji kao urednik kalendara. Uređivao je od 1900. do 1930. više hrvatskih kalendara (bio je urednik "Kršćanskog kalendara", poslije smrti Ivana Domnanovića (1864.–1909.) preuzeo je uredništvo "Kalendara sv. Antuna Padovanskog", A. J.), u kojima je donosio svojih crtica, pripovijesti i poučnih članaka, ali još više je prevodio s njemačkog /…/. Borenić je još pod madžarskom vladom poslao iz Pajngerta lijep broj mladića u zagrebačke srednje škole /…/".(5)

Nije teško zaključiti iz kojih se razloga Borenić dopisivao s Jankom Barlèom. Borenić i Barlè bavili su se crkvenom glazbom, a k tome je Barlè slovio kao "najveći propagator hrvatske glazbe". Uređivao je muzički (muzikološki) časopis "Sv. Cecilija" od 1913. do 1941. godine. Prema tome, Borenić je bio svjestan činjenice da se dopisuje sa stručnjakom za crkvenu glazbu. Borenićeva pisma upućena Janku Barlèu zanimljiva su iz dijalektološkog i sociolingvističkog aspekta, tj. u dijelu njihova sadržaja nalazimo dobro potvrđene i neke sociolingvističke činjenice. Borenić, naime, piše (i govori) jezikom (narječjem) kakvim su govorili Hrvati u okolici Željeznog i srednjega Gradišća prije sedamdeset i više godina.

Pisanje školskih knjiga

Budući da ovdje prilažemo sva njegova pisma o kojima je riječ, moći će povjesničar i dijalektolog naći zanimljivu upotrebljivu građu.
Budući da je nedostatak školskih udžbenika na materinskom hrvatskom jeziku bio žalosni pratilac svih gradišćanskih učitelja, svećenici su takve udžbenike sami sastavljali. Spomenuti Mate Horvat u pismu od 27. VI. 1900. uz ostalo sa žaljenjem javlja Barlèu: "Raztužen, da nimamo tako lipo pišeni (pisanih, A. J.) knjig za naše hrvatske škole, kod (kao, A. J.) susedi naši Nimci i Ugri, sam sklopil pogodbu z jednim gyurskim knjigarom i kot morem i znam napisat ću tako male knjižice za našu malu školsku mladinu; delam na zemljopisu /…/."

M. Borenić u pismu Barlèu 1928. ističe: "God. 1873. smo va skupšćini nikoliko duhovni i učitelji dikonjali, za naše škole potribne knjige napravit. Ja sam prik zel početnicu i štanku /…/." Slično je pisao i 1922: "Manjkale su nam u početku školske knjige našega naričja. Ja sam jednu ‘početnicu’, ka je 11. izdanje, a gosp. Naković jednu ‘drugu štanku’, ka je 6. izdanje doživila, napravil, i ove knjige su bile ča do sada va škola naše krajine hasnovane (korištene, A. J.). – Sada napravljam ja s drugimi tovaruši štanke za razrede /…/."


Potrebu školskih knjiga, na gradišćanskohrvatskom jeziku, Borenić kao da želi opravdati u pismu od 4. IV. 1922. pišući "Našal sam va pregledanju sv. Cecilije mnogo riči, ke nisam razumil; one maru (mogu, A. J.) zaista – na tom ne dvojim – dobre biti, ali pri nami su ne poznate. Naši pretci su, kad su se ovamo preselili, svoju materinsku rič neg (samo, A. J.) s usti doprimili, a ne va knjiga i tako se je za nas va ovom dugom času mnogo riči zgubilo – pozabilo. Mi zgora Šoprona si s nimškimi, a zdola Šoprona s ugarskimi ričmi (mjesto pozabljeni) pomažemo. – Ja znam, da i va mojoj Vam poslanoj jački neće biti ča to po Vašem jeziku pravo izrečeno, ali pri nas je zizma (sasvim, A. J.) otakovo naričje /…/".(6) Upravo je u tome razmišljanju vidljiva sociolingvistička problematika koja je i danas aktualna, tim i što su Gradišćanski Hrvati do danas ostali kod svojega narječja (čakavskog) kao književnog jezika.(7)

Želja za "ričnikom"

M. Ujević je doduše u svojem spomenutom djelu spomenuo Borenićevu prevodilačku djelatnost, međutim na kakove je sve teškoće nailazio, o njima Borenić javlja Barlèu 1927: "Ali i ja se pri ovom poslu teško delam (oko priređivanja kalendara, A. J.), ar (na) mnogo mesti mi pri prevođenju iz nimške najbolje riči manjkadu, ar imam neg jedan mali ričnik, va kom nisu vse hrv. riči nutri i moram – kotno (kao ono, A. J.) mačka oko vruči jaj iste riči obajt (zaobići, A. J.) i druge riči pohasnovat. Meni bi bil veći (nimško-hrvatski) ričnik potriban. Kad ali stavitelja (autora, A. J.) otakovoga ričnika neznam, ko Vas, milostivni Gospodine prosim, da bi mi otakovoga obiljnijega ričnika – nemari biti novi – priskrbili i poslali. Sad u zimi imam obiljno časa, za budući kalendar člane (članke, A. J.) napravit i bi otakov ričnik rado pohasnovat mogal /…/."

Za nepuna tri mjeseca Borenić je dobio od Barlèa željeni rječnik za koji mu zahvaljuje: "Primite s ovim moju iskrenu hvalu na poslanom ričniku, koga sam radosno prijel, ar sada ću moć laglje poslovat. Vrlo obiljan je. Ja sam si ga ur željil, ali nisam znal izdavatelja /…/."(8)


Slanje djakov u Hrvatsku

Početkom 20. st. učitelj Borenić i dr. Verdenić počeli su nagovarati i slati djake na studij u Hrvatsku.(9)
Da bi nam slika oko Borenićeva posredovanja pri upućivanju gradišćanskih mladića u srednje škole u Zagreb bila što jasnija, najbolje je ako pročitamo što o tome piše on sam: "Leta 1903. mi je jedan gospodin iz Zagreba imenom Dr. Jos.(ip) Reberski pisal, da mu jednoga hrvatskoga dičaka iz našega sela pošaljem, da će ga on školit. Ja sam mu jednoga razumnoga dičaka moje škole doli doprimil, koga su u Zagrebu va prvi gymnazium nutar zeli. Ov je sada farnik u Dekanovcu (Medjimurje, A. J.). Drugo leto mi je po drugoga pisal. Poslal sam mu Tomu Hombauer-a, ki je sada činovnik u Zagrebu. Treto me je prosil da mu neka oš drugog, ali iz drugi sel naše krajine pošaljem. Poslal sam mu Ivana Jagšića iz Uzlopa, ki je u Zagrebu 4 škole načinil, pak je stal med piariste u Temišvaru; sada je Dr. Jagšić farnik u susedskom selu Klimpuhu. Na dalje sam oš dva, jednoga iz Koljnofa, a drugoga iz Beloga sela (Pama) doli poslal. Ovi dva su bili va velikom boju natporučniki i neznam od njih ništa. Zadnji, Mate Feržin, sej’ takaj u Zagrebu školil, je sada u Beču va obćinski bolesnici vračitelj i kani ovo leto doktorat načiniti. Ov je sada izdavatelj i reditelj naših hrvatskih novin, ke se u Beču štampadu.

Kad su jednuč pervo imenovani dičaki našega sela iz Šoprona domom putovali je j’ putem stretnul jedan ugarski činovnik i jej’ pital, kamo putuju, oni su mu odgovorili, da idu domom iz Zagreba, kade škole poiskuju. Gdo je nje onamo spravil, pital je on dalje; oni odgovoru: njihov učitelj i povidali su mu moje ime. Ov človik bil je journolista šopronsk. novine ‘Soproni hirlap’ i me je va njegovi novina kot izdajnika domovine imenoval. Je li nimadu Ugri dosta škol, va kih se moru mladići učit. Sad će godat moć, da kad ovi djaki kašnje va domovinu dojdu, čedu moć isto tako suprotivniki biti, kot Hlenka. Ja sam na to odgovoril, da mora Ugarska na jako slabi noga stat, kad se nikoliko dičakov boji. Meni se j’ prilika ponudila, da se dičaki (va) Zagrebi zaman (gratis, A. J.) izobrazit moru. Moja želja bi bila, da bi ja mogal, iz vsake škole dičake, ki k učnji volju i talente imaju, va više škole slati mogal. Iz ovakovi nastaju vridni častniki i činovniki /…/".(10)

Zabraniti školovanje u zemlji matici

Iz Borenićeva svjedočanstva vidljiva je namjera tadašnje madžarske vlade da zabrani školovanje gradišćanskim mladićima u zemlji matici – Hrvatskoj u Zagrebu, kao i sve druge kulturne veze s domovinom, svojih predja. Dakle, već je tada bila na pomolu "spontana asimilacija".(11)

Istakli smo, kako su Borenićeva pisma, s jezične strane, riznica za proučavanje povijesti gradišćanskohrvatskog jezika. Njegov jezik obiluje riječima kojih nema u književnom jeziku zemlje matice – Hrvatskoj. Da bismo se uvjerili u leksičku "arhaičnost" izdvajamo nekoliko primjera: član – članak, pismeni sastavak; pohasniti – koristiti; ne gladim – ne gladujem; orgulač – orguljaš; va učnji – u učenju, kod učenja, za vrijeme učenja; silovan sam bil – bio sam prisiljen, primoran; ognjobranski – vatrogasni; zizma – sasvim, potpuno; zaman – badava, bez nadoknade itd.(12) Možda je zanimljivo ako još spomenemo kako je Borenić pitao u pismu 1922. za značenje dviju riječi: "Za dvi ovde poznate riči: punica pak palyonka (paljonka, A. J.) smo se ove dane divanili; a nigdor nij’ smo znali, koga tako imenuju. Ženske moru biti, ali ke se tako imenuju, neznamo. Bi prosil, meni ovo raztumačiti i oznanit".

Boreniću nepoznate hrvatske riči

Što se tiče prve, Boreniću nejasne, riječi, mislim da je današnjim Gradišćancima ona jasna, makar za nju imaju adekvat u njemačkoj riječi Schwiegermutter. Za drugu riječ, moglo bi se pomisliti da je u vezi s nazivom bilo koje žene, koja potječe iz srednjeg Gradišća, kotara Mattersburg ili Željezno jer taj dio Gradišća sami Gradišćanci nazivaju Poljanci, tj. tako zovu one koji tu žive.(13) Medjutim po svoj prilici riječ paljonka (palyonka) bit će onog značenja, koje ona ima u Varaždinu i okolici prema Matiji Valjavcu, koji je riječ pálanjka, zabilježio na spomenutom terenu (14) još 1868. g., a znači, prema Valjavčevu zapisu, sirna pogača. Vjerojatno je u tom smislu ta riječ, kako ju je zabilježio Borenić, paljonka, značila isto, pri čemu, ne znamo kako se tada izgovarao – a – u sredini te riječi dakle iza lj. Medjutim, prema današnjim dijalektološkim materijalima koji su objavljeni,(15) upravo iz toga područja na kojem je živio Borenić – srednje Gradišće, zna se da u govoru Poljanaca postoji dvoglasje au, ou, pa ih je Borenić zapisao kao o, dakle moglo se izgovarati paljaunka.(16)

Izvadak iz knjige: Alojz Jembrih: "Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti", ZIGH 1997

 

Podrubak:

(1) Sva trojica su proputovala Gradišćem pri čemu su prikupili vrijednih muzikoloških, etnografskih i povijesnih podataka o Gradišanskim Hrvatima. Svoje putopisne zabilješke objavili su u časopisu Vienac za godinu 1878. i 1898. Ti su njihovi zapisi ponovo objavljeni u zborniku: Gradišanski Hrvati, izd. Čakavski sabor, Zagreb, 1973., 207–232; 233–268; 269–294. Usp. takodjer Fran Kurelac, Jačke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka po župah Šopronskoj, Mošonjskoj i Îeleznoj na Ugrih, Zagreb, 1871.; Alojz Jembrih, Kulturne veze gradišanskih Hrvata s matičnom zemljom u prošlim stoljeima, "15 dana" XXVII, br. 7, Zagreb, 1984., 27–29. Uz spomenute, Gradišćanske Hrvate posjetio je takodjer Ivan Kukuljević koji je 1847. u svojoj zbirci pjesama, u dijelu: "Narodne pjesme puka hrvatskoga", objavio osam pjesama koje je zapisao u Völbersmaueru, Zwerndorfu, Hornsteinu, Warasdorfu i Čunovu. Zatim Gradišćanske Hrvate posjetio je Djuro Kuten, zagrebački profesor, koji je svoj boravak opisao u zagrebačkom časopisu Vienac, br. 4–14, 1887. Usp. Dragutin Pavličević, Moravski Hrvati, Zagreb, 1994., 179–280.

(2) Usp. Mate Ujević, Gradišćanski Hrvati i naše veze s njima, Obzor, spomenknjiga 1860.–1935., Zagreb, 1936., 97–99.

(3) Zanimljivo je svjedočanstvo o Ivšićevom znanstvenom interesu za gradišćanske Hrvate zapisano u Ljetopisu JAZU, za godinu 1931/32, sv. 45, Zagreb 1933., 28–29. Naime, tu su priopćenja iz zapisnika pojedinih odbora u JAZU. Tako Dijalektološki odbor od 25. svibnja 1932. donosi sljedeći svoj izvještaj: "Prisutni: dr. D. Borani, dr. S. Ivšić, dr. F. Fancev. Kako gradišanski Hrvati spremaju u godini 1933. proslavu 400-godišnjice svoga doseljenja, to su preko potpredsjednika svoga "Hrvatskog kulturnog društva" u Gradišću, župnika g. Ignaca Horvata nastojali, da i Hrvate u staroj domovini zainteresiraju za tu svoju proslavu. Tako je i dr. Stjepan Ivšić zainteresiran za njihov jezik. On je za svoje prvo obavještenje na početku maja o. g. boravio u Gradišću i u glavnim crtama upoznao govor oko 15 sela, te je na osnovi toga mogao u gradišćanskim hrvatskim govorima razlučiti različne govorne skupove: 1) čakavski, 2) štokavski, koji čini prijelaz na čakavski, i 3) osobit štokavski govor sa starijim osobinama. Opažanja za to kratko vrijeme, kao na pr. čuvanje u nekim govorima starih n–osnova s nom. na –i (kami), pa prijelaz glasa j u dj (jisti: djisti) i dr., takva su, da dr. Ivšić misli, da bi za rješavanje nekih naših dijalekatskih pitanja te govore trebalo detaljno proučiti. On bi taj posao preuzeo, koliko bi mu Akademija dovoljno pomogla putavanje po Gradišu. – Dr. Ivšiću odredjena je pomoć od 15.000 dinara." Takodjer Folklorski odbor čiji je sastanak održan 25. svibnja 1932. zapisuje uz ostalo: "Usvojen je prijedlog dra. Ivšića, da se u godini 1933. izda naročita knjiga Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena, u koju bi pored folklorske gradje iz Gradišća ušli članci: prof. Stjepana Pavičića o naseljenju i iseljenju gradišćanskih Hrvata, dra. Stjepana Ivšića jedan dio dijalekatskih rezultata, i dra. Franje Fanceva bibliografija gradišćanskih knjiga do XIX. vijeka." Usp. Stjepan Ivšić, Hrvatska dijaspora u 16. stoljeu i jezik Hrvata Gradišćanaca, u ediciji: Slavische Propyläen Bd. 96, Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, München 1971, 723–798.

(4) Janko Barlè (Budanje kod Vipave 1869. – Zagreb 1941.). Gimnaziju pohadjao u Novom Mestu, Karlovcu i Zagrebu gdje je studirao i teologiju. Od 1893. je kateheta, aktuar, bilježnik, arhivar Duhovnog stola, tajnik Zagrebačke nadbiskupije i kanonik Zagrebačkog stola. Barlè je zaslužan za utvrdjivanje i podržavanje kulturnih veza izmedju Slovenaca i Hrvata, a iz ovoga priloga proizlazi da je medju prvim u 20. stoljeću, u Hrvatskoj, koji utiru put kulturnim vezama s Gradišćanskim Hrvatima s njihovom zemljom maticom. Osim beletrističkih radova objavio je mnogo povijesnih, muzikoloških, etnografskih i filoloških rasprava. Istaknuo se posebno kao urednik i izdavač muzikološkog časopisa Sv. Cecilija u Zagrebu od 1913. do 1941. Za dopisnog člana JAZU u Zagrebu izabran je 1921. godine. Bio je član Društva književnika Hrvatske. Treba svakako istaći da je Barlè u časopisu Sv. Cecilija, objavljujući vrijedan prilog pod naslovom Nešto o crkvenim jačkama ugarskih Hrvata, (v. dvobroj tog časopisa rujan, listopad XV, sv. V, 1917., 149–156), bio prvi od Hrvata koji javnost upoznaje s povijesnom pozadinom naseljavanja Hrvata u zapadnu tadašnju Ugarsku. Barlè s oduševljenjem piše: "Ovaj puta smo tako sretni, da možemo
prijatelje naše crkvene pjesme upoznati i s pjesmama ugarskih Hrvata, a podjedno upozoriti i našu javnost na tu našu gotovo zaboravljenu braću" te nastavlja: "U zapadnoj Ugarskoj nastala je poslije bitke na mohačkom polju (god. 1526.) nova seoba naroda. Plemstvo pobjeglo je u sigurnije krajeve, urodjeno pučanstvo odvukli su Turci u ropstvo, pa je na stotine napučenih sela ostalo praznih i pustih. Istodobno počela su dolaziti snažna južna plemena u velikim masama te zaposjela opuštene krajeve. To su bili Hrvati s ove strane Dunava. Najviše naselilo ih se u železnoj (Vas – 55 naselbina) i šopronskoj županiji (51 naselbina); zatim u mošonjskoj (13), požunskoj (4), zaladskoj (2) i gjurskoj (1) županiji. Mnogi prošli su ugarsku granicu te u susjednoj donjoj Austriji stvorili nekih 54 naselbina. Svih naselbina bilo je ukupno 180, a broj naseljenika iznosio je do 100.000 duša. Od navedenih 180 naselbina još imade i sada 69 čisto hrvatskih, 24 hrvatsko-njemačkih i 5 hrvatsko-madžarskih. Sve ostale naselbine izgubiše se u pretežnom njemačkom, a nekoje u madjarskom, odnosno slovačkom pučanstvu. Vrlo je zanimljivo pitanje odakle su došli ti Hrvati. Nekoji misle, da su to ostaci Svatoplukovih Slavena, što nema nikakovog temelja. Povjesničar županije šopronske Imre Nagy (a tako i Kuhač) tvrdi, da su se ti Hrvati doselili iz Bosne, pa da su ih Nijemci radi toga zvali Bosner-Kroaten, odakle da se razvio naziv Wasser-Kroaten. Nekoje starije isprave spominju ovdje-ondje i mjesta u savezu s doseljenjem Hrvata. Tako se spominje Sjeničak, pa Velika kraj Požege. Kmetovi grofova Batthyánya došli su iz koprivničke okolice, a kmetovi vlastelina Gašpara iz Kostajnice, odakle su morali bježati pred Turcima. Hrvati u Györ szent Iván tvrde, da im je domovina Dalmacija, a nekoje obitelji u šopronskoj županiji tvrde, da potiču iz okolice Otočca." Barlè informira o sudbini doseljenja Hrvata u zapadnu Ugarsku pri čemu se koristio raspravom šopronskog kanonika opata Adolfa Mohla "Horvátok bevándorlása 1533-ban" što i sâm navodi. No svakako njegove su informacije prethodile Ujevićevoj monografiji v. bilj. 6.

(5) Mate Ujević, Gradišćanski Hrvati, Jeronimska knjižnica, knj. 26, Zagreb, 1934., 87–88.

(6) Tu "jačku" (pjesmu) što ju je poslao Barlèu, spominje Borenić u pismu od 10. III. 1922. "/…/ Evo priloženo si dopuštjam jednu novu jačku, ku polag ove arije (ugri tvrdu, da je njeva) ali nij’, neg stara hrvatska /…/. Meni je v ruke došla i kad mi se je vikla, sam na nju ovdi mariansku jačku napravil." Naslov glasi: "K bl. d. Mariji va vsih naloga". Prva kitica je napisana s notama iza koji slijedi još šest kitica.

(7) O tome više v. Alojz Jembrih, Gradišćanskohrvatski književni jezik izmedju norme i kodifikacije, Književni jezik XV, br. 1, Sarajevo 1986., 7–20; Werner Weilguni, Soziolinguistischer Aspekt der burgenländischkroatischen Sprachsituation, Wiener Slavistisches Jahrbuch, Bd. 29, Wien 1983, 105–111, i ovdje str. 161–178.

(8) Nažalost iz pisma se ne razabire koji je to rječnik bio. Možda je to bio rječnik Gustava Šamšalovića I. dio njemačko-hrvatski, tiskan 1916. u Zagrebu, ukoliko nije možda Mažuranić-Užarević 1842., ili Šulekov 1860.


(9) Nikola Benčić, Gradišćanski Hrvati izmedju jučer i sutra, Gradišćanski Hrvati, zbornik, izd. Čakavski sabor, Zagreb, 1973., 52; isti, Einige Bemerkungen zu älteren Beziehungen der burgenländischen Kroaten zur alten Heimat, Burgenländische Forschungen, Sonderband VII, Festgabe für August Ernst, Burgenland in seiner pannonischen Umwelt, Eisenstadt 1984, 16.

(10) Borenić je, zapravo, preteča ideje Ignaca Horvata koji je tridesetih godina 20. st. isticao: "Osim toga bi trebalo materijalno omogućiti gradišćanskim Hrvatima djacima polazak škola u Zagrebu /…/. Najidealnije bi bilo, kad bi svaki gradišćanski djak mogao bar jednu godinu polaziti srednjoškolske ili sveučilišne nauke u Hrvatskoj /…/." Cit. prema: Mile Starčević, Nekoliko redaka o našim sunarodnjacima u Gradišću, Nastavni vjesnik, knj. XL, svez. 5–8, Zagreb, 1931., 245.

(11) Usp. Djuro Vidmarovi, Pjesništvo Mate Šinkovića kao odraz postojanosti gradišćanskih Hrvata u Madjarskoj, Čakavska rič, VII, br. 2, Split, 1977, 73–75 i dalje.

(12) S obzirom na arhaiku riječi u Gradišćanskih Hrvata Herbert Gassner, piše: "Čvrsto sam uvjeren, da ne smimo zabiti naš materinski dijalekt, da se moramo i literarno izražavati na njem, da ga moramo njegovati i čuvati! Potribno je, da se otkriva bogatstvo i lipota ovoga materinskoga narječja. U ovom smislu moram iskreno priznati, da sam zaljubljen, zaljubljen u arhaizme, u one riči, ke za nas zapravo nisu ‘arhaizmi’, nego dio našega svakidašnjega rječnika." Herbert Gassner, Neke misli o takozvani "arhaizmi" u našem jeziku, Novi glas, br. 1, Beč, 1980., 19. Da bi se dijalektolog i povjesničar hrvatskog jezika uvjerio u "arhaičnost" gradišćansko-hrvatske leksike valja mu konzultirati dijalektološki rječnik: Elisabeth Palkovits, Wortschatz des Burgenländischkroatischen, mit einem Vorwort von Josef Hamm, Schriften der Balkankommission – Linguistische Abteilung 32, Österreichische Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987. Vidi rec. tog rječnika: Alojz Jembrih, Govori iz enklave, Leksikalno gradivo gradišćanskohrvaškega jezika, Naši razgledi XXXVII, št. 10 (873), Ljubljana, 1988., 335–336.

(13) O govoru Poljanaca u Gradišću v. Helene Koschat, Die čakavische Mundart von Baumgarten im Burgenland, Österreichische Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978.

(14) O tome više v. Alojz Jembrih, Matija Valjavec kao leksikograf i prinosnik Akademijina Rječnika, Slavistična revija 33, št. 2, Ljubljana, 1985., 163–175 i u njegovoj knjizi: Hrvatski filološki aspekti, Mala teorijska biblioteka 39, "Revija", Osijek, Čakovec, 1990., 101–127.

(15) Usp. Koschat, n. dj., 43.

(16) To je jedna mogućnost objašnjenja riječi palyonka. No medjutim ta bi se riječ ipak mogla dovesti u vezu s osobnim ženskim imenom Paula, Paulina, koje se ime u kajkavskim govorima iskazuje i kao Palonka. Tako da je kod Borenića zapisano sa palatalnim lj Palyonka (Paljonka). Ovo nam se tumačenje čini ispravnije i prihvatljivije od prvoga. Svakako bi bilo vrijedno saznati što je Boreniću odgovorio Barlè.

Martin Borenić (autobiografija)

 
Martin Borenic
Martin Borenić
 
Borenićevo pismo Barleu
Omotnica Borenićevoga pisma (povećaj sliku)