Govorne razlike i unutar svakoga narječja
Gradišćanski
Hrvati govoru sva tri hrvatska narječja. Najveć je čakavcev, ali
ima i štokavcev (npr. Bandol, Parapatićev Brig i još neka sela u
takozvanoj Vlahiji) i nešto kajkavcev (npr. Vedešin, Umok, Hrvatski
Grob). Kako i u Hrvatskoj, matičnoj zemlji Gradišćanskih Hrvatov,
tako su i u gradišćanskohrvatskoj dijaspori znatne govorne razlike
i unutar svakoga narječja.
Književni
jezik gradišćanskih Hrvatov ima polazišća i uporišća u čakavskoj
govornoj osnovici, ali sa znatnimi inojezičnimi uticaji, osebujno
s nimškim i ugarskim (malo i slovačkim), i to ne samo u rječniku
nego i u sintaksi i fonetiki. Sve je zapaženije nastojanje da se
u pojedini osobina prilagodjuje hrvatskomu književnomu jeziku, pogotovo
s gledišća svoje raznolike funkcionalnosti.
Na
ta način gradišćanskohrvatski književnojezični izraz istodobno funkcionira
i kot samostalan hrvatski književni mikrojezik (za Gradišćanske
Hrvate) i kot svojevrstan varijetet (pretežno čakavski) hrvatskoga
književnoga jezika u Hrvatskoj.
Približavanje
hrvatskomu književnomu jeziku
Postupno
približavanje hrvatskomu književnomu jeziku, i crpljenje iz njega
uz zadržavanje tipičnih gradišćanskohrvatskih jezičnih posebnosti,
postaje sve već zajedničko sredstvo iznaddijalektalske, javne usmene
komunikacije, tj, gradišćanskohrvatska se jezična koine ustaljuje
kot standardni jezik i u pismenom i u usmenom informiranju.
Hrvati
Gradišćanci upravo u svojoj jezičnoj posebnosti, nastaloj na opisani
način, gledaju zalog i svoje današnje i svoje zutrašnje egzistencije
kot nacionalna manjina u germanskom i ugarskom (donekle i slovačkom)
morju. Postojanje gradišćanskohrvatskoga jezika nije dakle samo
u funkciji gologa vegetiranja narodne manjine nego jednako i u funkciji
nje kulturnoga i duhovnoga rasta.
Po Božidaru Finki.
Tiskana verzija teksta u: Hrvatski
leksikon 1. svezak A-K, Zagreb 1996 str. 405 |
