Die Kalenderliteratur der Burgenländischen Kroaten von 1806 bis 2012 / Kalendari Gradišćanskih Hrvatov od 1806. do 2012.

07.01.2014


Gradišćanskohrvatske studije 8. Referat Nikole Benčića pri prezentaciji knjige. Knjiga stoji € 22,- (meke korice).

Nikola Benčić, (Veliki Borištof, 19.12.2013.)

 KALENDAR – godišnjak za svakoga

 (Jednostavne misli uz diplomsko djelo Katarine Zvonarić, Die Kalenderliteratur der burgenländischen Kroaten von 1806 bis 2012. Eine Bestandaufnahme und Darstellung der Kalender von 1806 bis 1942 mit einer thematischen Aufschlüsselung der Inhalte von 1946 bis 1912, Mag. Phil, Wien 2013)

              „ … Kalendar nij samo jedna med mnogimi knjigami, ke se čitaju ili ne, a             pak postavu u policu ormara. Kalendar je Kalendar. U njem odsapa             gradišćanskohrvatska duša, u njem pulzira hrvatska žila kucavica, u njem se zrcali naša izdavačka kultura. I ufam se reći, da će nas Kalendar vjerojatno sprohadjati onako dugo, dokle nas bude, dokle ostane naša zelena livada (sinokoša) u Gradišću.“ (Agnjica Csenar-Schuster,  Editorijal, GK 2006, 32)

              Ako mislimo na kalendar onda je to raspored, podilenje ljeta na misece, tajedne i dane s naznačenjem svecev, naših zaštitnikov, patronov. Gledajući naše stare kalendare i imena na ke su naši farniki obavezno krstili našu dicu, moremo zaključiti, da su se držali kalendara svecev, obavezno, čega danas već nimamo.

            Ada bi skoro mogli zaključiti, da se je poruknulo značenje imen svetac u profano. Nekada su i neka imena misecov, kot Jakubšak, Greguršćak, Miholjskiak, Velikomašnik imali u hrvatskom nazive po glavni sveci miseca.

             Druga je bila karakteristika, da su uz kalendarij stale kratke sentencije za vrime i pouku, narodna vjerovanja: Glej da sv. Luka sve zrnje u zemlji najde; Mokri Duhi, masni Božić; Pankrac i Urban imaju sunca, dostat ćemo mnogo vinca i sl. Danas mi, rasvitljeni, to već ne tribamo, ar ne vjerujemo u to nego u prognozu vrimena iz TV ili u horoskop, misečni kalendar i takov hokuspokus.

              Treto, kalendar ima skoro cijelu stranicu praznoga mjesta, kamo su si naši gospodari i gospodarice mogli zapisati važne dogadjaje ili recepte iz seoskoga gospodarstva, npr.: Ovo j’ račun od fest metara ovako se počne,…; Šara krava se je odgonila …;, Julli zima ter mutno pak od podne Sznik szprolitau,… (Klimpuh, nigdor se nije bavio s tim!).

              Čudakrat je kalendarij sadržavao i astronomske podatke o Misecu, o planeti, mračenju i sl. – danas nam to sve precizna astronomija puno točnije

 lifra u trizni cifra i spektakularni snimka i animacija TV – ali nam je stariji oblik draži, bliži, prirasao srcu. Važni su bili i termini za sajme u bližoj i dalnjoj okolici.

            Ako velimo godišnjak mislimo na ljetnu knjigu, ka ide puno dalje od kalendarija u stari molitveniki. Godišnjak je štivo za veliko i malo, za cijelo ljeto, u zimi već neg prik ljeta.

             Nekada je kalendar bio uz molitvenik jedina, centralna knjiga u familiji oko ke se je redovito okupila cijela familija u zimski časi. Zato su uredniki gledali u drugom dijelu na zabavu, štivo za svakoga, a uz to na popularno znanstvene doprinose i pokušavali u mali doza suočiti narod s općom problematikom, ustrojstvom našega iznimnoga žitka, našom narodnom, jako specifičnom problematikom. To je ono što moderni psihologi označu s „brain storming“, za razmišljanje i usredotočenje našega specijalnoga stanja ovde. U ti doprinosi su naši ljudi upoznali naš mali ali istotako i široki svit okolo nas. Sve odvisno od sposobnosti, šikanosti  urednika, ki je kot kakov misionar djelao za svoj narod.

             Ar nesmimo zabiti, kalendar nije bio samo zabavno poučni godišnjak nego i tajnoviti učitelj jezika, na primjeri, kako su to pisali. Kalendar je bio jedini jezični uzor za široke narodne sloje, ar, akoprem nisu svi znali dobro čitati, oni su redovito slušali te tekste, ke su hižni otac ili mati u zimski časi čitali obiteljskoj družini. (U našoj familiji sve do 1950., dokle je kalendar mogao još prik granice i dokle nam komunisti nisu prekinuli i tu jedinu, tanku  duhovnu nit s većinom grad. Hrvatov u Austriji.)

             Da li ste se barkada pitali: kako je ova šakica naroda mogla kulturno i jezično preživiti danas sveć skoro petsto ljet? Jedino nam je ostao jezik kot pupčana žnora s matičnim hvatskim narodom, ar sve drugo se je polako vrimenom prekidalo (velu upućeni): rodbinske veze, književne/pismene veze, običaji, mužika, vjerovanja, … danas je imamo samo rudimentarno, kot fundamenat svega onoga na čemu danas gradimo egzistenciju gradišćanskih Hrvatov. A naši su kalendari bili čvrsti stupi pri gradjenju te duhovno-duševne hiže.

             Ne morem vam reći, da li smo imali kalendare u prvi stoljeći po našem doseljenju. Molitveniki, ki su imali i kalendar – ako smo je imali — su nam davali kalendarski kostur, a sve ostalo se je redilo po prirodi, po Suncu i Misecu, Zvijezda, po vediri oblakov i puhanju vjetra, po tuči i povodnji. I naši su živili u naturi, i s naturom.

             Znamo za nimške i ugarske kalendare iz  Manliusove putujuće tiskare u Kerseturu na Nádasdyjevom dvorcu, početak 16. st. Naš prvi poznati  se je pojavio 1806. lj.  s naslovom „Nóvi horvaczki kalendar“ s 35 strani, pri tom ali ne znamo se predikat “novi“ odnaša na „novi“, onda smo morali imati i starijega ili se odnaša na „novi“ po brojenju ljet, akoprem se je upeljanje gregorijanskoga novoga kalendara provelo već 1583. lj. i danas razlika med starim i novim iznaša 13 dan. Glavna karakteristika Veszela Zimszkoga csasza rasprudjenja ada anekdote i šale, debele. Miseci ima hrvatske nazive: Proszinjacz, Szvitnicsar, Gregurschjak, Gyurgievscsak, Filipovcsak, Jivancsak, Jakovcsak, Veliko massniak, Malo Massnyak, Lukovcsak, Sziszvecsak, Grudan.

              Redoviti kalendar za svako ljeto imamo od 1892. lj., akoprem je 1864. Gašpar Glavanić i Jure Horvat pokrenuo seriju Krstjanszko-Katolicsanszkoga Kalendara, ka serija se ali – ne znamo zbog čega – prilično friško prekinula. Možda iz financijskih razlogov! Od 1892. s Mihovilom Nakovićem i Martinom Borenićem imamo neprekidnu seriju (ne čisto, od 1943. do 1945. nimamo kalendara!), a u neki ljeti imamo i tri paralelne. Kako su to zmogli i mogli sastaviti i prodati?

              Većina od naših kalendarov, a naslov je program, su se zvali po kojem svecu: kalendar sv. Antona Paduanskoga, sv. Jožefa, sv. Mihovila, sv. Familija, drugi pak gradiški kalendar, danas spodobno Gradišće kalendar, pak Naša domovina, a kad nije bila „naša“ onda  Hrvatski kalendar  (1940., 1941., 1942.) ili čisto jednostavno Hižni kalendar.

             Da li ste znali, da i danas postojeća tiskara Horvath u Niuzlju je izravno nastala iz hrvatskoga KKK 1864. Kada je (Adalbert) Horvath, familija iz Vedešina stavila tu tiskaru u pogon i jedno vrime zaistinu živila nek od hrvatskoga tiska. Da je u 19. st. u Borti djelala tiskara Ludwiga Schoditscha, što bi nas isto moglo natentati na nagadjanje, da je bio hrvatskoga porijekla.

            Dvi bi stvari još rado napomenuo:

             Prvič: med uredniki kalendarov smo imalo znamenita imena s vizijami i programom za naš narod. Glavanić – obnova jezika i narodnoga duha, Naković – dalekovidni široki narodni program kot svakidašnja landa duhovnoga kruha, Miloradić – težišće familija, Ignac Horvat – zabava i podučavanje štoricami i znanstvenopopularnimi doprinosi u širenju znanja o nami i uzornim jezikom, Feri Sučić s konceptom prave narodne knjige s doprinosi za svakoga, pak političke nakane kot je to bio Čuković, Čizmazija, Tomšić, Tukavac alias Horvath ili najnovije koncepcije lipe hrvatske riči ili umjetničko likovnoga oblikovanja (po slijedi Rudolfa Klaudusa u 40. lj.), dičji program od Anite Jugović Čenar, Agnjice Čenar-Schuster, Ingrid Klemenčić

             Drugo: nekada je svaka knjiga morala nositi sama sebe. Lako su to činili klasični molitveniki „Hiža zlata“, „Lapat evangeliomski“ …  ili Fickine „Prisične“ knjige. Nekada se i kalendar financirao po sebi. Od kada se je ali proširio i med grad. Hrvati subvencionitis, i mi osobno došli u bolje financijsko stanje, smo i na tom polju došli u krizu. Očekujemo, da se doprinosi u kalendar pišu za stunja, da se dili kalendar za ništ, istovrimeno za stručne zidarske ili električarske ure platimo i na 100 €? Moramo i to duhovno djelovanje staviti u pravi krug i odnos narodnoga života.

             Ada preporučujem Vam i na tom polju veću disciplinu i bolje materijalno podupiranje našega tiska, kalendara, knjig, CD-ov, … ar ko ako ne mi sami? Će nam država, Zemlja, ki drugi spasiti duhovno-kulturni jerb? To nikomu ni u peti nije, akoprem se ričam to napuhuje – sami, jedino u našoj je odgovornosti je i to.

          A tretič: ( a to je sada izvan najavjenoga reda!)

Gospa Katarina Zvonarić je pod peljanjem prof. Katje Sturm-Schnabl na slavistiki u Beču napisala svoje diplomsko djelo o naši kalendari i rasvitila okolnosti o nastanku, uredniki, broju pojavljenja, teme, usmirenje i puno svega drugoga. Ali to je nek početak, prvi korak, na ki se mora nadovezati  puno svega ako kanimo upoznati našu narodnu knjigu. Vašu prvu znatiželju o tematiki morete utišiti u toj knjigi, ku je dao u tisak ZIGH-a po svojem najtemeljitejem usmirenju i dužnosti prema našoj kulturi.

             Knjiga, ka je 8. u ZIGH-ovoj seriji gradišćanskohrvatske studije ima 176 stranic i dili se: prvi dio daje pregled o naši kalendari od 1806. do 1942. ljeta,  a drugi analizira kalendare po Drugom svitskom boju.

              U poslidnje vrime se pojavile literarne zbirke Ane Šorertić, Doroteje Zeichmann-Lipković, Ide Boišić i sada ovo od mag. Katarine Zvonarić.

             Ne, ne moramo još klonuti u našem ufanju, još se potpiruje žeravka, još curu, curkaju naši zviranjki. A to se imamo zahvaliti – zanimljivo — našim gospam, ženam, ke su nekada kot majke dale u familiji fundamenat našoj kulturi.